IVAN BABIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Ivan Babić

Ivan Babić je rođen je 23. ožujka 1961. u Imotskom. Na FF-u u Zagrebu diplomirao je kao – profesor filozofije i ruskog jezika i književnosti. Diplomirani je knjižničar. Prevodi poeziju, prozu i teorijske tekstove s ruskog jezika za najznačajnije hrvatske časopise i novine i za 3. program Hrvatskoga radija. Priredio je i preveo antologiju ruskog slobodnog stiha Iznad svojega korijenja (2019). Voditelj mreže Knjižnice Sesvete (KGZ). Osnivač i dvadesetogodišnji voditelj tribine „Kulturni četvrtak u Sesvetama“, „Sesvetskog pjesničkog maratona“ i „Stihotrona“. Lektor je i urednik više izdanja. Priredio je više knjiga i zbornika. Piše kritičke osvrte i recenzije. Poeziju objavljuje u mnogim književnim časopisima i novinama. Sudjelovao je na više pjesničkih festivala u Hrvatskoj i inozemstvu. Poezija mu je prevedena na španjolski, bugarski, njemački i makedonski jezik, uvrštena u više domaćih i nekoliko međunarodnih antologija i zbornika te objavljena na više internetskih portala. Objavio je šest knjiga poezije. Za knjigu Koncepcija vrta dobio je nagradu DHK „Tin Ujević“ za 2015. godinu. Član je Društva hrvatskih književnika.

Ivan Babić

* * *

Ima kuću kao i H. Bosco. Kuća ima vrt. Vrt je zakopao tjeskobu. Tjeskobi je izraslo tijelo. Tijelom je potekla boja. Boju je skorilo stablo. Stablom je puzao puž. U puževoj kući tuklo je radosno srce vrta.

* * *

Dar je u bojama. Svijest. Život je u bojama. Bol. U sebi smo boja. Snaga. Propadanje je u bojama. Zrno. Razdijelimo boje gladnima. Kruh. Nevidljivo je u bojama. Nebo. Svevidljivo je u bojama. Boja. Apsolutna. Relativna. Boja pramajka. Ne boj se boje, bojaru! U boju vrati svoj dar!

* * *

Ta noć kao da nije imala nikakvu perspektivu. Već se u ranoj fazi zgušnjavala, venula i rasipala po oronulom stepeništu s razgaženim cvjetovima oleandra. Noć u tragovima budnosti, u jedva dohvatljivu vonju gljivica iz vlažnih borovih panjeva. Noć uz stazu što se gubila u žalu duboke mračne uvale. Ta noć kao da nije imala nikakvu perspektivu. Pa ni onda kada se u daljini čuo šum valova, prigušena huka vremena što se pretvaralo kao da ga nema.

* * *

Pogled s visoravni pucao je na oštro obrubljene planine u daljini. Slušao je uspavljujući fijuk vjetra i šum borova. Neupitnost se prikradala i polako ga osvajala kao neželjeni san. Kao da ga je nešto navodilo na isuviše pouzdane tragove, podmetalo sigurne odgovore. Nedostajalo je pitanje.

* * *

Premda se činilo da je sve kao i prije, slutio je da svjetlost nešto u sebi skriva. Još donedavno trajalo je suglasje. Uvažavanje je bilo obostrano, kao i želja za uživljavanjem i osvajanjem. Pogledi su živjeli i umirali u sveprozirnosti i  povjerenju. Ne mareći za početak ni za kraj. Bezbrižna mimikrija misli i snova. Skrivanje i otkrivanje u dometima vlastitih sjena. A sada, premda se činilo da je sve kao i prije,  jasno je slutio – nešto nepoznato u svjetlosti se skriva. I potajice proniče u nevidljivo.

* * *

Jutra i noći su se gotovo stopili, ostavljajući tek otvor za škrto svjetlo i kratke udisaje. Sada kao da su sve staze vodile do ruba istog proplanka. Više to nije bila stvar njegove volje, nekakve želje, niti se pitao zašto. Samo bi pritvorio oči i pustio da se pogled rastvara, da ga neumoljivost podučava i tješi i da ga vodi tamo gdje nikako ne dopiru suze.

* * *

Ovo ti ostavljam – rekao je. Evo stolica. Orah. Ovo je pravo mjesto. Istok, jug, zapad. Gledaj lišće, prati cvjetove. Sjedio dugo ili kratko ništa nećeš propustiti. Sve se okreće s tobom ako uzvjeruješ. Onaj što te voli nije vrijeme. I samo upamti: ne zaboravi zalijevati. Pogled živi od najfinije očne vlage.

Ivan Babić

Ivan Babić u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M.