Na današnji dan 18. kolovoza 1936. godine ubijen je Federico Garcia Lorca

Na današnji dan 18. kolovoza 1936. godine ubijen je Federico Garcia Lorca. – Pročitajte ciklus pjesama u spomen na Lorcu!

Tomislav Marijan Bilosnić

NARANČE FEDERICA GARCÍJE LORCE

Naranče Federica Garcíje Lorce

na moj stol donio je Drago Ivanišević.

Žuta marama, crni šešir.

Oči sunca na pladnju srebrnom,

puška u krošnji naranče.

U zoru je pukla žica gitare.

Ubiše ga u njegovoj Granadi.

Ivanišević smišlja srokove:

u ruševinama blista naranča

koja će sa mnom nestati.

Nađe se još poneko tko je nebu podiže

drhteći s pticama u čempresu,

hoće li se čuti glas sokola.

Svud uokolo Granada sliči Zagrebu.

Okrajci magle Alhambre

dotiču i Medvedgrad.

Mrtvi međe ne poznaju.

To je moja priča o naranči,

nosim je u ruci

sve dok ne ostanemo goli

ona i ja.

Okupljeni oko naranče

kao daleki preci oko sunca

od vrha do vrha planine.

Kad oči postanu sunce

zatvore se poput krila leptira.

To Ciganka trbuha golog

pleše među agavama.

Jednog toplog dana

vidješe ga u naranču ukopana,

i oči sunca zatvorene.

Danas ne mogu vjerovati

da pjesma želi biti svjetlost

ako je vatra ugašena.

Svakog dana naranča nije sunce.

Danas leži na zemlji

i obasjava travnjak u Granadi,

i papir što bijel na mome stolu ostaje.

Tako i dan koji se rađa umrijet će.

Federicove naranče

ima svako dijete koje se zabavlja.

Bez njih se ne može živjeti,

od ljubavi nebo umire.

Danas kako juče, ciganko, smrti moja

kako je dobro biti nasamu s tobom.

Ni naranča do nas ne dopire.

Iza ognja ničeg nema

samo crni šešir na latici šafrana.

Nebu treba dodati stablo

naranče, uzdah glasa pjesničkog.

Krv koja ne prestaje teći i osjećati.

PRED KUĆOM F. G. LORCE

Evo me pred kućom Lorcinom

ovo je toplo ljeto u zreli limun stalo

O ovom raju sanjao sam cijeloga života

Bože moj, znam da je pakao

mene muči pitanje, kuda su odletjele ptice

Ptice koje je netko ustrijelio

iz ljubavi livadu prelazeći

Čovjek kojega je prekrila sloboda

Pred kućom Lorcinom

duboki je plavi zrak

naslikan prije toliko godina

Iz okna kuće

u kojeg ponizno ulazi luna

klija loza

Bože moj, zar sam za to dovde stigao

Ovo je tako tužan dan

Sve što je bilo Lorcino otišlo je za njim

trkom preko trave zelene

Zašto su mlade žene pod narančom

uzaludno čekale

KADA SE PROSPE NEBO

(Ljubavna, s posvetom)

Kneževske je ona krvi

a Ciganka u Córdobi

def u prsten pretvara

Zelen vjetar jednoličan

i naranču od kristala

broncu srebro razlijeva

Pűt zrcala njena bedra

svaki pokret pun jezika

pun jezika puž i sokol

Ona blista, prsti zvijezda

vez maurski

vez kotarski

magnolije stjenke sunca

stegna majušna

Volimo se, bik i trava zelena

i mlaz neba

suknja vrbe u noć pala

Ona gola, u nesanici

zvona zvone

U besanoj toj Granadi

u Zemuniku pod maglenim iglicama

cedra rastegnuta u harmoniku

S očima bunarima

i rukama valovima

Dok mi vino ona lije

hladna vatra me polijeva

noge trske

obla krošnja njena tijela

tvrdi kamen bedro njeno

zid u noći na vratima

Na konju crnom

ona jaše

a ja pijem do dna plašta

iz čaše lomne s čekićima

u petama

Kristal sijeva i sječivo

njene oči od kupina

Kada smilje dan proguta

ispod paškog mosta

sva od pjene i dalijâ

na ležaju

s preponama mahovine

ona pjeva ona pleše

sva se topi u ranama

Kose njene uplašene

preko noći prebačene

preko rijeke

preko vjetra

preko svile od Seville

u smaragdu Zrmanje

Za bršljan se tijelo hvata

jutro rano oko vrata

sunce boje njenih grudi

plava svila ogrtača

i rzanje sunca hata

rascvjetala perunika

nagost njena od koralja

Djevojčica obnažene breza bijela

svijetla riba vodoskoka

mlijeko noći u zvijezdama

Kneževske je ona krvi

a Ciganka smokva vinjeračka

• 

• 

U GRANADI

Krvareći moja čaša puna vina

kristal svježi nož u svili

Živjela mi u tom cvijetu

u Granadi

dom i murva

i metvica našeg vrta

i grlice

Zemunika

preselile evo s nama

u ulice mjesečine

u Granadu

Usred noći na ulici

klikće ptica

zmija pregrijana

Usred noći crne ruže

na verandi

svojim hukom

sova sva od leda

zoru mi priprema

Luna posvud uzdrhtala

i vunena

u krošnji palme

zvuk gitara

i metala

svi vjetrovi iznad travnja

i sva vatra u travama

i orlovi, konji nijemi

u Granadi

pod stablima naranača

kotrlja se sunce staro

Od izvora val za valom

i gitare

niz puste stube prelijevaju

pakost neba

ravnodušna

vodu tugom zazelene

Ulica je strma sjenovita

u Granadi

sve do neba vijenac ruža

u Granadi

s vrčevima punim vina

i tišine

S gnjevnom ružom na prsima

u Ganadi

krijestâ noći bik je crni

topot konja

i nakovnja

U GRANADI, U LJUBAVI

U Granadi, u Granadi

tren izgubljen pa u nadi

ja prolazim ulicama

po žicama na gitari

U Granadi, u ljubavi

šipak nosim ja naranči

oganj vina u kulama

i maslina u snovima

U Granadi, u Granadi

koža moja na gitari

srce drhti kao trska ona pleše

voda teče bez povratka

NARANČA

Naranču sam joj dao

lavu je popila

Naranču sam joj dao

a mi smo kroz vatru prošli

Potom smo gasili strast

u modrim sjenama

Tijelo naranče u zlatnoj vodi

svjetlost satire

Naranču sam joj dao

u Granadi, i vino popio

dok ulicom je drhtao vjetar istočni

Uze je s cvijetom zajedno

i rumena djeva postade

Slani jezici sunca

u novu nas zoru odvukoše

GITARA

Gitara i čovjek u crnom

ne podiže lice

a prsti se ne smiruju

ni jedna ista varijacija

Zeleni damari nebo otvaraju

žica žici dolazi u susret

u rasjeklinu srca

Gitara dalekih godina

dùga na obje strane

Guadalaquivira

dozrela i usijana

kriška naranče

Konj zeleni

u rašljama vjetra

krvava gitara

Andaluzije

Kad ovdje počinje dan

gitara je u dubokoj sjeni

mačeva

Volim tvoje podne

Andaluzijo

znoj pod svakom laticom

Čovjek u crnom

nepomičan

i gitara

kao kreč izranja

Ti plačeš, gitaro

ti plačeš

jara i jauk tvoj

uvojci su  ruža što klikću

kao pjesme Lorcine

Gitara zasuta zelenilom

čovjeka u crnom

lice ne podiže

• 

• 

LUNA F. G. LORCE

Oduvijek je luna zagonetka

Luna je mrtva, mrtva,

ali u proljeće izlazi

Luna mjeri dužinu sna

do Andaluzije

a potom nestaje

Lunu s vrha jablana

u Zemuniku

gledam u krošnji naranče

u Fuentevaquerosu

i opet nije ista

Luna poput ljiljana

srebrnim zvonima tminu razdire

srp među ružama

Na obali mjesec prvi umire

voda se diže

a sve što dotakne

živi poput čovjeka

Nebo poput šipka raspuko

Luna je mrtva, mrtva,

ali u proljeće izlazi

S MISLIMA NA LORCINU KUĆU

Jutarnja je zvijezda spavala

sa ženom noći

a Sunce s golubicom

Noć je uzela tijelo bijele golubice

ona se zorom pojavi

i noć u nebo ponese

Nebo kišu pustilo

noć je zemlju zalila

i u njoj se utopila

LORCINA KUĆA

A možda će svega nestati sada kad kažem:

samo zid ograde stoji kako je i ostavljen

I pitanje je teže od odgovora

živi li on u danima koji dolaze

Ni sjećanja se više ne vraćaju

odriču se svega što želi pobijediti

Gledam kamenje, travu, stablo naranče

nitko ni saznati neće što sam ovdje tražio

Na klavirskoj stolici mjesečina

kao uz obalu rijeke

Crni bik noć je beskrajna

Ova je kuća sada zvijezda

koja svake noći odmiče sve više

Na vlažnoj travi krvavi tragovi

zorom će i nebo biti takvo

Pred kućom tvojom majci se svojoj klanjam

i križu koji ostaje u tami

i nikome više

FLAMENCO

Dok ja pjevam

bol i radost

zaodijevam

vjetrom muklim

i zelenim

Naranča je

ona naga

a gitara

zmija ljuta

Dok se ona

cvijetom kiti

trn u srcu

želi skriti

Krik duboki

nebo para

grob rastvara

Reži tigar

rika zelena

da me ubije

ona i prije

Noć Cigana

u ružama

ugriz zmije

srce njeno

Kastenjete

u samoći

ptica luda

usred noći

Na srce mi

luna pala

zelen zjena

od baršuna

Bodež pruža

smrt doziva

usred ruža

Zelena me

trava čeka

zemlja crna

i duboka