U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje predstavljamo pjesnikinju Rebeku Čilović |

U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje i izlaska dvije panorame crnogorskog i hrvatskog suvremenog pjesništva Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove, koautorskog projekta dr. Željke Lovrenčić i Božidara Prororčića predstavljamo jednu od najznačajnih suvremenih crnogorskih pjesnikinja Rebeku Čilović

REBEKA ČILOVIĆ crnogorska je pjesnikinja rođena 1988. godine u Beranama. Objavila je zbirke pjesama: Zvonke smjelosti (2005), Album za prognane (2017), zbirku kratkih priča Sloboda u slovu (2002). Pjesme su joj prevedene na mađarski, ruski, engleski i makedonski jezik. Uvrštena je i u antologiju “Crnogorska savremena ženska poezija“. Diplomirana je pravnica, živi i stvara u Beranama. Glavna i odgovorna je urednica prvog ženskog književnog festivala u Crnoj Gori pod nazivom “I literatura ima žensko lice”, koji je po prvi put održan 2020. godine u Beranama i koji je okupio književnice iz zemlje ali i regije te je već sad pozicioniran kao važan segment razvoja i očuvanja kulture ženskog pisma.

STRAŠNO

Povikaše (brkate) žene
Stana je usmrtila (muža)
Radojka
Dok je spavao sa flašom
Pokraj glave
Stiskale su žene usta
Da im se ne vide zubi
Očima su davale znak
Da je vrijeme za marame
Stani su ruke bile krvave
Milicija je došla
Odvela je
Bruka
Počeše da se udaraju žene po koljenima
Ode Stana gologlava

Mojoj pjesmi fale naricanja
Jedna avet
I dva oproštaja
Gubavac je jezikom
Dotakao vilino krilo
Žilava starica ona je
Na čukljevima
Meni
Niče oko
U sandučetu zatičem pismo
Nedovršena žena
Kojoj tinta presuši
Svake godine
Kada se kaleme voćke
Iz kuhinje dopire miris
Njene glave
Vraćam se pismu
U kojem piše
Da su mi oproštaji
Pojeli pjesmu

Bila bih srećna da imam Pariz i vrijeme
Posadila bih ruže i vrištala
Para koja se izdiže nad Senom
Natjerala bi me da raskopčam ogrtač
Osjetila bih so koja podmlađuje dojke
Na pijaci bih kupila drvenog konjića
Sa njim bih prejahala vrijeme
Treba mi Pariz sa kafićem u ulici
Place de la Concorde
Okružena grizetama koje kupuju hašiš od direktora galerije
Pljunula bih sliku
Jer stihom ne mogu da platim piće
Ustajem od radnog stola
Vežem kosu u punđu
Stežem
Jako
Pucaju vlasi i na tjemenu prave put
Koji će me odvesti do Češke
Kupiću danas drvenog konjića
I staviću ga na radni sto
Pokraj slike (naizgled) srećne žene

Dok sam se u bešiku cerila
Preskočila je prag zmija Azdahaka
Ujela me
U mačku sam se pretvorila
I samoj sebi rane vidala
Od toga dana ja na kamenu spavam
I mačka i žena naučiše jezik
(drugi su nam rekli kako da ga nazovemo)
Rođene kao siročad
Od Istoka do Zapada
Sljepe smo putnice
Sa koprenom rođene
Naivno smo pružale glas
U svakom osmjehu majčin lik svezale
Danas nosim očevo prezime
Kao što vidiš ništa nije moje
(mačka ponekad nosi miša u ustima)
I zato me ne pitaj ko sam ostavi me da spavam

Muškarac sa novim cipelama postaje ljubavnik
Muškarac sa probušenim đonom postaje muž
Sjećala se riječi svoje nane
Mejrem
Dok je svitalo
I pekare su radile treću smjenu
Mušterija joj je polomio ruku
( Srećom )
Nijesu zubi
Žvaće bajatu kiflu