ALOJZ MAJETIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Alojz Majetić

Alojz Majetić, pjesnik, prozaik i dramski pisac (Rijeka, 1938). Nakon gimnazije studirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu komparativnu književnost i francuski jezik. Radio je kao korektor,  novinar i samostalni književnik. Bio je tajnik Društva hrvatskih književnika. Uređivao je časopise Paradoks i Republika, emisije znanstveno fantastičnih priča na Radio Zagrebu, te biblioteke Svršetak stoljeća, Prizma i Pjesnikov izbor. Autor je mnogih radijskih i televizijskih drama te filmskih scenarija.

Objavivši 1963. prvi roman Čangi, Majetić nailazi na odobravanje kritike, ali i otpore političke birokracije, pa je prvo izdanje knjige povučeno iz prodaje zbog „neistinitog prikazivanja društvene uloge omladine“. Godine 1970. Objavljena je nova, dopunjena verzija pod naslovom Čangi off Gottoff, čija složena struktura uključuje metatekstualni postupak oblikovanja fabularne okosnice na temelju stvarne sudbine izvornoga romana.

Novo poglavlje obilježeno je strahovima ratne i poratne zbilje, koje prevladava panteističkim spajanjem s prirodom i stihovima obojenima vitalističkom energijom, u Tkačima jedara (1997) i Vratima iza pučine (1988).  Posljednjih godina opus mu prožimaju motivi tjelesnosti i bestjelesnosti; ta tematika je obrađena i u novim medijskim formama, primjerice u interaktivnom blog-romanu Bestjelesna, što ga je na internetskim stranicama počeo objavljivati sredinom 2004. Roman Afroditin ključ objavio je 2018. godine.

Alojz Majetić

ODLJUBLJIVANJE

Što si manje zrnce to jača je moja želja
Da ti bilo tuče tik do mlina u kojem se melje tvoje vrijeme
Da ti se riječi kotrljaju duž cijeloga našeg kreveta
Da kroz tebe svjetlost u sobu prodire

U knjigama ništa više ne piše
Slova nikad nisu bila otisnuta na taj snijeg između korica
Sve je bijelo i samo se jedno bijelo
drugim bijelim
prebjeljuje
Samo se svjetlost na stranicama u drugu svjetlost mrvi
Više te svjetlost ne traži
Više te svjetlost ne vidi

Još te se samo ptice sjećaju
S pticama si letjela ponad gora ponad voda
S pticama ćeš sletjeti u prošlost
Ogrijati u tom toplom gnijezdu
Pomodrjelo jaje
Iz kojeg će niknuti moje sjećanje

NI IZ ČEGA
KOJE SI TI
NASTAJE SVIJET

Veliki mjesilac ni prije ni za vrijeme teška posla
ničega se nije sjećao
samo je uporno mijesio, znojio se i čudio
stvorenjima
koja su se oblikovala
pod njegovim sljepljenim prstima

Ništa nije slutio, taj mjesilac
koji je – činilo se – slijep
koji je toliko zaokupljen poslom
da su neizdjeljani promatrači
vidjeli
kako mijesi sama sebe
kako ni iz čega izmjesuje svoje ruke i noge
kako ni iz čega izgnječuje glavu
kako mu kroz očne duplje probijaju sunčeve zrake

Zjenicama od ilovače
gledali su kako ni iz čega
nastaje
veliko plavo nebo
ponad njegove nepočešljanje kose
kako se mrkli oblaci
provlače kroz njegove gluhe uši
kako iz njegova čela
lije
slana kiša i crta po pijesku
riječi što ni za koga nemaju nikakvo značenje

O, kako se snažno udara po grudima i urla
O, kako ga bol sažiže u kičmi i potiljku
a on i dalje mijesi i samo mijesi

Iz njegovih prstiju od snijega i leda
i dalje naviru
nikad viđeni zmijoliki sisavci
gušteri s keramičkim zubima
ispečenim u magmi njegova mozga
Oko njih padaju alge i virusi
u nebo rastu paprati i tutnjava tla

Dok se sve uzajamno
proždirući
rađa
neumorni mjesilac udara se rukom po grlu
kao da želi zaustaviti krik
što polijeće
iz njegova pregolema srca

A drugom rukom i dalje mijesi i mijesi
ne znajući što da stvori prije
sebe ili svijet

PRED POZLAĆENOM MASKOM BUDUĆNOSTI

Dok gradiš
i sastavljaš novi svijet
ne želeći da išta od viđenog ponoviš
što ćeš sa sobom

Sada kad su oko tebe
iz tvoje ruke izdjeljani
liliputanci i guliveri
princeze, bezbrojni patuljci, carevi i kraljevi
gdje ćeš se skrasiti

Dok umjesto dosadne rominjave kiše
padaju zlatne kapi
dok po zlaćanome moru
plove brodice sa zlatnim nitima istkanih jedara
kako ćeš saznati u kojem je moru tvoj otok
na kojem je otoku tvoja kuća
u kojoj je kući tvoj embrio

A kad te pozove od zlatne kiše
raspucala
smrtna
zemlja
hoćeš li joj zlatnim suzama osušene obraze natopiti

Ili ćete zajedno i ti i zemlja
rosu dovijeka čekati

• 

• 

S ONU STRANU POVRATKA

Kad se budeš vraćao
nemoj im gledati u lice
Neka se saginju
do dna bunara
ne bi li pročitali koju stranicu iz tamne knjige
što je listaš u svome pogledu

Kad se budeš vraćao
nemoj im reći odakle stižeš
Neka krajevi kroz koje si prolazio
zauvijek
ostanu skriveni u tvojim knjigama

Krajevi kroz koje si prošao
prolaze se samo jedanput
Tebi koji si se vratio
neka mašu oni koji su tamo ostali
Neka ti pjevaju pjesmu povratka

Oni te mole da preneseš
sve čega se sjećaju
sve što ne umiju zaboraviti
Ti si im staloženo i odlučno rekao
da nećeš prenijeti ništa što bi moglo stati u tvoju tamnu knjigu
Jedino ćeš notne zapise njihove himne
pticama i vjetrovima podijeliti

A ovima ovdje koji se prave
da su te cijelo vrijeme čekali
njima himnu umrlih ni jednom riječi nećeš spomenuti

Neka živi nikad ne saznaju
u kojem nebu tamo stabla mrve minerale
ima li kiša i snjegova
ima li mora ima li božjega stvora ima li svjetlosti
ima li tamnoga roga
ima li Boga

Neka živi nikad ne saznaju kada i što su tamo radili

SADA KAD SI SAMO OLUPINA

Ostao si bez svega

Bez vesala s kojima si prema pučinama gazio
bez jedara kojima si nebo Bogu otimao
bez obraza što si ga danu prislanjao
bez obraza u kojem si noć skrivao

Ostala su ti samo rebra
nikoga nema tko bi ih na groblje odnio

• 

• 

NIŠTA NIJE MOGLO SPRIJEČITI NAŠ SUSRET

Svim mojim pretcima

S punim ustima soli
ljubili ste svoje rane
otklanjali otrove i mržnju
zatim pili med i vino
pili i zidali
zidali gromače i dvorce

Kroz vaše sam oči gledao
svijet koji je sada preda mnom
Ništa niste znali o meni
Jesam li dječak ili djevojčica
Lijep ili možda dvoglav
Niti ste vi mogli odgovoriti
niti sam ja išta o sebi znao
Koliko vas je bilo
Koliko nas je bilo
Zašto smo se svi sastali u meni

Tolike pripreme
Toliki posao oko nečega što je krivo postavljeni kamen mogao upropastiti
Marljivo ste uzidavali riječi u mene koji nisam postojao
Svo to vrijeme
toliko ste zraka udahnuli
kao da ću biti ptica

Riječ po riječ
skladali ste sadržaj krajolika
skladno ga uvezivali o samu os nečega što će možda biti
U svakome od vas ste se sastali

No ja i sada ne znam zbog čega smo se sastali u meni

ODA OKOLIŠU

Dolaze jedan po jedan
dolaze sve učestalije
Zatim dolaze dvoje po dvoje
troje po troje
sve učestalije

Niti viču niti se drže za ruke
Niti imaju glavu
niti su bez glave

Ako pjevaju čuju li sami sebe

Kad ih bude toliko
da nikoga drugoga više ne bude
kako ćeš prepoznati
sebe

Trava si u travnjaku

• 

ALOJZ MAJETIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića