LJERKA CAR MATUTINOVIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Ljerka Car Matutinović

Ljerka Car Matutinović, suvremena je hrvatska pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica i prevoditeljica; rođena je u Crikvenici. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je hrvatski i talijanski jezik s književnostima. Član je Društva hrvatskih književnika (1975.),  Zagrebačkog centra Europskog društva kulture ( sa sjedištem u Veneciji),  i član Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

Od 1961. objavljuje književne kritike, književne interpretacije i eseje; pjesme od 1965.; pripovijetke od 1975. u nizu časopisa i novina („Forum“, „La Battana“, „Impegno 80“, „Most“, „Republika“, „Književna republika“, „Nova Istra“, „Književna Rijeka“,“Vijenac“, „Diwan“(BiH) i dr.)

Objavila je dvadeset  zbirki pjesama, od kojih su tri na čakavskom narječju („Kanat slaji od meda“, „Čakavske versade“, i „Meštrija“). Od ostalih zbirki izdvajamo:“ „Odiljat se“, 1983., „La bellezza del respiro“ – „Ljepota disanja“, 1984.,“Bezumlje“, 1994.,“Disanje“, izabrane pjesme, 1997.,“Jabuka na glavi“, 2001., „Versi o nepotrošivoj ljubavi, 2005.,“Zarobljeno tijelo i drugi soneti“, 2007., „Jabuka puno krilo“, 2007.,“Uzmi me na oblaku“,2010., „Vrijeme punog Mjeseca“, 2012.,“Kad već postoji planina“, 2013.,“KANAT&KESNOKRIČ“,2016., „DOK SU TI RUKE U POKRETU“, 2017.

Od knjiga za djecu ističemo roman „MA i LU“ ( dva izdanja u 5000 primjeraka, 1988., 1990.), „Sve niče iz priče“, 2000., „Raduj se danu“, pjesme, 2004., „Duplići MA i LU“, 2015.

Od proza za odrasle : „Ljubavni jadi Ružice Trnoružice“,1986., „Seoba mora“1996.,„Opsjenar Galateo i druge srednjovjekovne priče“, 2002., „Mirakul zvan Ljubav“, 2006, „Život bezbrižan i lepršav“, izabrane priče, 2016.

Od književno – kritičkih proza: „Odjeci pjesničke riječi“, razgovori s književnicima, 1991., „Hrvatski pjesnici“ („Školska antologija“), 2006., „Vijenac odabranih“, 2013.,(Nagrada Julije Benešić), „Umjesto samoće“, 2014., „Kraljevstvo za knjigu“, 2018.“Književni ogledi“,2019.

S talijanskog jezika prevela je niz poznatih pisaca za djecu ( Alberto Moravia: „Nosorog“, Gianni Rodari :“Putovanje plave strijele“,Carlo Collodi:“Pinokio“, Gianni Rodari:“Čipolino“) i odrasle :Boccaccio, „Dekameron“, izbor, Zagreb,2002., „Ususret renesansi (Dante, Petrarca, Boccaccio), Zagreb,2003., „Žena od kamena“, izbor iz suvremene talijanske proze,Tuzla, 2005., Fabio Geda:“U moru žive krokodili“, Zagreb, 2011.,“Dante, Petrarca, Boccaccio. Izbor iz djela“. Prevela i priredila Ljerka Car Matutinović, Zagreb, 2016.

Dobitnica je brojnih nagrada u Italiji ( Nagrada San Bartolo, Firenca, 1996., Nagrada Firence, 2001., Nagrada Ocjenjivačkog suda na Internacionalnom natječaju za poeziju i prozu, Citta di Salo, 2005. i dr.). Od domaćih nagrada izdvajamo: Nagrada Drago Gervais,1981, 1985., Nagrada Ljubo Pavešić, za najbolji čakavski tekst, 1995., Nagrada za životno djelo Grada Crikvenice, 1996.,

Nagrada Julije Benešić za najbolju knjigu književnih kritika „Vijenac odabranih“, ( Đakovo, 2.srpnja 2013.),Nagrada“Srebrne svirale“, Tadijine jeseni,Slavonski Brod, 2019.

Pjesme Ljerke Car Matutinović prevedene su na desetak stranih jezika, a pripovijetke na engleski, talijanski i njemački jezik.

Književnica živi i radi u Zagrebu.

Ljerka Car Matutinović

ŠTO DA UČINIM S RIJEČIMA

Što da učinim s riječima što da učinim?
Da ih kao melem na ranu stavim da njima
nepoznate tješim da otklonim nevidljivu
bolest da otjeram umor svakodnevice
što da učinim,da ih među šake stisnem
jednu naspram drugoj sok blagotvorni
iz njih istisnem da budu piće za one koji
žeđaju i mana za one koji gladuju
da im pjevam o zvijezdama i ljubavi
o bljedolikom napuštenom mjesecu
je li riječ kriva, mora li biti kažnjena
što da učinim s riječima, da ih mrzim
da ih udaram do plača na zidove
pribijem, posvuda su riječi, s ekrana
svjetlucaju, nemoćno se kaju i znaju
da će ukoričene u knjigu opstati
kao drevna priča kojoj se ne zna kraj…

TREBA HRABROSTI

Treba hrabrosti da se izađe iz snova
hrabrosti da se u prazno zrcalo gleda
da se prazan okvir iz reda izbaci
za novi okvir i novu sliku
da se ne nasjedne nekom novom triku
treba hrabrosti da se nađe prava riječ
za pravdu i za istinu, za mržnju
i za ljubav, za osmijeh koji zaboravljamo
hrabrosti da budemo ono što nismo
i što ne želimo biti, dok pored nas
svijet prolazi poput puža plazi
ili nemilice brza gazeći sve živo
treba hrabrosti za godine koje nas
dotiču koje preko noći niču…

NA LICIMA DRUGIH

Na licima drugih vidimo kako život
prolazi kako trči mahnito i sumanuto
kako nevoljko plazi i puže kako nikog
ne mazi niti poklanja ruže, ne očekuje
niti čeka, samo u potaji snuje, smišlja
kako će neka meka nekome donijeti
suze i uze, a nekom će gipko priskočiti
pa zatim zakočiti da neće stići izbrojiti
ni sve mjesečeve mijene ni godišnja
doba i tako se ta priča valja do groba
kao potres kao potop kao pijavica…
Na licima drugih vidimo kako prolazi
i naš život, kako nam odnosi želje
kako nas bezdušno i lakoumno melje…

NEIZMJERNE SU MOGUĆNOSTI SVIJETA

Neizmjerne su mogućnosti svijeta
otvorene svima: tko voli nek izvoli
po izboru možeš se identificirati,
izjednačiti sa nekom zvijezdom
što posuta zvjezdanom prašinom,
star dust, začarano hoda crvenim
tepihom, red carpet, tako možeš
zaboraviti ono što nisi i što nećeš
biti, i ne kreći u svijet ako se ne kaniš
vratiti, jer doma je ipak najljepše
green green grass of home
odbaci negativne sentimente
čuvstvo osjećaja časti i ponos
oprosti onima koji su te povrijedili
tako se zarađuju rajske dveri
kad nismo baš ono što bismo htjeli biti…

• 

• 

VRIJEME ŠTO PREOSTAJE NAKON TEBE

Vrijeme što preostaje nakon tebe?
Što preostaje nakon isteka tvojeg vremena
koje se koprca, napuhuje i očima mahnito
prevrće koje laže mulja i sitničari koje za sebe
ne mari koje gluho ne odgovara na upite
vrijeme koje mite kojemu se ulaguju
pred kojim strahuju zbog kojeg samuju
nepostojano vrijeme što traži drzak aplauz
za tucet prevrtljivih gluposti za metar
sebičnih tuposti vrijeme koje je mjesec
prognalo a zvijezde nebom rastjeralo
vrijeme koje je izaželo dušu ko običnu tricu
vrijeme što sumanuto juri u kmicu
vrijeme koje pljuje po rođenom pragu
vrijeme koje je i svoju dušu prodalo vragu

SVE TO IZ PROŠLIH STOLJEĆA

Sve to iz prošlih stoljeća ponavlja se
do iznemoglosti vampirski nam pije krv
mjesečarski zurimo u mjesec prestrašeni
vrtoglavicom mjesečevih i drugih mijena
pa onda hrđa koja se hvata i naše kože
režući je na rezance, kalcificirani planovi
pometeni uraganom, posesivni nasrtaj
voda, uzurpirane memorije surfaju u prazno
iz mraka niču lomače, cvate ritual žrtve.
Hranimo se gubicima, ništa nam ne manjka…

ČEKA LI NAS NEKI ZAČARANI HAPPY END

Čeka li nas neki začarani happy end
koji će poništiti razlike, približiti
udaljenost, prepoznati neke prave
pokrete neki suživot bez imitiranja
i imitatora, neku dobrodošlu vibru
kad ćemo u obiteljskim albumima
pronaći sebe u smijehu i opuštenom
čavrljanju, kad u njima ne bude više
praznih mjesta onih koji su nestali,
da se ljudski diše bez duhovnih
i drugih lomača, bez ustrajnog plača.
Čeka li nas neki happy end začarani…

MOŽDA OVDJE GDJE MAJKE PLAČU

Možda ovdje gdje majke stoljećima plaču
majke koje na licima drugih vide kako im
U besmislu prolazi život bez najdražih
majke koje ne mogu zaboraviti ne mogu
svijetu srce otvoriti što prekrito usijanom
mukom rida samoćom. Majke koje na
svjetlu sunca plaču, plaču u noćima
kad iza planina raste puni mjesec
kad vraća se urlik smrti i srce visi
nad provalijom a ruke vezane tugom
što nadvila se nad izgubljeno. Svijet
ne uzmiče natraške ne vraća uzeto.
Ne vraća nježnost. Nitko ne zna
misli drugih, nitko nema vremena
reći riječ koja im je potrebna. Možda
ovdje gdje majke stoljećima plaču
ni pjesnici više ne znaju gdje je
istina svijeta, prava radost čistog
darivanja u vremenu čekanja i ugaslih
mitova u tjeskobi koja ispunja zrak
u tišini koju stvara dijalog s kamenom.
Nijemo je nebo, ono je naš veliki dužnik
anđeli još skupljaju rasute lubanje i kosti…
Zagreb, 18.studenoga 2010.

KAD SE UGASE SVJETILJKE GRADA

Kad se ugase svjetiljke grada
bude mrak u duši, guši kmica
ljudi tapkaju u tami, sami,
strah od nepoznatih koraka
iza leđa, drhtaj ustrašenih vjeđa
kako izdržati život u danima
bez svjetla kako pronaći put
u mračnoj magli koju možeš
nožem rezati te imaš osjećaj
padanja u ponor, pomor svih želja
tijelo se u hodu saginje naginje se
bez duše pada u tišinu kmice
mjesečevo lice je iza oblaka
gube se imena stvari datumi
obećanja fraze, izgubljen grad
na licima ljudi visi, da bi živio
u tami moraš zaboraviti svjetlo…

LIST PO LIST ZAPALJENO LIŠĆE

List po list zapaljeno lišće na margini grada
gori neutješno uhvaćeno u mrežu smeća
na pločniku od utabane zemlje tragovi
nečijih stopala trčkaraju ranom zorom
prema tramvaju ili autobusu, zabrinuta
mrka lica iscrpljena izmoždena, zadah
užurbanih neopranih tijela kao da dolazi
s opijela, navečer na povratku zgrbljeni
žure u svoju skrb kojoj nema kraja
gdje su obećanja raja, purpurna vizija
budućnosti, djetelina od četiri lista,
Pepeljugina cipelica, zlatna ribica,
svjetiljka Aladinova, sve pretvoreno
u ništa, s nabreklog mjeseca suze
kaplju, tlapnju će ovu oni pohraniti
u tijelo zaviti u srce i dušu utopiti
na margini grada list po list zapaljeno lišće…

• 

• 

PUNI MJESEC ZRCALI SE

Puni mjesec zrcali se u zrcalu mora
u tom narcisoidnom poslu hvata ga
zora, zvana Aurora, a može i Danica,
podobno nestaje kmica, a on se preko
svake mjere velikim pravi osvijetljujući
živine i kukce u travi, nebom se dalje
vere napuhane duše, neki planet
imitira, ljubavnicima ne da mira
njegove su otajne mrlje infantilni
krateri pustoši u koje se nečija
osamljena duša ruši, a on onako pun
misli da je planet pravi, u neba
beskraju, a zapravo je trabant,
minorni grabant, satelitski privjesak
u smiraju, dalekih zvijezda prirepak,
U zrcalu mora zrcali se puni mjesec…

MJESEC NIJE NA PRODAJU

Mjesec nije na prodaju izmišljaju
da njime hodaju da su hodali
poruke svijetu slali, on je zapravo
neovisan možda sa Zemljom prisan
prepoznat od ljubavnika ko ljuven slika
ko poticaj i potvrda ljuvene biti
ko preobrazba prekršaj i umišljaj
da bi se moglo sniti da bi se moglo
biti, mjesec nije na prodaju, varaju
se oni što ga prodati žele, nije on
od te fele, on je delikatan ljubavlju
razmažen žudnjama osnažen
on na nebu sveudilj pozira
zamršena Zemlja ne da mu mira…

BOLNA JE SLADOST ZAMIŠLJATI SE DJETETOM

Bolna je sladost zamišljati se djetetom
nad kojim bdije nježnost a dom je skrovište
sigurno i čvrsto, bolna je sladost slušati
romon kiše po krovu za koji ti se čini
da je oduvijek i da će zauvijek tako ostati,
bolna je sladost osluškivati šum borova
u parku djetinjstva i prodorni jecaj bure
što prodire u sve pore tvoga malog žića,
bolna je sladost promatrati nabrekli nasrtaj
valova u moru pod kišom koja krije mjesec
kao što osamljena duša krije ljubav…

PONIŠTAVAM ODMAK

Poništavam odmak između mene
i stvari koje me okružuju, to su
uglavnom knjige koje prostor
pobjeđuju caruju u njemu, u svemu
mi povlađuju, nevidljivim očima
me prate, a ima ih svuda na čudnim
mjestima: iza fotelja, ispod polica,
na tabureu koji poput kule od knjiga
izgleda, uvis raste pitanjem opsjeda
hoće li se kula srušiti i lica knjiga
izroniti, knjige za kojima sam žudjela
koje sam htjela, no bile su u kulu
ugrađene. Najdraže su iza uzglavlja
složene da mi ugode i daju se mojoj
ruci bez pogovora. Doista nema zbora:
Odmak između mene i stvari poništavam
prašinu s knjiga vjerno dišem i usisavam
knjige su moj obuzeti okorjeli imunitet…

Ljerka Car Matutinović u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića