Ne treba pretjerivati s poviješću i nekiput treba prihvatiti izazove

RAZGOVOR SA POVJESNIČAROM MILIVOJEM DRETAROM, PROF. IZ LUDBREGA POVODOM IZLASKA NJEGOVE NAJNOVIJE KNJIGE “LUDBREG I OKOLICA U II. SVJETSKOM RATU“

Ako je “povijest učiteljica života” u tom slučaju čovječanstvo je neprekidno na popravnom ispitu. Uostalom, što znači pojam “vrijeme”. Zar prošlost ne utječe na sadašnjost, a ova uobličuje budućnost. Povijest ne odgovara na pitanje o “protoku vremena” i na tu spoznaju, ali pedantno bilježi sve događaje iz povijesti političke ili kulturne, pa i obiteljske iz prošlih dana. O tome što je povijest kao znanost, o prijepornim pitanjima naše, hrvatske povijesti, o nastavi povijesti u školama i još o mnogočemu zanimljivom za portal Akademija Art razgovarali smo sa Milivojem Dretarom, prof. iz Ludbrega koji predaje povijest u maloj osnovnoj školi pored Varaždina u seocetu zvanom Jalžabet. Ako smo vas zainteresirali provirite u daljnje redke. Dobro je uvijek ponavljati gradivo, ali ne i neke događaje iz prošlosti.

Gordana Igrec

Je li točna uzrečica “da je povijesti učiteljica života”?

Da, tako bi trebalo biti. No, mislim da smo još daleko od toga da povijesno iskustvo shvatimo i kao naše osobno pa da planiramo budućnost na temelju povijesti. S druge pak strane smatram da ne treba pretjerivati s poviješću i nekiput treba prihvatiti izazove.

Što se krije iza naziva “metodologija historijske znanosti”?

Povijest nije samo skup pričica iz bliže ili daljnje prošlosti. Važno je da povijesne činjenice tumačimo na pravilan način, sagledavamo sve strane, uočavamo i ono što nam nije bilo poznato. Povijest treba promatrati s odmakom. Stoga je važna metodologija, odnosno proučavanje povijesti na temelju izvora i argumenata. Jedino takva povijest može bti učiteljica (ili savjetnica) života.

Koja je kvaliteta nastave povijesti kod nas u osnovnim i srednjim školama?

Osobno smatram da se dobro radi i da se u zadnjih 10 – 20 godina itekako napredovalo. Sjećam se kakva je povijest bila nekad, u našim školama. Danas je to ipak drukčije, više se usmjerava učenike na samostalno istraživanje, a ne faktografsko učenje. Ne vidim potrebu da učenici moraju znati godine povijesnih događaja napamet kad je taj podatak dostupan s jednim-dva klika na internetu. Ali da moraju znati prepoznati važnost nekih događaja, osoba ili povijesnih mjesta – to je ostalo. Žalim što se povijest polako potiskuje iz strukovnih škola, kao da je riječ o manje važnom predmetu, a sa srednjoškolcima itekako treba raditi jer je riječ o mladim osvještenim ljudima.

Koje razdoblje hrvatske povijesti je najbolje obrađeno i prezentirano učenicima u udžbenicima?

Uspoređujući s ostalim razdobljima, dvadeseto stoljeće kao dio modernog doba se najviše obrađuje. To je i razumljivo – nama je najbliže, a tu su i događaji poput Prvog i Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata koji su utjecali na našu sadašnjost.

Što je sa II. svjetskim ratom i tom velikom nezatvorenom temom?

Mislim da je u dovoljnoj mjeri zastupljeno. Jedino bih ponudio i pokoji sat zavičajne prošlosti – učenici često više znaju o bombama na Hirošimu ili nacističkom progonu Židova, a ne znaju da se holokaust vjerojatno zbio i u njihovom selu ili gradu jer je i NDH sprovodila genocidnu politiku.

Koliko politika prodire u povijest kao znanost?

Povijest je zanimljiva političarima, isto kao što je politika zanimljiva povjesničarima. Postoje pojedinci pa čak i grupe koji bi i danas nametali neke teme u školi, iako ja mislim da to može na kraju ispasti odbojno.

Što je sa pristupom konclogoru Jasenovac, a što prema Blaiburgu?

Jasenovac je ustvari bio logor smrti, a ne koncentracijski logor. Dakle riječ je bila o završnoj točki progona Srba, Židova, Roma, antifašista i ostalih te se mali postotak utamničenih izvukao iz tog logora. Što se tiče udžbenika, o Jasenovcu se govori. Manje se spominje podatak da je na tlu NDH bilo još četrdesetak logora koji su služili u svrhu ubijanja ili zatočenja ljudi. Nedavno je Ministarstvo znanosti i obrazovanja čak dalo preporuku da se posjeti Javna ustanova Spomen područja Jasenovac što pozdravljam. Bio sam i sam tamo mnogo puta i vrijedno je posjetiti to mjesto.

Što se tiče Bleiburga, i o tome se govori na satovima povijesti kao i o sukobima neposredno prije i poslije 15. svibnja 1945.

Je su li svi zločini jednaki?

Zločin je zločin, ali mislim da nisu svi isti. Vezano uz prethodno pitanje, Jasenovac i Bleiburg se nikako ne mogu uspoređivati.

Što je sa suvremenom hrvatskom poviješću? Od rata do danas? Pokazalo se kako se ne umijemo odrediti niti prema datumu Hrvatske državnosti. Kako to tumačite?

Već je rečeno, kad se politika miješa u povijest, to nije dobro. Od Domovinskog rata prošlo je određeno vremensko razdoblje. Sjećanja i rane su još svježe, ali ipak je već prošlo gotovo 30 godina. To što mjenjamo datume Dana državnosti je neumjesno i pomalo neodgovorno prema građanima Hrvatske. Ako nam je jasno što se kojeg datuma zbilo, onda se to nikako nebi smjelo događati. Pa rođendan domovine se ne izglasava na referendumu ili preglasavanjem političara. Po meni osobno – najvažniji datum je 8. listopada, tada smo donijeli odluku o neovisnosti i raskinuli sve veze sa SFRJ. To je trebao ostati praznikom.

Kako povijest valorizira ulogu nadbiskupa Stepinca? Kako pak povjest vrednuje ulogu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, a kako ulogu Josipa Broza Tita?

To su povijesne ličnosti i Stepinca, Tita i Tuđmana bi se trebalo promatrati kroz izrazito objektivni okvir. Ne možemo birati detalje koji nam se sviđaju, a zanemariti neke druge stvari. Umanjujući važnost jednog i zamjenjujući ga drugim, a poslije toga se opet vraćati na staro čin je neznalica. Tito je sad strašno nepopularan u društvu, o njemu se govori sve najružnije, prema njemu i Hitler izgleda kao mala beba. Tako je kad ne poznajemo povijest, nego se držimo one jedne strane. U jednom gradiću prošle se godine promijenio naziv ulice – Ulica maršala Tita posvećena je Franji Tuđmanu. Zamislite da netko za 20 ili 30 godine promijeni ime Franje Tuđmana u neki drugi naziv, užasno zvuči zar ne? A zasluge imaju i Tito i Tuđman. Osobno mislim da ni Tuđman nikad nebi pristao na to da se nekadašnja Titova ulica nazove po njemu.

Što je Vas potaknulo da studirate povijest?

Volio sam povijest još od 3. razreda osnovne škole kada smo obradili tih nekoliko povijesnih tema. Udžbenik iz povijesti pročitao bih prije nego što je škola i započela. Uvijek mi je to bilo jako zanimljivo i volio sam čitati o prošlosti i gledati filmove s povijesnom tematikom.

Gdje ste sve aktivni?

Član sam više udruga, od Povijesnog društva Koprivnica, Udruge antifašističkih boraca i antifašista Varaždin, Planinarskog društva MIV, a osnivač sam i predsjednik Badminton kluba „Centrum Mundi“ u Ludbregu. Član sam Uredništva Podravskog zbornika, pišem za Ha-Kol, putujem, družim se…

Gdje predajete povijest i koje akademske titule imate?

Diplomirao sam povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i godinama sam zaposlen na Osnovnoj školi „Petar Zrinski“ u Jalžabetu.

Kojim se razdobljima iz hrvatske povijesti bavite?

Najviše se bavim 20. stoljećem, no znaimljiva mi je i prapovijest i antika. Najviše sam se posvetio zavičajnoj povijesti jer je ustvari i ona najzanimljivija meni i krugu ljudi u kojem se krećem.

• 

• 

• 

Je li bavljenje poviješću kod nas suviše croatocentrično?

Ne možemo si zamjeriti, hrvatska nacionalna povijest je jako zanimljiva. Imamo još pregršt neistraženih tema. No, ni nacionalnu povijest ne možemo pratiti bez poznavanja svjetske povijesti.

Kada će se moći reći „konačna riječ“ za razdoblje Titove Jugoslavije?

Onda kada ćemo objektivno pristupiti povijesti, bez obojenosti, nacionalizma, šovinizma, mržnje. Onda kada ćemo na Jugoslaviju gledati kao na Austro-Ugarsku, nekadašnju državu koje smo i mi bili dio. Jugoslavija je pojam iz naše povijesti i nema tu šanse da se nešto slično reprizira. Sada smo samostalni, ali trebamo iskoristiti znanje i iskustva koja smo naslijedili iz kolektivne prošlosti. Ako ništa drugo, sa susjednim državama dijelimo povijest pa to može biti pokretač naše suradnje.

Je li to bio totalitaran režim kao u Istočnoj Njemačkoj, Rusiji, Mađarskoj itd? I ako nije zašto – nije, a ako jest, zašto jest?

Politika Jugoslavije bila je podložna stalnim promjenama. Danas nam se čini da su reforme išle presporo i da je pritisak iz Beograda bio presnažan. Možda je i bilo tako, no kad pročitate novine iz tog vremena – naslovi i članci stalno govore o promjenama, reformama, suradnji, razvitku. Čini se da je tada bilo i sigurnije. Usporedite Jugoslaviju iz 1948. i onu iz 1980-ih, kao da je riječ o dvjema različitim državama. Nekad je Jugoslavija bila uzor u svijetu, ne samo afričkim i azijskim državama, već i onima u našem bližnjem susjedstvu. Čehoslovačka, Poljska, Rumunjska – na nas su gledale skoro kao mi danas na Ameriku. Nažalost, sad su nas već svi pretekli.

Napisali ste i objavili knjigu. Koja je tematika, kako je naslov knjige?

Naslov je „Židovi u ludbreškom kraju, povijesno-demografski prilozi“, a tiskana je 2010. Posvećena je tragično uništenoj židovskoj zajednici u Ludbregu koja je egzistirala više od stoljeća. Mnogo starijih Ludbrežana prisjetilo se svojih nekadašnjih susjeda, prikupio sam oko 200 fotografija, izvorne dokumente, sjećanja…

Odakle Vaš interes za povijest Židova u Ludbregu?

Počeo sam proučavati njihovu prošlost usporedno s biblijskim studijem, a onda mi je u oku zapela činjenica da su nekad živjeli u samom Ludbregu, u mom zavičaju. Pa gdje su onda? Kasnije sam saznao malo više, pa još više i došlo je najprije do jednog članka, a potom i knjige. Danas Židova u Ludbregu više nema, preostalo je samo malo groblje te Židovski prilaz, uličicu u kojoj je nekad bila sinagoga. Na moju inicijativu Židovsko groblje je zaštićeno kao spomenik kulture, a imenovan je i Židovski prolaz. Zahvaljujući tome da se o povijesti Židova sada puno više zna, a povezavši to s nekim povijesnim događajima, imamo interes turista da posjete Ludbreg. Prve skupine očekujemo već iduće godine.

Pripremate li neku novu knjigu i o čemu?

Prvo moram napomenuti da sam u međuvremenu objavio još jednu brošuru „Slobodna Podravina“ te dvije povijesne razglednice, jedna o Mariji Winter, a druga o ludbreškim pričama i legendama. Danas napisati i objaviti knjigu je dosta teško. Svi će reći da nema novaca ili interesa za knjigu. I knjiga o Židovima je dugo čekala na ledu jer se nije sviđala tadašnjim političarima. Kako je moj interes 20. stoljeće, a posebno Drugi svjetski rat, ne očekujem blagonaklonost izdavača ni oko toga. Zbornik radova „Ludbreg i okolica u Drugom svjetskom ratu“ spreman je za tisak, ali čekam zeleno svjetlo. Draže mi se posvetiti jednoj temi u članku, ponosan sam na onaj o Ludbregu u prošlogodišnjem izdanju Meridijana ili o međuratnom razdoblju u zborniku HAZU-a. Imam materijala da napišem još dvije knjige, ali to mi izgleda negdje u daljnjoj budućnosti.