U Matici hrvatskoj, u Zagrebu, u Dvorani Jure Petričevića, u utorak 14. ožujka 2023. godine održan je Kolokvij o književnom stvaralaštvu Ivana Gorana Kovačića, a u povodu 110. godine rođenja i 80. godine smrti ovog velikog hrvatskog pjesnika o kojemu je pjevao i Paul Eluard, a divio i Pablo Pisasso
Ivan Goran Kovačić (rođen u Lukovdolu, u Gorskom kotaru, 21. ožujka 1913. – četnici su ga mučki ubili u okolici Foče, kod sela Vrbnice, 12. srpnja 1943.), bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, prevoditelj, novinar, publicist i kritik. Kao simpatizer Hrvatske seljačke stranke i politike Stjepana Radića koncem godine 1942. zajedno s pjesnikom Vladimirom Nazorom priključuje se partizanima. Jednim je od najpoznatijih hrvatskih pjesnika.
Na Kolokviju sudjeluju znanstvenici i književnici iz Zagreba iz Zadra.
Zadarsku ekipu čini li su, redom nastupa, Tomislav Marijan Bilosnić (Jama – izlazak na svjetlo I. G. Kovačića), Sanja Knežević (Simbolički iskazi u pripovjednoj prozi I. G. Kovačića), Josip Lisac (Ivan Goran Kovačić i Miroslav Krleža), Robert Bacalja (Ivan Goran Kovačić kao pisac za djecu i mladež) i Helena Peričić (Goranovi prepjevi britanskih romantičara).
Iz Zagreba nastupili su znanstvenici i književnici: Ivan Drenjančević (Čitanja Kovačićeve „Jame“), Stijepo Mijović Kočan (Jama ne imenuje ni zločince ni žrtvu – tko bi oni mogli biti), Antun Pavešković (Ivan Goran Kovačić između ideologije i empatije, o prozama I. G. Kovačića), Ivo Pranjković (Leksičke osobine novela I. G. Kovačića), Josip Krajač (Stilemi negacije u Goranovoj kajkavskoj lirici), Bruno Kragić (I.G. Kovačić kao filmski kritičar), Božidar Petrač (Politički profil I. G. Kovačića), Cvijeta Pavlović (Kovačićev prijevod Rimbaudove „Ofelije“) i Milan Bešlić (Pricina i Murtićeva čitanja „Jame“).
Radovi iznijeti na ovom Kolokviju, ocijenjeni kao nova viđenja književnog djela Ivana Gorana Kovačića, bit će objavljeni u časopisu „Kolo“, kao i u zasebnom Zborniku.
Tomislav Marijan Bilosnić
TVOJE OČI NE MOGU GLEDATI NOĆ
Ivanu Goranu Kovačiću[1]
I vid reče: Zvijeri u suton dolaze.
I svjetlo reče: U oblake su ogrnuti psi.
I tama reče: Sjena mača u rukama je sunca.
I krv reče: U kotlu jame Ocean vrî.
Ivane Gorane, tvoje oči ne mogu gledati noć
tvore riječi ne progovaraju o smrti.
Ti moliš se hvatajući zrak
i pjevaš
jezik hrvatski
jezik za zubima.
Ti hodaš sa smrću živ.
Kakav proljetni dan!
Krvav dan.
Sunčan dan.
Dan koji u vapnu umire.
Stablo visoko a jama duboka
u rupi neba
maternica
zemlja
ko meso izglodana –
u duplji svitanje.
I krik, jedina snaga pustoši.
Ognji i rože i druge slike potekoše
planinom pod mjesečinom.
Živo vapno u zjenici
i smrt koja prisvaja pjev ptica i šuma.
Obećana zemlja daleko je u svjetlosti
u kojoj te prati molitva bogumila.
Krv ne prestaje liti ni zvijezde padati
na bodež i rane na vratu.
Ubojica kratka sna
u rakiji šalje poruku
o Istoku
na kojem kolju janjce
pod prozorom
prije nego im sunce iskopa grob.
Ivane Gorane, svjetiljka je tu –
oči na pladnju!
Ti zaustavljaš suzu i vodu
što kroz goru protječe.
Proljeće je Ivane.
Smrt je sa snom visoko u svjetlu.
U boci tinte krv
s kojom pišeš knjige, riječi
otete vjetru i vodi
kamenu
što sa zvijezda pada
u pomrčinu utopljenu u vid.
Iz pera darovana suncu
pucaš
vukovi olovom
s tijelom u grivama tame.
Živ si život živio u smrti živeći.
A sad samoća živi bez svjetlosti
i mi ti pjevamo
da ne ostaneš sam
ni trena
koliko je dovoljno oštrici noža
da približi se vidu, Suncu
što topi se na pladnju.
Spasitelj zna da će sve biti moguće.
U ispruženoj ruci djevojke svjetlo
i rodni kraj, Lukovdol se javlja
iz grla sega. U zadnji čas
cinkuš je s turna našèga zvonil:
Horvacka svijetli blistava.
Konji i nebo i, prijatelji smrti
već dugo čekaju da zamorimo se.
Oko konja pasta žarulja
i gori
a vjetar u šumi i panj na brijegu
očekuje mrak.
O moj Bože, ja se dadoh ljubavi,
grob i noć i drvo samotno
samo je svjetlo Tvoje objave.
Zemunik, 11. ožujka 2023.
[1] Italikom su označeni stihovi (naslovi pjesama) Ivana Gorana Kovačića.
