U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje predstavljamo Aleksandra Bečanovića

U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje i izlaska dvije panorame crnogorskog i hrvatskog suvremenog pjesništva Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove, koautorskog projekta dr. Željke Lovrenčić i Božidara Prororčića predstavljamo Aleksandra Bečanovića, jednog od najznačajnih suvremenih crnogorskih pjesnika

PRIHVAT

Prohod:

nisu potrebne ni mačete

ni dalekozor.

Koji kontekst preostaje?

Kraj nogu,

očekujući,

stoji bradati atinski silen

ispruženih ruku:

uznemirena placenta.

Prihvat: Muza Nemoći bludi tekstom.

Stapanje konvencija: fluid.

Promijenjena tehnika,

kontinuirani ispis.

Hladno je bez metonimije.

CARMILLA: GOTSKA PJESMA

Niz hodnike osvijetljene svijećama,

 nesmetano, odlučno hoda noćna prikaza.

 Mjesec obznanjuje: grofica je sama.

Hladno je kao da je vrijeme mraza.

Kao da je u grobu. Visoka, ona se kreće

iako je ovalno ogledalo ne poznaje.

(Od onoga što uzmiče pogledu, nema veće

tajne.) Leluja figura koja se ne kaje

pokraj starih portreta i kamenih zidova:

 za njom ostaju magla i očajnički vrisak.

Dugo odzvanja zamak od samrtnih glasova:

 prizivaju se na gozbu crveni crvi.

Na njenom blijedom licu titra smiješak:

 niz užarena usta curi tanki trag krvi.

RAVENNA
Andreju Nikolaidisu

Pročelja ovih zgrada, njihovo nedostižno bogatstvo.

Galebovi koji kruže i vjetar u izdizanju. Kao malo

istrgnuće iz sintakse, mali rez na već atrofiranom

tkivu. Tako mora da neko zamišlja ono što mu se događa

između svakodnevice i svakodnevice, između jutra i

jutra, između večeri i večeri. Sve staje u nepovrat

označenog. Prolaznici mogu da dodiruju zidove, unutra

da pogledaju što krije nepažnja i vrijeme. Odavde

vode pregnuća, miris platana, nebo koje ima boju

neprepoznatljivu za sve osim za usamljenika. Kako je

dugačka proizvodnja tišine, ambijent sobe je sasvim

drugačiji sa njom: kao razlika i pamćenje. Bude se

svi oni koji su već jednom bili budni. Ništa drugo sem

filozofija znaka, jednog baroknog znakovlja, određenog

viška koji je tako jak da ništa ne može redukovati

njegovu retoriku što sa podjednakom pažnjom obuhvata

i flamanske slike i firentinske sonete. Oko ovakvih

obala nekad su se skupljali ukrašeni brodovi i gospe

koje su krile suze, jer je žena odsustvo znakova i

stoga podložna svakoj hermeneutici, podjednako gruboj

i nježnoj, jedno stvorenje čiji je smisao bivao kroz

tijelo, pa tjelesno treba rastočiti. Ali, konteksti nisu

izbrojivi i otud se i dalje na svakom mjestu nalaze

signali da se krene u novom pravcu, nešto kao neposredni

poziv za uvrštavanje pridošlih ukaza. Sonet, početak i kraj.

To može da potvrdi svaki srednjovjekovni grad koji je

preživio užase modernog: njegov tlocrt ostaje vjeran drugom

svjetonazoru, sobici u kojoj se odvija molitva, napjevu

koji se uzdiže uz prave zidove, veličina i dubina. Može

li more da odnese brodove kao što sjećanje može da ponese

nesavladiv teret? I primjećuje li umorni brodar bilo što

sem svojih naprava, busole i zvijezda, mehanike u koju staju

proces i procedure. Kada pristigne na obalu, njemu grad

mora da se pretvara u veliku baziliku, jedno prostranstvo,

jednu destinaciju gdje su granice ocrtane tek kao simbolika

povratka. Kada se naočigled svih uspostave dugački koridori

kroz naraciju, možda će se otkriti da je sve već uračunato,

da je sve već prihodovano: ne postoji nešto kao – predznak.

Ili bi svijet bio bez forme, bez kompasa, bez upitnog pogleda

u noćno nebo bez zvijezda: bez mape. Oblaci iznad grada

istovjetni su onima iznad pučine, pa opet, uvježbano oko

skreće pravac. Prst u vodi osjeća koliko je ona hladna,

koliko su talasi daleko otišli, koliko su lagane alge i

sprudovi. Odavde, jedra na brodovima su utočište za vjetar.

Sa kule, more je ugođaj, iz oluje more je teritorija. U

ovakvoj primisli, svako hodanje između gradskih ulica i

spomenika uvlači starost kao osjećaj najveće i potpune

utjehe. Utjehe onog koji zna da je ono što prethodi uvijek

veće od onog što dolazi, da je prošla ikonografija već

bila tu da razriješi sve što se obznanjuje u sutonu. Tada su

gradnja i građevina bili status quo: ni uterus, ni posrnuće.

Svako to može potvrditi, ako se samo malo zamisli, dovoljno

zastane. Prokletstvo progresa započinje sa trivijalnostima,

sa malim šaputanjima i velikim obećanjima: konspiracija

i smrt. Motivi koji uznemiruju označitelja traju dokle god

se ne završi prikupljanje. I usamljeni ljubavni par pored

obale hoda previše spreman za ludi provod. Ako se sada

upotrijebi citat, što bi, nakon toga, oni mogli da urade?

Ovdje – kao i bilo gdje drugo – moral je potpuno ukidanje

životnosti, poriva i slavlja, dugo preobraćanje u staloženu

arhitekturu. Svijet kao metonimija, metonimija kao svijet:

realnost. Kao – realnost. Ništa nije nečitljivo, ništa sem Bog.

L’AZUR

Razdvojeni djelovi crijepića više se ne

podudaraju: pogrešan stan. Poznanstva su otkazana,

vrata se sa treskom zatvaraju pred posjetiocima.

Neprestana iskliznuća, uzdrmana konfiguracija,

difuzija margina: otpočinje još jedna avantura.

Mape stalno moraju biti pri ruci.

Nakon sustezanja, zapreke – radost iskaza,

razgranate sintakse, sintagmatskog lanca:

prodor označitelja u svijet.

Kao da je moguća paradigma koja nije fikcionalna,

kao da je moguć citat koji ne započinje sumnju.

Trebaće još vremena da bi se stvari staložile.

Uvijek nanovo je neophodno priznanje potpisati:

rukopis, drhtava linija smrti. Glas je već zakašnjenje.

Je suis hanté. L’Azur! L’Azur! L’Azur! L’Azur!

OPHELIA

Sve više, njen obris pada u dubinu.

Tamo, na kraju, među zelenim travama

i algama, pretvoriće se u dugu tišinu.

Rasplinuta joj se širi krv kao osama.

U praznim očima sada su žuti rakovi;

uskoro će i ribice sebi naći utočište

u nabreklom stomaku: svi su znakovi

na jednom mjestu, prozirno čistilište.

Dok se ljetnje sunce probija do dna

da krasotnu strvinu obznani pogledu,

ti si djevojka za koju više nema sna.

Drhte od sreće pacovi zgureni u redu

za raspuknutim srcem. O slatka Ophelijo,

nakoti crva sada su tvoje lijepo tijelo. 

II

Krhka je: kao da cijeli svijet tone

zajedno sa njom. Njeni kapci padaju

da bi sakrili tugu. Iz šume zvone

braća i sestre pacovi. Oni se nadaju

novom bogatom prinosu. Pljusak vode

za njih je mudri znak za juriš. U jezeru

plava kosa leprša kao na vjetru. Hode

iza, povorke snene što ne znaju za vjeru

u predstojeće. Maske ih u noći kriju

i kosturi igraju oko vatre. U odsjaju

ispale im oči snažno prizivaju Opheliju

što leži u tamnom grobu. Na kraju,

tužna djevojka otkriva još dublje rane

nastale u mesu nakon vodene sahrane.

Božidar Prororčić