TOMISLAV DOMOVIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Tomislav Domović

Tomislav Domović (rođ. 1964. u Zagrebu) višestruko je ostvareni i nagrađivani pjesnik zastupljen u više antologija hrvatskog pjesništva. Do sada je objavio 14 knjiga poezije, a u pripremi za tisak nalaze se dva nova rukopisa: „100 ljubavnih i ni jedna jedna više“ te „Hrvatski bog Amor“. Osim poezije piše i kratku prozu te filmske scenarije. Odlikovan je 1996. godine ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi. Živi i radi kao samostalni umjetnik u Karlovcu.

Tomislav Domović

miluj miluj

raspeti dom u nigdini
sanjivu dragu dok obilazi svijet
i opake ključare tamjanom veže
u dodiru je pola istine
a druga polovica pod trepavicama
zaziva cjelove kao nijemu puninu
miluj miluj
zategnuto vitlo u pjesmi
gradske lađare u plovidbi opasnom plićinom
i seosku mudrost
kao čudotvornu tkaninu
razlepršanu ponad utvrda i trezora
kožu objesi o astralni snop
i dvadeset prsta pošalji kao dvadeset glasnika
koji će kao dvadeset letećih holandeza lutati pučinom
sve dok ne pronađu dvadeset prijatelja
miluj miluj
obijesne i prijeke
njima ponajviše nedostaje šturak u toploj paklini
i konačni mir u raskopanim kosturnicama
miluj miluj
majku stavi u dlan
dobrotom dotakni sve one s kojima se rukuješ
pučinu umiri
nek maestral posoli kontinent

Čitat ćemo Nerudu

Voljet ću te i u vremenu prije nas
I u svemu što ide poslije nas, to sve je samo vrijeme nije
Voljet ću te kad te nitko neće voljeti
A kad svi će te voljeti odmarat ću se od ljubavi
I skupljati jutarnju rosu za tvoje žedne dane
Voljet ću te onako kako lakomislena nevjesta voli pir
A mladoženja snatri da svi dani bit će prva bračna noć
Voljet ću te i kad ćeš čitati Nerudine, a ne moje pjesme
Jer i ja ću čitati Pablove stihove, pa ćemo se u nekoj zvijezdi sresti
Okrenuti leđima, priljubljeni srcima

Biblijsko more

Između lijeve i desne noge
Između lijeve i desne butine
Njene
Svemir počiva
Lješkari i planeti kruže
Kao sva moja raspolućena tijela

Pogledam je u oči
Ravno, pomalo drsko, pomalo sjetno
Njeno lice sjaji
Što od drznika, što od lutalice
Noge joj se razmiču kao biblijsko more
Ulazim u svemir
Vratit ću se za nekoliko svjetlosnih godina

Kad budem star

Neće me brinuti
To što više neću pisati
Pisma, poruke, pjesme
Ništa kad više neću pisati

Neće me brinuti
Slab apetit, loša probava, visoki tlak, aritmija
I nepoznati čovjek u ogledalu

Neće me brinuti
Neimaština, ratovi u susjedstvu, poplave loših pjesnika
I neće me brinuti
Mlohavost i poneka suza u umivaoniku
Nepročitane, a otvorene knjige
Kćeri i unuci koji će me zaboraviti obići
Pa to je to je i očekivano, sve što sam im mislio reći
Rekao sam prije starosti

Neće me brinuti
Izlazak na izbore, čije je sad vrijeme da pogasi čovjeka u sebi
Ni kako se domovina sama sa sobom razračunava
Ma, ništa me neće brinuti

Ni kamo idem, ni čita li itko moje pjesme
Samo će me dvije stvari tištiti
Jesam li jutros, a zimski je dan, jesam li vrapcima prosuo zrnje na balkonu
I može li me moja ljubav obrijati
Zavezati kravatu
Da odem kako priliči stvoru koji ništa nije znao
Samo voljeti je znao

Pismo poginulog ratnika

Dragi moji!
Ovdje je neizmjerno hladno i mračno kao u pećini
nekoj nestvarnoj. Hvala Bogu, ne osjećam bol.
Samo drhtavicu strašnu i do kostiju studen.
Do duše studen.
Dragi moji, ja ne žalim ni za čim ako je vama
sada dobro. Kratko je trajalo,
no bio sam tu svakim svojim člankom i svakim okom vidio sam
dvostruko više svjetlosti od nekoga kome život
trne od sjene do sjene.
Dragi moji!
Ne činite ustupak mojoj samoći teškim suzama nakon teška sna. Živite! Živite kako
bih ja živio da sam živ.
Kao ptica što zazire od kaveza.
Dišite dubokim plućima i preko vas i ja ću disati.
Moj rani odlazak bio bi uzaludan kad ne biste uspjeli
zavoljeti još nekoga.
Meni sličnog.
Od mene različitog.
Svejedno je
jer bez ljubavi samo smo šarene omotnice
i prvi krug do pakla. Zasigurno će trešnja
procvjetati i bez mene. I bez mene
brat ćete krupni plod. Kad vam se sok
razlije ustima i kad majka iznese
toplu savijaču, zaustavite nekoga, bilo koga,
darujte ga. Pokažite mu krasno drvo
sred djedova dvorišta
i samo recite:
Ne bojte se šuštanja!
To naš dragi u korijenu tešnjinom
spava.

Iz vode izlaze

Ratnih devedesetih moj otac je gotovo zaboravio na mene
Nisam mu to zamjerio. Nije lako gledati klokane i misliti na Hrvatsku.
Nije Canberra iza ugla i trebalo je skupljati novac za rodnu sisu.
Vjerujem kako je pomislio: i mog sina će nešto zapasti iz humanitarne pomoći.
A i sposoban je on, snaći će se, mi smo takva krv.
Od dinara napravimo dolar.

Ranih devedesetih ja sam sanjao da na plaži, na mokrom tihooceanskom pijesku
pijem žesticu dok iz vode izlaze ljubavne pjesme.
Kad se sunce digne u zenit,
zaogrnut ručnikom i ženama koje će me u budućnosti stići
starom pokucam na vrata i na hrvatskom izgovorim:
Gle, ja sam tu, ne moram umrijeti.

Ranih devedesetih moj otac je strepio za Hrvatsku i zaboravio na mene
Zasigurno južno nebo od Hrvata napravi većeg Hrvata.
I tko zna kad bi me se sjetio da ga jedne nedjelje, nakon mise,
župnik povjerljivo nije uhvatio za rukav upitavši:
A tko ste vi Tomislavu Domoviću

Noćas sam isti

Noćas sam dušo
Ono što i tad sam bio:
Ljubav na koljenima,
siva suza,
vrlog pepela u zjeni
Noćas s Bogom zidam grad;
dunavskim pijeskom,
tvojom vodom,
našim srcima punim zdravih opeka
I da netko zna koliko se volimo
I da tu ljubav može vratiti u prošlost
Možda bi bio jedan ubojica manje
A jedan živi sugovornik više
Noćas sam ljubav dušo
Pa da si me tada srela
Pripadao bih tvojim prstima,
koračnicama dobrote
kojima zajednički pisali bi bol,
sve ljubavi poslane u smrt

18.11.2019.

Tomislav Domović

TOMISLAV DOMOVIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića