HRVATOSAURI – sjajna zbirka Ljube Krmeka / svakako pročitajte!

Iz tiska izašla sjajna zbirka pjesama Ljube Krmeka, dobitnika Šimićeve nagrade i hrvatskog domoljuba i dragovoljca, znakovitog naslova Hrvatosauri koju svakako trebate pročitati. Akademija Art vam donosi cjelovitu zbirku. Pokušajte doznati tko su hrvatosauri i ono važnije i otužnije – tko ih je ustoličio!

Nakladnici:
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar
Matica hrvatska Stolac
Za nakladnike:
Ivan Sivrić
Mladen Bošković
Urednik:
Ivan Sivrić
Recenzenti:
Ivan Sivrić
Tina Laco
Naslovnica, ilustracije i portret: Ernesto Markota
Tisak: Print team, Mostar
CIP –
Stolac – Mostar, 2019.

Pročitajte tekst prof. dr. sc. Tine Laco o najnovijoj zbirci Ljube Krmeka Hrvatosauri OVDJE!

Ljubo Krmek
HRVATOSAURI

KAMENOLOMNICA

KAMEN LOMIM
Pa vas molim
Da vas molim
Glasom golim
Jer vas volim

Ne budite moje snove
Moje čarke
Moje gatke
Moje varke

Ne dirajte moju šutnju
Moju ljutnju
I pomutnju

Sve radosti
I gadosti
Slova slave
I nijemosti
Slova gorka
Bez milosti

Pa vas molim
Da vas molim
Da vas slovim
Glasom golim
Jer vas volim

OPIJEVKE

HRVATSKO SMEĆE
Netko bi kazao
Smeće k’o smeće

Ali nije istina

Hrvatsko smeće nije isto
Kao ina smeća

Ono miriše
Uredno je
Ne zaudara

Na oči zdravo

Zna i pričati
O, Bože, da pričati

Zna dobro lagati
Obećanja slagati

Prevarenik misli
Bit će bolje sutra

No, ne će

HRVATSKO SMEĆE JE TRULO
IZNUTRA

SEBELJUBLJENKA

Mogao bih
(kada bih htio)
Navesti te na trag
O meni
O mojim tajnim stazama
O pustinji
I njenim oazama

Da razumiješ

Zašto mi je koža
Bijela
Kao u mlade haljina

Zašto su mi kosti
Hrskave
Kao ljuska na jajima

Zašto odgledane
Daljine
Vraćam daljinarima

Zašto sreću
Ćutim
U malim stvarima

Zašto vječito
Prizivam
Slovo na vijećanje

Zašto se uzvihoren
Stijeg
Pretvara u sjećanje

Zašto sve što kruži
U mojoj auri
Pojedu gladni
Hrvatosauri

IZALEĐNICA

U šumi trulih hrastova
Kora svake grančice je tašta
Ima svega – nema ništa

Raskriljuju se grane na sve strane
Prse se i kunu u korijenje
Zakopaš li imalo dublje – stijenje

Zakamenio bezdani crni kamen
Žile se stisnule jedna uz drugu
Stidno – kriju tugu i rast u rugu

A gljivar kroči k’o slijepac u noći
Harno mjerka i birka između trulina
U kojoj je laž – u kojoj istina

Što je otpali list, a što podmukla listina

OSLJEPLJENIK

Osjedjeli zabradavljenik
Nesuglasjem
Se razdruži od bezbradnika

Sladokusno
Pokusa
Odanost

Koju zajedno
Gladovaše i žeđaše

ZLI RAD ZLU PLAĆU ČEKA

Kad dijaku počne ruka drhtati
I dijak navre drljati
Kroz popucali ljudski šav
Izvire začudne demonske osobnosti
Nezasitne proždrljivosti

Očeličen drljotinama

Podsmješljivo
Zlurado
Zavidno

Slovnim trkalištem
Smrtile žudi tronu

Željkovanom cilju

Jalova je to vrtnja
Nesretnika

Žali Bože slovno saće
I puna grdila sažete zloće

HULJA

Dojadilo mlinaru
Mljeti
Na svoj mlin

Poželi biti
Čaršijski gospodin

Jednog dana

Ne sjećam se točno kad
Sretoh se s huljom tom

Pogriješi

Poželi da imenom mojim
Okiti svoj dom

Zalud kotač zaustavi
Zalud sapra prašinu
Izgubi i žito i gospoštinu

SRAMNA VIJAČA

Žudeći raspadljiva dobra
Častohlepnik odbacuje krinku

Slobodom opernaćen izvija glavu
Ište tešku ljudsku slavu

Iz drače povijuše leprhnu čučka
Iz tišine neba kori riječ pučka

Ne učini zlo za zlo
Ako se hotiš izbaviti od zla

Možda ti se jednom
Nasmiješi zemlja

(U kojoj tvoji leže
Iz koje mnogi bježe)

IZGUBLJENKA

Najprije smo o njoj šišmišali
Potom usšeta krv
Jutarnji pjetlozov najavi joj dolazak

Dok se borila za slobodno ime
Pomagasmo ju koliko smo mogli

I dočekasmo je
Oduševljeno

Pokušavasmo je uljuditi i oljuditi
Obećaše nam jesti zlatnom žlicom
Trošismo je rasipno

Kako nam godine
Zgrbiše ramena
Poče nam izmicati

Predadosmo je
U složenoj zastavi
Postarijoj Gospođi

Zapadosmo u mnoštvo

Umornih
Zasićenih
Ispraznih

Stiša se naše oduševljenje
Nagrize se naša odanost
Odljudiše je

I biše joj put
Vele tisan
I vele tužan…

POSLANICA ISLUŽENIKA

U ovo vrijeme
Bojovnici bijahu isluženi

Od silnih ratova
Salutirahu samo Svevišnjem

I sve što imahu
Bijaše obranjeni komadić zemlje
Od jarma nakaznoga

Zavlada vrijeme uljuljkivanja
Zijevahu samo oni koji ne ratovahu
Ljudski nakot rugobni

Izdajstvom nabubrivahu zazubice

Udarahu čim mogahu
Tražeći vrijeme
Koje im rat pomete

Počeše vjerovati
I u uskrsnuće svoga Mesije

Boli do boli
Zabolješe dušu stoboli

A od zemlje
Ni uzdaha
Ni jauka

A od neba
Ni potvrde
Ni oprosta

Tek vrijeme slobodno
Provlači se
Kroz prste pozemljarima

Glasovi trnuše
Kao dotrajale voštanice
Mali su uvijek mali

Gospođa se veseli prinovi
A po hrvatskim dvorovima
Isklijali bijeli krinovi

ODLJUBLJENIK

Da mi je netko solio pamet
Da će mi te ogadit
I da ću te prestati voljeti
Ne bih mogao ni zamisliti

Kako i bih
Kad bijah zaljubljen mladac
Domovinac

Voljeli te moji

I djedovi i bake
I otac i mati
I svi s trobojnicom svati

Iz grgolja davnika
Zavoljeh veliko u malenom
Bogato u siromaškom

Ti mi bi prva i jedina

Ljubav mi zamagli oči
A ispraznost
Toči li se toči

I dok zborovi lasta
U jesenjem odlasku
Prekrivaju nebo
Gubim te

I pitam sebe

Jesam li te tako jako
Voljeti treb’o

TIJESNICE

STRAH

Nismo ni znali za njegov dolazak
Te ga spremni i ne dočekasmo
Jedino je mozak zavijao kao pas
Kad strah se useli u nas

Najprije nam je omlitavio noge
Svezao nam ruke
I počeo rađati jauke, jauke, jauke

Zaokupi nas i zalijepi za tla
Pa oklecavili umislismo
Kako je on jedini zaštitnik od zla

I tako živimo s njim
Otupljeni i obeshrabreni
U srcu nam sve veća bolna rana
Dok zore rađaju tjeskobu dana

PRERUŠENAC

Mogao bih biti vuk

Zavijati
Zabaliti
Njušku zategnuti od slasti

Biti bjesnik

Zavrtložiti vrutak u želudcu
Nek proključa od gladi

Skočiti
I zagristi neki vrat mladi

I gledati kako se
Trza i koprca
Nemoćno tražeći spas

Sve dok mu strah
Ne sasuši glas

USADAŠNJEN

Ne mogu
Ništa ne primjećivati
Ništa ne osjećati

Smanjeniji
Stanjeniji
Zaglušeniji

Vidim i osjećam
Kušnje
I selidbene nagone
Oko sebe

Sa sve manje žala
Ali bez slada
Gatam budućnost

Pod budnom paskom
Sve vidljivijih gospodara

NEPODOPCI

Uvjereni zanesenci
Neslušači
Poštenjaci

Istezivači vratova
Razdanjivači zora

Snovanci bez snova
Otoci bez brodova
Obale bez mostova

Trpnjom natovarenom
Na plećima
Bijahu ranjiviji
No što izgledahu

Ponižavani i vrijeđani
Postadoše
Buntovni pozivači

Na prosvjede
Na pobune
Na prevrate

Bježeći
Iz ponižavajućeg podaništva
Ostadoše
Bez čvrsta tla pod nogama

VLASTOULIZI

Privezani za zemlju
Zaboraviše na nebo

Opsjednuti imetkom
Izobličiše se u

Poslušnike
Pokornike
Doušnike

Nesvjesnicima
Svjetovne hlepnje
Postadoše svjetlomjer

Prepušteni poročnim silama
Zatečeni bit će
Gluhinama i nigdinama

BEZEMLJAŠI

Pa dobro
Kad si navro
Oni smo mi

I dobro se
Osjećamo
Kao oni

Sve dok oni
To jest mi
Ne otkrijemo
Vas mi
Među nama
Onima

MILOSNI GONITELJI

Da bi vlast
Dugo i bezbrižno živjela
Nije dobro
Da se uspava
Da se ulijeni

Uvijek mora biti budna
Mora osluškivati

Umiljavajućim glasom
Mora milosno šaptati
Podaničkim ušima

Ispred protuvlastnihobilježenika
Mora uzvisivati zidove
I stvarati nepremostive praznine

Jer

Kako se usuđuju rugati
Nakaznoj oholosti djelatnika
Od kojih je utjelovljena

A tek

Bože sačuvaj
Da bi komentirali
Njihovo neznanje i nestručnost

Stoga
Štioče
ŠUTI

Jer

Gonitelji su uvijek imali
Milosti na pretek

KOLOPLETNICI BITKA

U ljudovrtežnoj zaludnosti
Nestaju nebeska plavila

Oči prolaznika
Više suze
Nego se smiju

Glasovi nakostrušenci
Više pitaju
Nego daju

Judava dlakava slova
Otkrivaju prijateljska
Nepoznata lica

Ponikla iz najdubljih
Ponora duše

Dubljine su to bitka
Zemaljskog igrišta
Kojim igre vode nevjerci

I dvovjerci
I inovjerci
I prijetvorci

PROZIR U ZVJEZDOPADNOM ŽELIŠTU

U noćnim mrakovištima
Pokatkad se
Smrtac zaželi padajuće zvijezde

Ne da bi umilostivio Tvorca
Sebičnjačkim poželima

Nego da bi se uprozirio
U potrazi za samim sobom

Ponizno pognute glave
I napregnutih slušila
Očovječeni pozemljar
Ispunja svoje vrijeme

I moli
Za odgodu

PRETAČU NAS POLAKO

Ostavljeni sami sebi
Pokušavamo razaznati
U što se ovo pretvorismo

Što srljamo u veću napučenost
To smo veći pustinjaci

Što je oko nas veće veselje
To su nam duše tužnije

Pokušavamo se dozvati
Pokušavamo se poznati
I pokatkad uspijemo

I vidimo

Šapću nam skriveni šaptači
Plješću naručeni pljeskači

Pored svojih domova plaćamo stanarine
I brojimo novčiće od krvarine

NASLUTNA ZAKASNICA

Bezdani ponori
Gutaju naše snove

Zamamni prividi
Životvornih titraja
Svode se na kruhoborstvo

Neizlazno
Posrtajno vrijeme
Zatamnjuje obzore

Zastudili srčani zalisci
Umrtvljuju krvotok

U genetski kod
Navire noć

ZAKASNICA

Moje me ruke
U kolo zovu

Natječu se
Koja će me prije
U kolo uhvatiti

Ja kažem
Ne ću

Zašto bih se
Hvatao
U kolo bez ritma

Iz ruku začuđenih
Želja se toči
A pogled
U poodmaklo kolo
Puni mi oči

VRIJEME OD PUTA

Takvo dođe vrijeme
Ljudi se uskobečili
I svi negdje idu

Ja ne znam
Gdje bih išao

U vlak da se popnem
Ja ne znam
Gdje bih sišao

NOVA HRANIŠTA

Svepomračujuće buduće vrijeme
Utrnjuje svjetlice nebeskinje
Ponad kamene zemlje

Onijemiše domovi zlopatnika
Razbor izabra
Nova hraništa

Tuđina steže
Hladnoćom
Odgrađene i odseljačene

SAFARI TOURS

Ratovah u Africi
I to ne
Pod moranje

Ratovah turistički

Najnovija skupa destinacija
Izlet u Afriku na ratovanje

Imao sam novca
Za desetak dana

I kad me
Desetoga dana
Zarobiše
Probudih se
Iz mutna sna

U ljepljivom znoju
S novcem na broju

OMEĐNICE

CROATIA

Sretna zemlja
Puna
Sretnih nesretnika

BOSNA I HERCEGOVINA

Niko
Nikog
Ne voli

URESNICE

LXXIX.

I sam tjerah
Mak na konac
Jako mi brat
A Tvrdo otac

LXXX.

Htjedoh zvijezdu s neba
Marani skinuti
A od boli ne mogoh
Ni ruke dignuti

LXXXI.

Zalud je Slavomir
Izmišljao bajku
Dok je Stanara plačno
Dozivala majku

LXXXII.

Moje mrljotine
Zvahu slovom
Življah u kamenu
Oskudnom kruhom
A bogatom blagoslovom

LXXXIII.

Iz boja
U boj
Brat mi Tužan
Ne osta dužan

LXXXIV.

Čini mi se
Da mi je
Samo usne namočiti
Laglje bi’ Bogu
Mogao kročiti

LXXXV.

Zalud mi majka
Plela pletenice
Hoteći zavarat Turice
U Drinu
Blizu Trnovice

LXXXVI.

Danih pod Kosom
Tražeći blago
Skoknu me zmijac
Dok ne izdahnuh
Tri sam dana zapomag’o

LXXXVII.

Prokleše me braća
I jedini ćaća
Zbog žene mi Orovke
Na kuću nam baci čini
Pri mjesečevoj pomrčini

LXXXVIII.

Bijah na paši
U Starom dolu
Iz sna se trgoh
U vilinskom kolu
Nesta mi tretina stada
Vidjeh dosta ljuta jada

LXXXIX.

Sva sela od Čarića do Stona
Poznavahu topot kopita
Moga Putka – divljeg konja
I sam mišljah kako ga znadoh
Prevari me
Pod kopitima smrt pronađoh

XC.

Kad ostadoh bez Križane
Pričahu mi kako vrime liči rane
I brojah dane
I brojah dane
Al’ bez Križanina lica
Nikad mi više dan ne osvane

XCI.

Pušajući ovce
Zatekoh se u Međuljuću
Prebrahu me Stomori
Ne znahu za očev solac
Nalojiše kolac

XCII.

Spasio bi me
Bršljan zaklonjenik
Da me ne izda Judac
Turački priklonjenik

XCIII.

Kad zbog gaovice
Ponikva proguta
Trojan i Bjelana
Osta samo trag jeke
Stisnu se i smola smreke

XCIV.

U zavjetarju
Gdje konopljike češljaju kosu
Pri vodenom ogledalu
Zamreškaju Rosu
U smrtovodnom sjedalu

XCV.

Iako imađah
Krilata pegaza
Sasiječe me
Turačka nakaza

XCVI.

Bijah pisar
Ljudi od glasa
Ne imađah mjere u jelu
I bijah bez stasa

XCVII.

Kad pade Stipan
Prosu se veliki plač
Sin njegov Hrvatin
Zapovidi kovaču
U kam uklesati mač

XCVIII.

Mrak mi svjetlo
Zapriječi
Legoh kad bi
Vjere u riječi

XCIX.

I tužan i kužan
I dan i noć
Moljah se Bogu
Po komodu

C.

Iz boja u boj
Dok ostadoh bez daha
Ne upoznah straha
Ni vjere u vlaha

CI.

I kapom i šakom
Darivah braću
Tapah
Imađah nogu jednu dužu
Jednu kraću
Polegoše me uz ćaću

CII.

Zanijele Blagotvora vile
Te imaše žene dvije
I o blagu nikada
Sanjati prestao nije

CIII.

Vladao je mačem i pravicom
Cijelim Čarićima
U njegovoj tvrđi
Bijaše mjesta
Za čeljadi dvjesta

SIRIJE

SLOVA OD MUKE

Postoje vremena
Kada
U teške trenutke
Zalazi tijelo

I na njemu
Bez boje

Odijelo

METKOVSKA

Beskrajno dugi sati
Zamagljuju vidike
U sali za prolaznike

Hrast do hrasta savijeni
U hrvu za goli život
Na korak od smrtonosne kose

Nasilu šutimo
Nasilu se smijemo
Nasilu spavamo

Katarzični

A priroda u neprekidnim mijenama
Mijenja se, obnavlja i zanavlja
Naoko ravnodušna za naše patnje

DUBROVAČKA

Za dobrodošlicu
Popih svoj ručak
Ispod prozora
Opće dubrovačke bolnice
Svu noć
Lajao je kučak

Mario glasno zazvoni
Sad si naš i Božji
Maradona iskasapi
Tome snagu vrati
Pero zavapi
Bježi odolen jadan bio

Između barba Pere i Ivice
U sendviču
Gdje se neumorno pilalo
Skupio sam svoje tijelo
I hladni krevet zalud grijao

SPLITSKA

Dođoh
Sam samcat

Ne ćemo se igrati doktora
Kaže Zdenka

Ne ćemo se igrati sa žilama
Kaže Ivan

Nisi ti ništa kriv
Kaže Dragan

Bogu hvala
Kad me posla
K vama

Mislim sam
Nesam

ZAGREBAČKA

Pozvaše me
I dođoh

Predadoh im tijelo
U svoju kožu odjeveno

Zaspah
I ništa ne sanjah

Probudi me bol

I ponovno zaspah
I sve ih sanjah

Kaže Lubina
Pozdravio te Ivan

Kaže
Pozdravio te Andrija

Kaže Mirjana
Koliko te ljudi doziva
Ne mogu se obranit od poziva

Kaže Ivan
Imao si sreće

Kaže Stjepan
Grom u koprivu ne će

Kaže
Ja bih te odmah poslao doma

Kaže Vesna
Ne pravi od BK virusa slona

Ahmada vidjeh tek na slici
I od toga dana vidim ga
U svakoj sirijskoj izbjeglici

I ponovno se probudih tek doma
Misleći sve bijaše lijep san

Mrdnuh sobom i osjetih rez
Podsjeti me na oprez

Postadoh svjestan

Sve to sam budan sanjao
Sve to je dio moga leta
Svi ti ljudi su s ovog svijeta

OBJESNICA

OBJESNICA

Što me to tebi vraća
Je li nebo koje tražih
Je li kamen koji rabih
Je li zemlja koju gazih

Ili pjesma koju spazih
Rastegnutu

Od neba
Do zemlje

Ispred izmaknutog kamena

Autor: LJUBO KRMEK