U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje predstavljamo Aleksandra Bečanovića

U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje i izlaska dvije panorame crnogorskog i hrvatskog suvremenog pjesništva Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove, koautorskog projekta dr. Željke Lovrenčić i Božidara Prororčića predstavljamo Aleksandra Bečanovića, jednog od najznačajnih suvremenih crnogorskih pjesnika

PRIHVAT

Prohod:

nisu potrebne ni mačete

ni dalekozor.

Koji kontekst preostaje?

Kraj nogu,

očekujući,

stoji bradati atinski silen

ispruženih ruku:

uznemirena placenta.

Prihvat: Muza Nemoći bludi tekstom.

Stapanje konvencija: fluid.

Promijenjena tehnika,

kontinuirani ispis.

Hladno je bez metonimije.

CARMILLA: GOTSKA PJESMA

Niz hodnike osvijetljene svijećama,

 nesmetano, odlučno hoda noćna prikaza.

 Mjesec obznanjuje: grofica je sama.

Hladno je kao da je vrijeme mraza.

Kao da je u grobu. Visoka, ona se kreće

iako je ovalno ogledalo ne poznaje.

(Od onoga što uzmiče pogledu, nema veće

tajne.) Leluja figura koja se ne kaje

pokraj starih portreta i kamenih zidova:

 za njom ostaju magla i očajnički vrisak.

Dugo odzvanja zamak od samrtnih glasova:

 prizivaju se na gozbu crveni crvi.

Na njenom blijedom licu titra smiješak:

 niz užarena usta curi tanki trag krvi.

RAVENNA
Andreju Nikolaidisu

Aleksandar Bečanović

Pročelja ovih zgrada, njihovo nedostižno bogatstvo.

Galebovi koji kruže i vjetar u izdizanju. Kao malo

istrgnuće iz sintakse, mali rez na već atrofiranom

tkivu. Tako mora da neko zamišlja ono što mu se događa

između svakodnevice i svakodnevice, između jutra i

jutra, između večeri i večeri. Sve staje u nepovrat

označenog. Prolaznici mogu da dodiruju zidove, unutra

da pogledaju što krije nepažnja i vrijeme. Odavde

vode pregnuća, miris platana, nebo koje ima boju

neprepoznatljivu za sve osim za usamljenika. Kako je

dugačka proizvodnja tišine, ambijent sobe je sasvim

drugačiji sa njom: kao razlika i pamćenje. Bude se

svi oni koji su već jednom bili budni. Ništa drugo sem

filozofija znaka, jednog baroknog znakovlja, određenog

viška koji je tako jak da ništa ne može redukovati

njegovu retoriku što sa podjednakom pažnjom obuhvata

i flamanske slike i firentinske sonete. Oko ovakvih

obala nekad su se skupljali ukrašeni brodovi i gospe

koje su krile suze, jer je žena odsustvo znakova i

stoga podložna svakoj hermeneutici, podjednako gruboj

i nježnoj, jedno stvorenje čiji je smisao bivao kroz

tijelo, pa tjelesno treba rastočiti. Ali, konteksti nisu

izbrojivi i otud se i dalje na svakom mjestu nalaze

signali da se krene u novom pravcu, nešto kao neposredni

poziv za uvrštavanje pridošlih ukaza. Sonet, početak i kraj.

To može da potvrdi svaki srednjovjekovni grad koji je

preživio užase modernog: njegov tlocrt ostaje vjeran drugom

svjetonazoru, sobici u kojoj se odvija molitva, napjevu

koji se uzdiže uz prave zidove, veličina i dubina. Može

li more da odnese brodove kao što sjećanje može da ponese

nesavladiv teret? I primjećuje li umorni brodar bilo što

sem svojih naprava, busole i zvijezda, mehanike u koju staju

proces i procedure. Kada pristigne na obalu, njemu grad

mora da se pretvara u veliku baziliku, jedno prostranstvo,

jednu destinaciju gdje su granice ocrtane tek kao simbolika

povratka. Kada se naočigled svih uspostave dugački koridori

kroz naraciju, možda će se otkriti da je sve već uračunato,

da je sve već prihodovano: ne postoji nešto kao – predznak.

Ili bi svijet bio bez forme, bez kompasa, bez upitnog pogleda

u noćno nebo bez zvijezda: bez mape. Oblaci iznad grada

istovjetni su onima iznad pučine, pa opet, uvježbano oko

skreće pravac. Prst u vodi osjeća koliko je ona hladna,

koliko su talasi daleko otišli, koliko su lagane alge i

sprudovi. Odavde, jedra na brodovima su utočište za vjetar.

Sa kule, more je ugođaj, iz oluje more je teritorija. U

ovakvoj primisli, svako hodanje između gradskih ulica i

spomenika uvlači starost kao osjećaj najveće i potpune

utjehe. Utjehe onog koji zna da je ono što prethodi uvijek

veće od onog što dolazi, da je prošla ikonografija već

bila tu da razriješi sve što se obznanjuje u sutonu. Tada su

gradnja i građevina bili status quo: ni uterus, ni posrnuće.

Svako to može potvrditi, ako se samo malo zamisli, dovoljno

zastane. Prokletstvo progresa započinje sa trivijalnostima,

sa malim šaputanjima i velikim obećanjima: konspiracija

i smrt. Motivi koji uznemiruju označitelja traju dokle god

se ne završi prikupljanje. I usamljeni ljubavni par pored

obale hoda previše spreman za ludi provod. Ako se sada

upotrijebi citat, što bi, nakon toga, oni mogli da urade?

Ovdje – kao i bilo gdje drugo – moral je potpuno ukidanje

životnosti, poriva i slavlja, dugo preobraćanje u staloženu

arhitekturu. Svijet kao metonimija, metonimija kao svijet:

realnost. Kao – realnost. Ništa nije nečitljivo, ništa sem Bog.

L’AZUR

Razdvojeni djelovi crijepića više se ne

podudaraju: pogrešan stan. Poznanstva su otkazana,

vrata se sa treskom zatvaraju pred posjetiocima.

Neprestana iskliznuća, uzdrmana konfiguracija,

difuzija margina: otpočinje još jedna avantura.

Mape stalno moraju biti pri ruci.

Nakon sustezanja, zapreke – radost iskaza,

razgranate sintakse, sintagmatskog lanca:

prodor označitelja u svijet.

Kao da je moguća paradigma koja nije fikcionalna,

kao da je moguć citat koji ne započinje sumnju.

Trebaće još vremena da bi se stvari staložile.

Uvijek nanovo je neophodno priznanje potpisati:

rukopis, drhtava linija smrti. Glas je već zakašnjenje.

Je suis hanté. L’Azur! L’Azur! L’Azur! L’Azur!

OPHELIA

Sve više, njen obris pada u dubinu.

Tamo, na kraju, među zelenim travama

i algama, pretvoriće se u dugu tišinu.

Rasplinuta joj se širi krv kao osama.

U praznim očima sada su žuti rakovi;

uskoro će i ribice sebi naći utočište

u nabreklom stomaku: svi su znakovi

na jednom mjestu, prozirno čistilište.

Dok se ljetnje sunce probija do dna

da krasotnu strvinu obznani pogledu,

ti si djevojka za koju više nema sna.

Drhte od sreće pacovi zgureni u redu

za raspuknutim srcem. O slatka Ophelijo,

nakoti crva sada su tvoje lijepo tijelo. 

II

Krhka je: kao da cijeli svijet tone

zajedno sa njom. Njeni kapci padaju

da bi sakrili tugu. Iz šume zvone

braća i sestre pacovi. Oni se nadaju

novom bogatom prinosu. Pljusak vode

za njih je mudri znak za juriš. U jezeru

plava kosa leprša kao na vjetru. Hode

iza, povorke snene što ne znaju za vjeru

u predstojeće. Maske ih u noći kriju

i kosturi igraju oko vatre. U odsjaju

ispale im oči snažno prizivaju Opheliju

što leži u tamnom grobu. Na kraju,

tužna djevojka otkriva još dublje rane

nastale u mesu nakon vodene sahrane.

<strong>Aleksandar Bečanović</strong>
Aleksandar Bečanović

Rođen je 1971. godine. Objavio je pet pjesničkih zbirki: Ulisova daljina (1994), Jeste (1996), Ostava (1998), Mjesta u pismu (2001) i Preludiji i fuge (2007), dvije zbirke priča, Očekujem što će iz svega proizaći (2005) i Opsjednutost (2009) te tri romana, Arcueil (2015), Poremećaj (2017) i Vlatka (2018).

Božidar Prororčić

novo

Ljetni broj Zaprešićkog špigla donosi pregršt informacija, intervjua i putopisa

Ljetni broj Zaprešićkog špigla donosi pregršt informacija, intervjua i putopisa

Akademija Art09/07/20202 min read

Nakon proljetne stanke pokazujemo kako korona nije zaustavila aktivnosti. Dapače! Radilo se kod kuće, radilo se online, a odmah nakon popuštanja mjera mnoge ustanove i udruge krenule su u živo…

Drveni paviljoni postavljeni i na Klobučarićevom trgu

Drveni paviljoni postavljeni i na Klobučarićevom trgu

Akademija Art09/07/20203 min read

Danas su na Trgu Ivana Klobučarića u Rijeci u sklopu projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, postavljena tri drvena paviljona za odmor i druženje prolaznika, nakon što su prvi…

Harmonija nejednakog Tihomira Lončara

Harmonija nejednakog Tihomira Lončara

Akademija Art09/07/20202 min read

Tihomir Lončar slika stvarno nestvarni svijet, i kuće i vrtove i cvijeće i drveće i nebo i zime i ljeta Miroslav Pelikan Početkom srpnja otvorena je samostalna izložba „Harmonija nejednakog“…

Čuvari zaborava – u Splitu otvorena izložba Moslavačkog štrka

Čuvari zaborava – u Splitu otvorena izložba Moslavačkog štrka

Akademija Art09/07/20202 min read

U galeriji Gradske knjižnice Marka Marulića u Splitu (Ulica slobode 2), 7. srpnja 2020. otvorena je izložba slika Popovačke udruge likovnih stvaralaca „Moslavački štrk“ pod nazivom „Čuvari zaborava“ Izloženo je…

Natječaj za izlaganje u HUIU galeriji u 2021. godini

Natječaj za izlaganje u HUIU galeriji u 2021. godini

Akademija Art08/07/20202 min read

Hrvatsko udruženje interdisciplinarnih umjetnika poziva autore i autorske timove (koji djeluju na polju primijenjene umjetnosti) da predlože programe za HUIU galeriju u 2020. godini Prijedlog programa mogu dostaviti autori, grupe…

Kreće manifestacija u jedinstvenom ambijentu Ljetne pozornice Bundek

Kreće manifestacija u jedinstvenom ambijentu Ljetne pozornice Bundek

Akademija Art08/07/20206 min read

OD ČETVRTKA  9. sepnja OSVJEŽITE LJETO KONCERTIMA Ovog četvrtka 9.7. manifestaciju otvara Tamburaški orkestar Hrvatske radiotelevizije pod vodstvom Siniše Leopolda, uz goste, sopranisticu Barbaru Suhodolčan i Kvartet Gubec u programu…

Zdrava kozmetika i kozje miljeko

Zdrava kozmetika i kozje miljeko

Akademija Art08/07/20205 min read

Kako je hrvatska koza postala kraljica higijene? Mlijeko ovog stada postalo je sinonim za ljepotu i higijenu Kozje mlijeko već je dobro poznato kada je riječ o imunitetu, prvenstveno kod…

Željka Gradski: PAINTHING

Željka Gradski: PAINTHING

Akademija Art08/07/20208 min read

Ovim projektom, nastalim neplanirano i pod svojevrsnom prisilom, autorica nas pripušta sasvim blizu osobnom, a to je kod umjetnika proces oblikovanja SLIKAJ ILI CRKNI Ponuda glasi: filmovana bilješka likovne akcije…

Nataša Bezić: KALEIDOSKOP STANJA

Nataša Bezić: KALEIDOSKOP STANJA

Akademija Art08/07/20207 min read

Dekretom se ukidaju prava pod raznim izgovorima, npr. zaštite sigurnosti. Možemo se upitati u kojoj mjeri je istina da je trenutni oblik kapitalizma idealan, jedini, najbolji doseg organizacije ljudstva na…