BORIS DOMAGOJ BILETIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića |

Boris Domagoj Biletić

Boris Domagoj Biletić (Pula, 22. ožujka 1957.) osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao, magistrirao i doktorirao. Objavljuje od 1977. Među osnivačima je Istarskoga ogranka DHK, i njegov predsjednik, te pokretačima Šoljanovih dana. Osnovao je časopis „Nova Istra“ koji uređuje, kao i njegovu biblioteku, te je pokretač međunarodnih Pulskih dana eseja. Osnovao je e-časopis za književnu kritiku „Stav“, koji uređuje. U mladosti suđen i zabranjivan, kasnije nagrađivan važnijim književnim nagradama i priznanjima, među kojima: „Mlada Struga“, „Tin Ujević“, „KulturKontakt“, „Julije Benešić“, „Sv. Kvirin“, „Fran Galović“… Primio je odličje reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića i Medalju Grada Rovinja. Ravnatelj je Gradske knjižnice Matije Vlačića Ilirika u Rovinju. Živi u Puli. Od 1983. objavio je 25 knjiga (poezija, ogledi, studije, književne kritike, publicistika, polemike, intervjui, memoarska proza…) te sastavio više antologija i panorama i priredio 20-ak izbora iz djela pojedinih pisaca i zbornika. Urednikom je preko stotine knjiga. Zastupljen u domaćim i stranim antologijama (od novijih u: „The Canon of Croatian Poetry, 1450-2000“, SAD, 2015.), enciklopedijama, književnopovijesnim pregledima, prevođen na 15-ak jezika. Suautor je dviju grafičko-pjesničkih mapa i pjesničko-glazbenog CD-a „O ljubavi i smrti“. Godine 2015. u Zagrebu je objavljena knjiga „U znaku Kairosa: književna kritika o djelu Borisa Domagoja Biletića“. Član nekih nacionalnih književnih i kulturnih udruga.Više: www.boris-biletic.iz.hr i https://hr.wikipedia.org/wiki/Boris_Domagoj_Bileti%C4%87

Boris Domagoj Biletić

MOJ ZAKLJUČANI OTAC

Tati sam spustio cvijet na ustreptalu dušu
On sniva u mirisima, u bojama svoga zavičaja

Oče, ja sam grad nakon potresa, grad koji niče
Oče, ja sam potres koji vraća se utrobi zemlje
Domu tvome i matere daleke, same otrgnute
Našemu zagrljaju po svojoj posljednjoj želji

Ustajala voda prethodna žalobnika čekala me
Čakavsko misto moga ditinjstva pusto, Oliver,
Nitko da prepozna me u površnoj hitnji grobljem

Ti si, čovječe, zaključan, zatvoren ti si bez riječi
Otišao onkraj tajne, zagonetke, bez laži napokon

A što sada mogu učiniti – patetika je živućeg
Jadna slika na tvoju, na njezinu priliku
Koji već pogrbljen utičem se nadi da ste skupa
Čuvajući pleme bez moći, bez Znaka

Iz vječnosti otac moj prima cvijet, buket prima
Za se, za nju, za nas još žive, ustreptale, ocvale

Iz svemira žare kontinenti, planeti, galaksije
Ugašenih gradova koje grade preživjeli, bezimeni
Preko mora, preko svjetova žive naši usnuli,
Žive onkraj oceana – dok riječ je splav, barka, brod

Pod nama potresom potopljeni pulsiraju gradovi,
Topla mjesta čije ključeve nema niti dragi Bog.

U LITAVSKOM POHODE ME SNU

otići iz ove ljubavi kao iz groba
poželi kao da je rekla i napusti priču

njegov svijet unutarnjih zdanja
izmišljen iz ruševina iz bolesti je
poludjela tektonika besmisla

u novom romanu nježna prijatelja
u svijetloj sjevernoj noći strah
u tišini jedne hotelske sobe
vilniuskaunas dobro zvuči simbioza

pa zazvoni pozivni broj vremena
što hrani se životima bezimenih
u strepnji božanskog rasporeda
u slutnji savršeno ubojita sklada

iz groba vinuti se u ljubav iz rasapa
kao da je rekao poželi i nepomičan klone
duboko dolje zakopan sa svojima

nova ovalna sličica novo je oko
na hladnome licu zavičajna mramora

nad krošnjama tek nepovijesni oblak
ili jato mladih znatiželjnih pjevica
maglene veljače na štinjanskom* groblju

___
^* Štinjan – pulsko prigradsko naselje i posljednje počivalište Biletićevih.

Tomislav Marijan Bilosnić – Krijesta mora

MA/G/LENA PJESMA

Iz rastopljene svijesti
lunatika – magma
jezivo hladna
ne rađa nov život.

Ma/g/lena
zauvijek nastanila
njegov svemir:
bezmjerje ledom
okovano.
Srce je
crna rupa smisla
i svesvjetlosti.
Ili je smrt
ta malena
smiješna igračka.
Tišina je mrak je
nepomičnost.

Prapovijesni
vulkani iz budućnosti
lebde galaksijama.
Poruka
koju ne razumiju,
koju neće dočekati:
usmrćeni
zakopani
daleki
istraživačima smisla.

U vječnost!
U maglu!
U ništa –
vi, smiješni
igrači straha!

Krila se vratila bogovima.

PUSTO KVARNERSKO MORE

Prašina slegla se na njenim trepavicama
Pogled vedrine zastire pozadina moje priče
Cijeli jedan rasuti teret smiješna života
Moga života u naznakama prosuta stijenjem

Prapostojbina odjekuje dječjim glasima
U prpošnu odlasku na noćenje, Kao zavjet moru,
Ječi praznina smiraja, ječi nutrina u tijelima
Sve bitno sudara se u samo jednome vremenu

Ovomu ovdje koje imamo dok cijedi se slano
Niz titrave prste pusto Kvarnersko more, More
Penje se u prahu do zidina crkvice opasane
Bjelinom kao počivalište meksičkih slobodara

Koje će jutrom bez riječi strijeljati nepozvan
Netko u tuđoj zemlji tuđim jezikom, U sebi
Tuđ i prazan koji briše lica posljednjim metkom
Onim što izjednačuje prostore i sudbine

Sve zamatajuć’ u prašinu zaborava, U prah
I pepeo koji ostaje na jednoj, Na mojoj vlasi
Njezinih trepavica okrenutih noćnim bojama
Kvarnera probuđena plamičkom što nestaje
Kao naša tijela u mrtvački ledenoj, voštanoj vodi

CIMET

antički ljubavnik
strastveni Helen
liže ga i miriši
na tvojoj koži
leteća zmija čuva ga
kao mitski otrov
divlja vladarica
u ropstvo baca sve
koji ga kušaju

da nije tako
carstva ne bi propala
i robovi bili bi robovi
još i danas
kad njihova djeca
ne skidaju kožu
nego samo mirišu
(na) cimet

Tomislav Marijan Bilosnić – Ulica djetinjstva

KAKO JE OTPLOVIO, OTOK

i kamo i zašto
pitala djeca i starci jednooki
s kopna motreć’ pjenu i pučinu
krijeste i boje poludjele
a otok kao otok
našao se svima za leđima
i smijao se otok
smijao se dugo odlazeći
i maše još ljudima
i smućenim trajektima
i nitko više ne zna
kamo poći i čime i kako
dok plovi otok unatrag
svome drevnom počélu
a kako veli priča baš
tako šute otočani nasmijani
u vjetru šute kao stado
moreplovno, Homerovo

LABUD U PARKU

djevojka tebi slična
ne umire istom smrću
i još mi govoriš
o nasljednom
o slučaju
koji ide tako daleko

ma baci taj bedž
i ne čudi mi se
ne čudi se okrilju mraka

i majicu crvenu
face crne kosmate
šarm i šminku toga
tvog revolucionara
poderi, baci!

sve sáme ubojice
i nitko iz posvete
koje nema,
koju ne zaslužuju

dok okvir im
snježna bjelina
labuda od krvi
u malograđanskom
parku imperija

eto
citirah djevojku
tebi sličnu,
ali samo sličnu

PJESAN PIJANA KLESARA

Marleni Dietrich ili povijesti Hrvatâ

UDVAJKA JABUKA

Je štija i doša do tih besid.
Ni Camus ni Amery,
ni čatigajaznan ki
od pismoznanci fureštih,
štutih i školanih.

Je sta, je mora,
pozabija sve libre
i poša u crikvu,
a sunce svitlo kakor jabuka
gladka prid grišnu noć.

Škur u obličju, sprignut,
vas jedan zdrh.
I kad jur ninega bilo nî:
„OčenašiVirujeniZdravamarija“
za duše svojih i svakega
na ten svitu, ča bi ga bija
rada i zajno puštija.

A ča je potle učinija?
Ne zna se, o ten ni slova
današnji libri ne pišu,
moderni ne mudroslove,
školani i štuti. Aš nima ki.