Ovih je dana iz tiska izašla deseta po redu zbirka poezije pjesnikinje Vesne Štulić iz Zadra, pod nazivom „Tango jedne ljubavi“. Zapravo, to je poetska priča, izašla u vlastitoj nakladi, podijeljena u dvije cjeline; prva je pisana u muškom licu, a u drugoj žena na svoj način kao plesnim koracima tanga prati muškarca, odnosno sve ono što on govori o njihovoj ljubavi u prvom dijelu zbirke
Gordana Igrec
- Tako sam se pišući Tango jedne ljubavi, prvi put okušala u pisanju poezije u muškom rodu i baš mi se svidjelo. Tango je poslužio kao motivacija za zbirku, premda je tematika ljubavna, ali elementi koji čine ples tango su upravo jednaki kao i u “plesu ljubavi” između muškarca i žene. Zato sam i na zadnjoj stranici napisala: “…oboje smo osjećali tu glad za ljubavnim plesom…osluškivali smo jedno drugog, iako smo bili čista suprotnost, muško-žensko, čvrsto-mekano, grubo-sentimentalno…strast smo pretočili u pokret; trzaj glavom, naglo zakašnjenje, strogu odvojenost, bez disanja, bez spuštanja, moćan zagrljaj u kojem upoznaješ sebe…taj osjećaj bliskosti, nježnosti, ravnoteža, nadopunjavanje, fatalnost, kemija mističnosti, uzbuđenje, kompleksni odnos, neverbalni intuitivni jezik – poezija tijela.”- kazala nam je tim povodom autorica zbirke Vesna Štulić.
Da, zaista je Tango jedne ljubavi poezija tijela, jer “kada jednom osjetiš i osvijestiš svoje tijelo, nema krivog koraka… ovo je priča o tangu jedne ljubavi, koji ima sretan kraj, jer kraja nema” – piše na poleđini zbirke autorica.
TREBALO JE POČISTITI NJENE TRAGOVE
Trebalo je počistiti njene (naše) tragove.
Gotovo da sam zaboravio
onu šifru kojom sam otključavao vrata,
što vode do posljednjeg kata
njenog srca.
Trebalo je proći uskim stubištem,
kao kroz arteriju
kojom cirkuliraju naši koraci,
sve tromiji i tromiji,
zadihani, aritmični, tihi.
Na trenutak učinilo mi se da kaskam za njom,
koja preskače stepenice poput djeteta,
samo… samo da što prije stigne do vrha,
a onda će viknuti: “Ja sam prva, ja sam prva!”
Poljupcem bih joj usta zatvorio,
ne bih htio čekati ni sekunde dulje
da bez moga poljupca zrak udahne,
onda bih joj tiho rekao: “Dođi.”
A sad?
Otvaram ta vrata, iza kojih me mrak
stana dočekuje,
tišina što glsno među bijelim
zidovima odjekuje.
Odakle da počnem,
(kuhinja, hodnik,kupaonica… soba)
gdje da je pospremim?
Ne, neću misliti na nju,
no…
plahte još čekaju naše uzdisaje,
onako poluzgužvane, od prošlog puta,
nehajno razvučene,
na brzinu ih skupljam,
samo da je u njima ne sretnem,
a onda taj miris… njenog parfema,
sobom kao vjetar zapuhne.
SPAVAŠ LI
Pssst…
Samo tiiho,
to sam ja,
na prstima svojih versa
u sobu ti ulazim,
ne boj se,
ostani tu, lezi,
došla sam samo
da te pjesmom zagrlim,
riječju poljubim,
a onda, odlazim.
Spavaš li?
Ni ja.
“ČItam, uživam, promišljam, proživljavam. Dišem, zaboravljam disati, udišem čistu esenciju. Miris mora, ljubavi, okus čežnje, strepnje…
Pomalo balaševićevski, a opet tako individualno, posebno, univerzalno, jednostavno štulićevski zamišljam kako bi se Šerbeđijina boja glasa savršeno uklopila u ove nezemaljski dobro izrečene stihove prepune metafora, koje običnom smrtniku naježe kožu kad ih pročita i shvati i udahne ih u sebe kao sam život. Vesnin „Tango jedne ljubavi“, prepun strasti, s erotikom izrečenom na profinjen i suptilan način, nikog ne može ostaviti ravnodušnim. Savršenstvo izričaja, lakoća kojom se autorica poigrava riječima, tvoreći pjesničke slike i izlijeva se pred nama poput nabujale rijeke, ostavljajući snažne pečate na našim dušama milozvučno pjevušeći o ljubavi i boli i o životu, u kojem se kolo sreće okreće isključivo oko njih. Usponi i padovi, plime i oseke, poljupci i zagrljaji. Prazni peroni i puni zagrljaji. Uzimanje i davanje. Sve ili ništa. Sve. I. Ništa.
Vesnine pjesničke slike daju nam povoda da se zamislimo. Ako ne oćutjesmo nešto slično, zašto je samo prošlo kraj nas, poput tmastog oblaka iz kojeg nikada neće pasti kiša? Ako smo doživjeli isto ili donekle slično, s uzdahom i osmijehom, melankolično i nostalgično ćemo zaključiti kako je pjesnikinja savršeno dozivala i pogodila nas upravo u srce, pažljivo secirajući našu životnu priču nepogrešivim skalpelom svoje britke pjesničke riječi. Ako smo ikada doživjeli slično, oduševljeno ćemo podići palac gore, prepuni razumijevanja, ako nismo, poželjet ćemo da se i nama, makar i u jesen naših sjedinama prošaranih kosa dogodi čudo pa da veličanstvenost opjevanih osjećaja pomuti i naš razum. Uzburka naša mora. Sruši naše bedeme. Polomi naša jedra i gurne nas u strastveni zagrljaj, kojem smo sudbinski pripadali od rođenja.“napisala je u recenziji zbirke „Tango jedne ljubavi“ književnica i pjesnikinja Jasna Šemiga Pintarić.
Što ovu zbirku čini posebnom i prepoznatljivom u poplavi drugih tiskanih zbirki koje kod nas ugledaju svaki čas svjetlost dana? Autorica se usudila svijet gledati iz muškog kuta, a ne samo iz ženskog. Pročitavši snažne stihove u ovoj zbirci može se reći da je i kao žena baš kao i muškarac besprijekorno otplesala tango, te da će ga do kraja svojega života plesati, jer bez njega, jednom kada je osvjestila tijelo, više neće moći bivstvovati. Bez pokreta život je pust, a bez tanga nemoguća je ljubav između muškarca i žene. Jer njih dvoje ovaj ples erotike i smrti, privlači i odbija, spaja i razdvaja da bi ih na kraju posvema stopio u jedno. Autorica se usudila progovoriti jezikom tijela i taj isti jezik uvući i utkati u poeziju. Tako da je srušila tabue kako je „poezija nešto fluidno“ dok je prava poetska riječ satkana od krvi i mesa. Suza i smijeha, boli i plača, ljubavi i ljubomore, borbe i ravnodušnosti, ali nje ponajmanje. Što još reći o ovom originalnom i smjelom pjesničkom iskoraku autorice Vesne Štulić nego poželjeti zbirci „Tango jedne ljubavi“ dugo putovanje i dug život među čitateljskom i „plesačkom“ publikom kao i onom koji proživljavaju temeljnu ljudsku ljubav, onu muškarca i žene upravo u ovom trenutku. Za njih je, ali i poradi autorice same da „izlije svu krv ljubavi iz sebe“ konačno i (na)pisana ova smjela zbirka koja odskače u hiperprodukciji pjesničke riječi u naše vrijeme tako željno nekog drugačijeg života. Tango je upravo pravi odabir za „bijeg od rutinirane i ukočene svakodnevnice“.
