Skip to content

Za čašu vode

Volim čitati knjige i prelistavati ih, posebno one iz naše povijesti, kako bliže tako i dalje. Priča Za čašu vode nije nastavak legendarne trilogije Clinta Eastwooda (popularni westerni Za šaku dolara, Za dolar više,…), vrlo je autentična, dojmljiva i emotivna

Na uvodnoj fotografiji su dvije bake. Baka s tamnom maramom na glavi je gospođa Mara Lazarević (1922.-2010), a baka sa svjetlijom maramom je gospođa Ruža Lazarević (1925.-2011.). Nisu sestre, Mara se udala u Ružinu kuću. Naravno, poznavao sam ih i stoga me ova priča još više zainteresirala.

Ruža, mlada djevojka, bila je iz viđenije obitelji, sretna i zaigrana. Još nije imala mladića, ali uskoro će. Čuvala je brojno stado ovaca i janjaca na prekrasnim pašnjacima. Opet, u toj ljepoti nije joj bilo svejedno, kilometrima udaljena od kuće. Sama je, ali u prekrasnoj prirodi i sa svojim ovčicama zaboravila je na strah. Nakon nekog vremena, nailazi nepoznata osoba, muškarac. U tom trenutku nije joj baš bilo lako kao mladoj djevojci. Svašta joj u djeliću sekunde proleti glavom, ali lijepo je odgovorila na pozdrav neznanca koji je zamoli ako bi mu mogla dati čašu vode za popiti. Gospođica Ruža rado naspe vodu u čašu, priđe i kaže: “Naravno da vam mogu natočiti i dodati vodu. Izvolite gospodine!”. Čovjek popije vodu, lijepo zahvali plemenitoj djevojci i nastavi dalje svojim putem. Gospođica Ruža nastavi uživati u predivnoj prirodi grleći svoje najdraže janje pjevajući mu svoju pjesmu koju je sama iskomponirala, pričajući nježnu priču žene pred idaju, ali nije zaboravila ni na duge ovčice i uvijek su joj bile na broju.

Pročitali ste jednu lijepu priču, pozitivnu, poučnu priču… E, da je takvih priča danas više. Priroda zagađena, hranu tko zna kakvu jedemo, svi gledaju u svoje mobitele ili su u nekim drugim poslovima ili problemima,… Otuđeni smo, sve imamo, ali ipak nema pravog i dugotrajnog zadovoljstva.

Iz knjige Stanislava Vukorepa PREŽIVJELI SVJEDOČE prenosim priču kako je gospođica Ruža osuđena na zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana jer je kao pastirica u s. Ostrovu pored Hutova blata (gdje Lazarevići – Janjići imaju poznate pašnjake pa bi oko 6 mjeseci godišnje tamo stanovali i čuvali stoku) dala dvije čaše vode nepoznatim škriparima. (Opaska – u poratno vrijeme i tamo su se krili razni ljudi – i Hrvati koji su izbjegavali rat i part. vojsku kao i Srbi iz Prebilovaca koji su se krili iz sličnih razloga). Inače, gospođa Ruža se nije udavala.

Slavko Katić