Nema boljeg saveznika u epskoj borbi sa dva Ja od voljenog nam Sunca

Dragi moji sanjari, da bi napravili svijet boljim prije moramo sebe promijeniti na bolje… Kao prvo pobijediti tamu u sebi, jer čovjek se bori sa dva Ja u sebi od rođenja, a nema boljeg saveznika u toj epskoj borbi od voljenog nam Sunca…

Eto tako mi duše, po tko zna koji puta otvaram svoje nestašno srce, jer kakav bi to bio sanjar na stazi snova kada ne bih otvorio svoje srce drugim sanjarima na stazi snova, a Radio-Sljeme i slušatelji jest sanjar svih sanjara…

Walter William Safar

I tako, dok slušam topli sunčani glas voditeljice i divnu evergreen muziku, moj dobri stari radio prede poput onog starog mačka iz basne o mačku i morskoj sireni… Eto slušah divno dirljivu emisiju “Sviram ti priču”, zašto divnu, a zašto dirljivu? Jer muzika je divna poput one opjevane duge poslije kiše, a dirljiva – jer slušateljica mnoga suznih očiju otvori svoje srce u spomen voljenog… i upravo zbog tih divnih sanjara, koji tako djetinje otvore svoje srce drugim sanjarima, ta emisija je tako posebna i draga srcu mnogom pa i mojem…

Znate onako u povjerenju, jedan stari prijatelj, inače misleći čovjek jako pragmatična pogleda na svijet, jednom mi reče: “Eh dragi moj pjesniče, možda bi bilo bolje za tebe da ne suosjećaš tako strasno, jer patnje drugih gase sreću u tebi..”. Mora da je odmah požalio zbog takva pitanja te brzo spusti pogled, no ja mu onako iskreno odgovorih: “Eto dragi prijatelju, odgovor se krije u tvojem bijegu od mojeg pogleda, jer tvoje suosjećanje nije ništa manje suosjećajnije od mog suosjećanja… Život je ponekad poput novčića, kojeg kockar baca na dlan, uvijek se okrene ona strana koju želi kockar – a sudbina je kockar… Ne možemo birati svoje karaktere, već to čini sudbina za nas…”. Eto da opet otvorih svoje srce, strašno me pogađa, a koga ne, ali zaista me strašno pogađa ova pandemija, jer nema više putovanja, a niti prijateljovanja kao prije pandemije – a što je sanjar bez putovanja stazom snova, samo ptica u krletci… Ipak, mislih u sebi – nemoj plakati, jer ima puno puno težih sudba, nego uzmi pero u ruke i piši. Najlakše je plakati i samožaliti se, ali nije lako stvarati. (Stvaranje mostova je vizija koja pokreće svijet, a bez snova nema niti vizija…)

E da, tu je u pravu moje drugo Ja, ono bolje Ja, u zadnje vrijeme sam prokleto lijen, i tražih samo izgovore za tu lijenost… I tako eto ponovno pišem već dva dana i noći, a ushit mi teče venama kao dobro staro vino, sve dok se opet ne sudarih sa patnjom drugih… Negdje u dva sata ujutro idem malo na portale i pročitah strašnu vijest, ukratko, neki stvor, oprosti mi Bože na riječima, koji mrze sebe i sve oko sebe, brutalno primitivno udarao šakom mladu studenticu, volonterku, koja je skupljala potpise za kandidata Most-a mladog gospodina Zvonimira Troskota… Zamislih strah, jezu i bol te mlade plemenite duše, i pitah se, pa kakav to moraš biti stvor da digneš ruku na slabije od sebe, na krhko biće, kao što je mlada, plemenite duše, studentica, to je kao da s neobjašnjivom mržnjom zgaziš pupoljak najljepšeg cvijeta… ta mlada žena tek na početku staze snova želi sudjelovati u promjenama na bolje, možda joj se ne će ostvariti njezine želje, možda se razočara u one koje vjeruje, ali kako će to doznati ako šansu ne dobije onaj u kojeg vjeruje, i tko je taj koji joj može ukrasti snove?… Svatko mora imati slobodu izbora na ovom nesavršenom svijetu, jer to je i poslanje Stvoritelja, sloboda izbora je najveći dar čovjeku od Stvoritelja, a oni koji u vjernike gledaju kao u primitivce jadni ne znaju da na taj način sami postaju primitivci prve klase, jer netolerancija je odraz primitivizma…. Uostalom, činjenice govore da su najveći znanstveni umovi bili vjernici  

Ovako ide jedna poučna priča:

U malome sveučilišnom francuskom gradu, mladić je ušao u vlak. Tinta na njegovoj diplomi se još nije niti osušila.

Dok je vlak pojurio prema Parizu, zauzeo je mjesto blizu starijeg gospodina za kojeg se činilo kako drijema. Kada je vlak naglo zateturao, ispala je krunica iz njegovih ruku na pod. Mladić je podigao krunicu i vratio je gospodinu uz pitanje: “Gospodine, pretpostavljam da se molite?”

“U pravu ste, molio sam se.”

“Iznenađen sam”, odgovori mladić, “da u ovo današnje vrijeme postoji netko tko je još uvijek toliko zaostao i praznovjeran. Naši profesori na sveučilištu ne vjeruju u takve stvari.” Zatim je nastavio sa “prosvijetljivanjem” svojeg postarijeg suputnika.

Starac je izrazio svoje iznenađenje i čuđenje.

“Da,” nastavio je mladić, “danas prosvijetljeni ljudi ne vjeruju u takve gluposti.”

“Ma nemojte reći!” odgovori starac.

“Da, gospodine, i ako želite, mogu vam poslati neke poučne knjige.”

“Pa može,” odgovori starac, pripremajući se da napusti vlak na stanici. “Pošaljite ih na ovu adresu.” Pružio je mladiću posjetnicu na kojoj je pisalo:

Louis Pasteur
Ravnatelj Instituta Znanstvenih Istraživanja
Pariz

Ime Louisa Pasteura (preminuo 1895.) ima gotovo jednako velika prava biti dijelom povijesti fiziologije koliko i kemije. Diljem svijeta poznat kao prvorazredni istraživač, Pasteur je svoju znanstveničku karijeru započeo 1848. godine serijom otkrića vezanih uz kristale; pokazao je da postoji povezanost kristaličastih oblika nekih tijela i njihova zadržavanja svjetlosti te pomogao u otkrivanju stereoskopije. ”Priča se da ga je neki student jednom pitao kako to da nakon tolikog promišljanja i istraživanja može ostati vjernikom. “Baš zato što sam toliko promišljao i tražio”, odgovorio je Pasteur. “Vjerujem vjerom bretonskoga seljaka. Da sam promišljao više i proučavao više, na kraju bih vjerovao vjerom žene bretonskoga seljaka.”

Život nas uči da  primitivizam i netolerancije ne stanuje samo u pripadnicima  fanatizirane, tkz ljevice nego i tkz desnice. Postoje oni koji se vole prikazivati kao zaštitnici kršćanstva i vjere, a istovremeno krše poslanje Božjeg sina, koji nas milosrdno uči da pomažemo potrebitima, jer svaki čovjek pod suncem i nevolji je Božje dijete – naš brat i sestra. A upravo ti veliki ‘zaštitnici kršćanstva i vjere’ gledaju na nesretne izbjeglice i emigrante…, kao na neka niža bića nedostojna njihove pažnje, kao na neku prijetnju identitetu i kršćanstvu? Što nam to govori? Da su netolerancija i primitivizam odraz karaktera slaba duha i vjere, i da ne pripada grupama nego pojedincima. To je isto kada za korupcije i sva zla krivimo sustav i državu ne shvaćajući da svi mi, kao slobodni pojedinci, stvaramo sustav dobrim ili lošim – svaki čovjek kao slobodni pojedinac ima slobodu izbora. Ovoj malenoj divnoj zemlji Hrvatskoj, kao i voljenoj mi Americi, potrebno je puno više tolerancije, razumijevanja, dijaloga, ljubavi i vjere u sve one vrline koje pokreću čovječanstvo – suosjećajnost, samokritika, ne mrziti, vizija, ljubav i vjera. Biti samom sebi iskreni sudac najbolji je početak, da priznajem ponizno, i ja sam griješio u životu možda i puno više nego oni koje kritiziram, i kada to priznam, ono što je najvažnije, samom sebi, na putu sam izlječenja, jer ne priznati greške vodi u sve dublji ponor u kojeg vuče taština, i ne treba biti malodušan, kao kasno je za mene – nikad nije kasno za početak obnove vlastita života,  

Da se vratim na bit tužne priče. Od tog trena niti slova ne napisah, bacih pero, jer nikako da mi misli pobjegnu od tog zlog čina psihopate, sjetih se mog dragog prijatelja, možda bi zaista bilo bolje da manje suosjećam, ipak ne suosjećati s patnjom drugih je isto kao da bježiš od vlastite patnje… sjetih se velikog ruskog filozofa i književnika: “Jedino čega se bojim u životu da ne budem dostojan vlastite patnje…”

Nažalost, nigdje nisam pročitao kristalno jasnu osudu premijera Plenkovića (ako jeste ponizno se ispričavam), koji se voli prikazivati kao zaštitnik žena, kao veliki glasnogovornik IK, nema puno niti riječi od udruga koje se vole prikazivati kao zaštitnice žena i progresivnosti, a nema niti puno osvrta lijevo liberalne reality televizije RTL, pa je li se radi o mladoj ženi studentici ili ne?…

No pustimo mi njih i slične njima, čovjeku u ogledalu, jer nitko ne može pobjeći čovjeku u ogledalu …  Nego mi onako iskreno zapitajmo sami sebe: “Eto što si napravio da svijet oko sebe bude makar na tren bolji?…”

Tako mi duše, da, dragi moji sanjari, da bi napravili svijet boljim prije moramo sebe promijeniti na bolje… Kao prvo pobijediti tamu u sebi, jer čovjek se bori sa dva Ja u sebi od rođenja, a nema boljeg saveznika u toj epskoj borbi od voljenog nam Sunca… Ono nam daruje toplinu i svjetlost u sebi i oko sebe… Sunce je ono bolje Ja, jedan od najboljih izuma Stvoritelja…

Eto dragi sanjari, tko kaže da je Sunce zaboravilo na svoje drage sanjare…

Život je divan ne samo kad ga voljeno Sunce miluje svojim zlaćanim zrakama nego kad je i magla i kiša i snijeg, samo treba voljeti Prirodu kao što Ona voli čovjeka i nema kraju sreći… Kad ljubav cvjeta u srcu svjetlost obasja dušu i tada svuda oko nas vlada svjetlost… Stoga dragi sanjari tko šiša pohlepne i pokvarene  ljude, koji mrze sebe i sve oko sebe, i tko šiša  bolesno pohlepne pokvarene etnobiznismene, i kreatore nemoralnih političkih trgovačkih koalicija, pokvarene, vlastohlepne i bolesno pohlepne političare, glasaj za ljubav, i dragi čovječe ne srami se otvoriti srce jer kad otvoriš vrata svog srca cjeli svijet je tvoj prijatelj…

Bridge Over Troubled Water – Simon & Garfunkel