RUŽICA CINDORI u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića |

Ružica Cindori

Ružica Cindori rođena je u Ludbregu 1961. Diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju. Dugo godina radila je u knjižničarstvu, a sada je tajnica Društva hrvatskih književnika. Već treći mandat članica je Upravnoga odbora Vijeća europskih pisaca (European Writers’ Council) sa sjedištem u Bruxellesu, gdje je bila i predsjednica Radne grupe za javnu posudbu. Koordinirala je rad hrvatskoga žirija Nagrade Europske unije za književnost od 2009. do 2015. godine. Pjesme su joj prevedene na desetak stranih jezika i uvrštene u razne izbore i antologije u Hrvatskoj i inozemstvu. Sudjelovala je na mnogim domaćim i stranim književnim susretima. Prevodi poeziju sa slavenskih jezika. Dobitnica je Nagrade Dobriša Cesarić. U Bugarskoj je nagrađena nagradama Dimčo Debeljanov i Srebrno leteće pero. Počasna je građanka grada Ludbrega.

Objavila je zbirke pjesama Lomače zelenila (1984.), Rez, nezacijeljen (1989.), Krugovi. Udaljenost. (1997.), Ludbreški listopad (2002.), Strpljivost (2006.), Grad, šuma, otok (2006., nagrada Dobriša Cesarić), Pamučno zvono (2010.), Kasno (2011.), Странникът от Итака (Stranac na Itaci, 2011., izbor, na bugarskome jeziku), Zaboravište (2013.), Некој пред мене бил во оваа шума (Netko je prije mene bio u ovoj šumi, 2016., izbor, na makedonskome jeziku), Lenta od vjetra (2017.).

Ružica Cindori

USPAVANKA

Strpi se.
Život će proći
lagano
kao saonice
kroz snijeg.
Svaka bol
naći će svoje mjesto.
Iz pijeska
mukotrpno ćeš ispirati
zrnca olova i zlata,
pod glinenim nebom
spaljivati
velike čežnje
i osvrtati se nepoznatim
krajolikom.
Prepoznatljiva će ostati
samo seoba
lastavica,
kao širok zamah
jeseni
spram juga.

CRV

Tako sam malen,
Ko kapljica oka.

Vlat zelena i sjetna.
Trag lista, spomen.

Tek oprano nebo
u meni blista.

Tomislav Marijan Bilosnić – Ljeto u plavom (pastel)

ZIMA

Jutro
rastvara knjigu.
Stere stranice
od magle
i po njima rasipa
jato vrana.
Margine omekšavaju
stroge zimske krošnje.
Jedva ima dovoljno svjetla
da se pročita
zapis.
Klinasto pismo
vrapčevih nožica
u snijegu.

CRTEŽ OLOVKOM

Jesen je zalila vrbik
nepomičnom vodom.
Čaplja je krilom
izbrisala modrinu.

Lišće topole
čuva otisak sunca.
Maglom osjenčana stabla
slute šumu.

ZAJEDNO

Uvijek smo išli sami
jedno pored drugog

vjetar je čupao stabla
mi smo se čvrsto vezali šutnjom

psi su režali na nas dvoje samaca
godinama sputane istim lancem

ni noć neće rasjeći
našu pupkovinu od mjesečine

Tomislav Marijan Bilosnić – Uskrsna košara (pastel)

SLAMKA

Moj otac se smanjio,
leži u svom krevetu skvrčen
poput ostarjela novorođenčeta,
upravo poput novorođenčeta,
jer nepoznat mu je
ovaj svijet što ga okružuje
protiv njegove volje,
koji mu je oduzeo
blagoslov kretanja,
a polako mu oduzima
i mogućnost govora.
On ne zna kako se zove
ovo što ga okružuje,
ali to nije svijet
koji je godinama oblikovao
kako bi u njemu
bio udobno smješten.
„Tata“, kažem,
a on ni ne zna
da je nečiji otac,
bezubo se smiješi,
poznaje još samo
sladak okus kremšnite
u ustima
i sporo kapanje mlijeka
kroz slamku.

SKIJANJE

Sutra ćemo opet
padati,
kliziti
niz kosi lijevak,
u usku udolinu
obraslu zgusnutom jelovinom,
juriti
zaleđenom strminom
da bismo se iznova
penjali,
iznova padali,
kroz izmaglicu, kroz suton,
u brzom brišućem letu,
kroz kratke dane,
duge noći,
iščašenih gležnjeva
i svinutih koljena,
pognuti,
zauzeti osvajanjem
uvijek istog
neizbježnog
dna.