Igor Petrić – Pas, mater i život
„Četrnaesti kat.“ – kroz stisnute zube prozbori Albert, susprežući bijes pomiješan s očajem.
„Četrnaesti!“ – potvrdi Barbara, s podsmjehom. Znala je koliko Albertu idu na živce četrnaesti, petnaesti, sedmi, čak i drugi katovi ako su posljednji. Ma svi oni zadnji, svi mu idu na živce i ona jednostavno uživa gledajući i slušajući kako se živcira i kako stalno i stalno prigovara.
„Vražji četrnaesti kat. Kako je to glupo. Zašto oni koje poznajem ili nešto trebam stanuju na zadnjim katovima stambenih objekata. Da ova prokletinja od zgradurine ima dvadeset i dva kata živjeli bi na dvadeset i drugom.“
„Tko?“
„Pa oni. Znaš! Oni ljudi… koje recimo trebamo za nešto.“ – pomalo tajanstveno kaže Albert, upirući pogled na vrata iza kojih ih je netko promatrao, zureći kroz špijunku, prateći svaki njihov potez, slušajući svaku njihovu riječ, pritom u glavi stvarajući sliko-priču pogodnu za oblajavanje nesretnika pred kojim će se vratima zaustaviti.
„Zašto?“
„Za… Bilo što. Pusti sad to.“
„Recimo samo da ih pozdraviš ili tako nešto? Pitaš kako su danas. Kako su proveli dan ili koliko je sati“
„Možda i to. Bože kako si dosadna. Trebam ih, možda za ovo, možda za ono i to je to.“
„Dosadna? Pa ovdje ja, ako nisi primijetio, pratim tebe po svim tim stepenicama. Lift ne radi, ako nisi primijetio.“
„Lift?“
„Da lift.“
„Ova zgrada ima lift? Nisam primijetio.“
„Hoćeš reći da nisi ni provjerio.“
„Pa… baš i nisam.“
„Ti nisi normalan.“
„Smiri se. Vjerojatno ne radi. Nemam ja te sreće. Uvijek ne rade ili ga uopće nema. Tako ti je to u mom životu. Uvijek nešto nedostaje.“
„Tko?“
„Što tko?“
„Tko nedostaje.“
„Nisam rekao tko nego što. Kužiš! Uvijek nešto nedostaje, a nešto je ustvari što. Stvar, ne biće.“
„Whatever!“
„Vot…. što?“
„Whatever! Svejedno, zaboravi, nije bitno. Ahhh… izludit ću!“
„Zaboravljam. Evo upravo sad zaboravljam. Bip-bip. Evo, laganini, sve sam zaboravio. Idemo dalje. Bip-bip.“
„Čekaj, nisi li malo prije spomenuo neke ljude koje kao poznaješ ili ih, onako… nešto trebaš, a oni uvijek žive tamo, negdje gore. Jesu li to baš svi ljudi koje poznaješ?“
„Da!“
„Si siguran?“
„Jesam!“
„A ja?“
„I ti…“
„Što i ti, odnosno ja?“
„Pa na kojem katu stanuješ?!“
„U prizemlju.“
„Zašto?“
„Što zašto!?“
„Zašto prizemlje?“
„Zato što živim u kući prizemnici.“
„Eto vidiš.“
„Što vidim?“
„Pa gdje živiš?“
„Živim u prizemnici, u prizemlju, a prizemlje nije kat. Mogla sam si složiti sobu na tavanu, ali nisam. Dakle ne živim na zadnjem, kako ti to kažeš – katu“
„OK.“
„Ne znam čemu sve ovo.“
„Ni ja ne znam i nije mi jasno zašto si toliko negativna.“
„Ja negativna?“
„Da… ti si negativna. Sve uvijek moraš pokvariti. Uvijek nešto dodati i relativizirati čak i ono što se ne treba relativizirati. Ne priznaješ nikakve apsolutne principe. Svejedno što sam rekao, kat ili katovi. U čemu je razlika. Ne priznaješ niti mogućnost da spoznaja kad tad možda i dođe do apsolutne istine, ali ne, tebi je sve relativno, čudno i blesavo. Rekao sam da svi koje poznajem žive na jebenim zadnjim katovima i ništa više. Nisam rekao da žive na zadnjem katu, nego zadnjim katovima, Dakle i zadnjem i predzadnjem i zadnjem iza zadnjeg i predzadnjeg i još nekoliko ispred njega. Ti ne priznaješ ništa i baš te briga za mene i moje potrebe, moje prohtjeve, moje mišljenje i primjedbe.“
„Stvarno sam negativna, a ti si oličenje pozitive, moralnosti i ostalih uljuđenih manira, koje si pokupio, očito na tečaju, kojeg očito nisi redovno pohađao, nego si, opet očito i njega prošao preko veze. Nije li to sve tako očito i jadno i još jednom očito i jadno i još jednom očito, jadno, očito i blah, blah, blah.
„Dobro, čemu sad ovo.“
„Čemu sad što?“
„Pa ovo blah, blah, blahanje bez veze.“
„Eto tako.“
„Samo sam…“
„Ne zanima me.“ – Barbara prkosno okrene glavu.
Albert nije stigao ni završiti rečenicu, kad su se našli pred zidom, starim išaranim zidom na kojem je bila oznaka sedmog kata.
„Eto još samo nekoliko.“
„Nekoliko!“
„Eh da. Nekoliko, ustvari pola. Samo sam rekao što mislim i osjećam, a osjećam se kao u nekoj zamci, kao da se svijet urotio protiv mene i mojih udova, moji hodačkih i penjačkih sposobnosti, ili možda nesposobnosti, ili možda što ti ja znam čega sve ne.“
„Čini se da je tako.“
„Pišeš li što u zadnje vrijeme?“
„Neeee!“ – odgovori Barbara začuđeno.
„Zašto?“
„Teško je stvarati nove uspomene na ovakvom mjestu. Pogledaj malo oko sebe i što vidiš?
„Ništa! Sive išarane zidove. Bolesno drveće i rijeku koja sve više izgleda kao kanalizacijska cijev. “
„O tome ti pričam. Prije nekoliko godina ovaj grad disao je punim plućima. Sjećaš se?
„Sjećam!“
„Doduše malo teže, zbog tvorničkih dimnjaka koji su nas trovali. Genijalci ih postave visoko i misle kako su riješili stvar, a vjetrovi pušu svakako i uvijek dio dima vrate baš na grad. Čak su znali dimiti tijekom noći, kad većina spava ili kad je oblačno, pa se otrovni plinovi pomiješaju sa sivim oblacima i to se kao ne kuži i sve je u redu. E pa nije. Govorio sam i govorio, ali me nitko nije slušao.
„Misliš nije bilo u redu.“
„Da! Nije bilo u redu da nas prave budalama. Ljudi kao ljudi. Samo su mrmljali. Spominjali tumore, povećane štitnjače i smrdljive ribe iz zagađene rijeke. Političari su obećavali svašta na predizbornim skupovima, a obećanja su ostala samo obećanja. Sad više nitko ništa ne spominje. Nema više tvornica, nema zagađenja, nema ničega.“
„Čega nema?“
„Ničega. Jesi li gluh ili se samo praviš blesav.“
„A gledaj, gluh nisam, nisam baš ni blesav, ali me zanima. Zato što su otišli i još štošta? Recimo zašto komunalni radnici ne zalijevaju travu tijekom ljeta. Živimo uz rijeku. Vode ima, a jebena trava je još od svibnja žuta, spaljena, suha. Odvratno i glupo, zar ne?“
„Možda i je. Gledaj većina je otišla ili se barem tako čini. Odselio se narod i sad uživa u tuđini, gdje tvornice još uvijek rade. Zagađenje im više ne smeta. Kažu, ipak to nije naše i što nas briga, a i oni su znaš napredni. Postavili su najmodernije filtere i sad iz dimnjaka čisti zrak izlazi, a u rijekama brčkaju se rakovi, koje dosad nitko nije vidio. Sigurno neka nova vrsta. Prilagodljiva, genetski modificirana, mutirana beštija kojoj ne smetaju ljudska sranja. Somovi ih tamane. Ni njih nije bilo toliko. Donijeli ih sportski ribolovci. Gamad se nakotila, i sad golubove proždiru na obalama. Ljudi snimanju i objavljuju zamućene selfije, jer držače su kupili jeftino u kineskim trgovinama. Oni proždiru, ljudi snimaju i dišu filtrirani zrak u tuđini. Svi sretni i zadovoljni, osim pokojeg zagriženog ultra desnoljevičara, koji bi sve spalio i protjerao u močvaru.“
„Razumijem. To što govoriš, stvarno… ali čini li ti se da pomalo pretjeruješ. Ovo ovdje još uvijek nije propalo. Još tu žive ljudi i laju psi na mačke i štakore. Igraju se djeca.“
„Ma gdje se igraju“
„Na igralištima naše i njihove mladosti.“
„Stani malo.“
„Stao sam! Zašto?“
„Ne mogu više!“
„Još malo i gotovi smo. Evo još desetak stepenica, dva metra do vrata i to je to.“
„Da, da… još malo. Samo još pola kat i… gle stvarno. Napokon četrnaesti kat.“ – reče Barbara i čim je uhvatila malo zraka, izvadi značku i policijsku iskaznicu. Andrija je u međuvremenu snažno pokucao na vrata bez imena, bez oznake i broja.
„Ima li koga? Otvarajte! Policija! Halo… Ima li koga? Još danas. Halo…“
„Dobar dan. Čemu panika. Vidim vas i čujem. Izvolite.“
„Stanuje li ovdje Žuti?“
„Mislim da ne. Dapače siguran sam da ne stanuje ovdje, jer ovdje stanujem ja.
„Vi ste…?“
„Vidite ja sam Crni.“
„Zašto ste rekli – mislim da ne.“ – umiješala se Barbara u muško nadmudrivanje. Znate ono, tko će koga i tko ima veći.
„Zato što je ovdje sve crno i to danima. Žuti se odselio jučer.“
„Odselio? Stvarno?“
„Nestvarno.“
„Zajebavaš ti to nas mali?“
„Ne! Ja to onako… bez veze. Tek sam se probudio ljudi. Sorry!
„Dakle kažete odselio.“ – ponovi Barbara i nasloni se lijevom rukom na štok.“
„Da! Odselio je tamo preko. Mislim, valjda tamo preko. Preko u onu staru zgradu. Susjedni ulaz. Kako god.“
„Odselio?“ – ponovi i Albert za svaki slučaj, jer nikad se ne zna s tim čudnim ljudima na zadnjim katovima.
„Da! Rekao sam. Odselio. Znači ovdje više ne živi. Doviđenja!“ – iritantno odbrusi Crni i samo što nije zalupio vratima, kad Albert ponovi i priupita:
„Odselio kad?“
„Prekjučer! Jučer! Što ja znam čovječe. Ja sam došao jutros oko sedam. Đenja.“ – Crni je zalupio vratima poprilično jako, otišao do sobe i legao na madrac. Tek se uselio i nije kupio namještaj.
„Jebi ga kolegice. Mislim da smo se ovaj put zajebali.“
„Ja ću liftom, a ti idi kako hoćeš. Možda ipak radi.“ – zaključila je Barbara i krene prema liftu.
„Jebeni Žuti!?“ – izusti Albert i lupi šakom po zidu.
„Pusti. Tko ga šljivi. Žuti, crveni, plavi. Svejedno. Sutra ćemo ih sve obraditi.“
„Imaš pravo. Crkao sam kao pas. Ne moraš me čekati, ako se spustiš prije mene. Ja ću pješaka. S noge na nogu, pa ravno doma. Pas mu mater i životu.“
- Hrvatska bolja od Srbije na Europskom prvenstvu u portugalskom Funchalu
Za hrvatske vaterpolistice petak u Funchalu je slobodan dan, a sljedeća je utakmica na rasporedu u subotu, 31. siječnja Priredio: Boris Markuš Djevojke su uspjele! Ostvaren je plan odnosno prvi cilj na Europskom prvenstvu u portugalskom Funchalu. Hrvatska je u zadnjem, 3. kolu C skupine svladala izravne suparnice ili kandidatkinje za drugo mjesto u skupini, reprezentaciju… Read More »Hrvatska bolja od Srbije na Europskom prvenstvu u portugalskom Funchalu - SKC Osijek – “Baranjski narodni običaji oslikani rukom Milana Dvornića”
Autor izložbe je samouki slikar, etnograf i istraživački pisac Boris Markuš Svoje umjetničke vještine primijenio je na slikanje etnografskih motiva svog zavičaja. Privučen ljepotom i raznolikošću kulture naroda Baranje, potrudio se oslikati narodne običaje, graditeljstvo i nošnje baranjskih Srba, Šokaca i Mađara. Sada nam se ukazala prilika otkriti ili bolje upoznati ljepotu i bogatstvo narodnih običaja… Read More »SKC Osijek – “Baranjski narodni običaji oslikani rukom Milana Dvornića” - Retrospektiva Daida Moriyame u Beču
Foto Arsenal Wien predstavlja retrospektivu japanskog fotografa Daida Moriyame, jednog od najutjecajnijih predstavnika ulične fotografije. Izložba prikazuje više od 200 radova, publikacija i audiovizualnih instalacija te osvjetljava Moriyamin razvoj od 1960-ih godina do danas Lara Kuš Bečki izložbeni prostor Foto Arsenal Wien od 31. siječnja 2026. predstavlja opsežnu retrospektivu japanskog fotografa Daida Moriyame (1938., Osaka). Više od 200… Read More »Retrospektiva Daida Moriyame u Beču - Ciklus suptilnih varijacija motiva vaza sa cvijećem Ivane Jovanović Trostmann
Lijep i nadahnut ciklus ulja i akrila Ivane Jovanović Trostmann, iskren i svemoćan u dojmu Miroslav Pelikan Akademska slikarica iz Dubrovnika Ivana Jovanović Trostmann istaknuta je i cijenjenena suvremena hrvatska likovna umjetnica, autorica je kompleksnog djela, često izlaže, kontinuirano slika u atelijeru, neprekidno se suočavajući s mogućnostima i motiva i tehnika. Pred nama je rafinirani niz… Read More »Ciklus suptilnih varijacija motiva vaza sa cvijećem Ivane Jovanović Trostmann - Motivi arhitekture u ciklusu fotografija Tea Trostmanna
Pred nama je priča o Gradu, fotografa koji u njemu živi cijeli svoj život, iskrena i delikatna Miroslv Pelikan Naravno, fotograf jednostavno ne može izbjeći izazovne i privlačne motive arhitekture dok šeće Dubrovnikom u potrazi za novom idejom, pa tako ni suvremeni hrvatski fotograf Teo Trostmann koji rado i vrlo emotivno bilježi raznolika kompleksna lica arhitekture… Read More »Motivi arhitekture u ciklusu fotografija Tea Trostmanna - Ksaver Šandor Gjalski – tragovi i sjećanja
“Ksaver Šandor Gjalski – tragovi i sjećanja”srijeda, 4. veljače 2026. u 19:30GRADSKA GALERIJA ZABOK, Zivtov trg 10/I Goran Škrlec Otvorenje izložbe “Ksaver Šandor Gjalski – tragovi i sjećanja” bit će održano u sklopu otvorenja drugog izdanja manifestacije ZAKAZ – Zabočka koncertna zima, a tom će prigodom biti održane i dodjele Priznanja Pučkog otvorenog učilišta Zabok te… Read More »Ksaver Šandor Gjalski – tragovi i sjećanja - Novi zamah graševine
U zagrebačkom hotelu Esplanade obilježen je početak europskog projekta Rueda-Graševina, koji zajednički provode Graševina Croatica, regionalna organizacija vinara Slavonije i hrvatskog Podunavlja i D.O. Rueda, vinska regija iz Španjolske Pripremio: Tomislav Radić – Snimke: Angela Radić Međunarodna suradnja vinara kroz projekt Rueda-Graševina postavit će okvir za sustavnu promociju vina graševine sa zaštićenom oznakom izvornosti u Hrvatskoj… Read More »Novi zamah graševine - Talijanska drama riječkog HNK-a na Olimpijskim igrama Milano – Cortina 2026.
Predstava „Mirandolina“, međunarodna koprodukcija Italije, Hrvatske i Irske odnosno Teatra Stabile del Veneto – Teatra Nazionale, Nacionalnog irskog kazališta Abbey iz Dublina i riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, njegove Talijanske drame, najavljena je u srijedu, 28. siječnja, na konferenciji za medije u Trevisu u Teatru Del Monaco. Međunarodni projekt dio je kulturnog programa Olimpijskih… Read More »Talijanska drama riječkog HNK-a na Olimpijskim igrama Milano – Cortina 2026. - 158 GODINA KNJIGE KOJA TRAJE – BIBLIOTEKA “NJEGOŠ” KAO DUHOVNI I KULTURNI OSLONAC CETINJA
Malo je ustanova koje su, kroz više od stoljeća i pol, uspjele sačuvati kontinuitet, dostojanstvo i misiju znanja Božidar Proročić U srijedu, 4. veljače 2026. Biblioteka „Njegoš“ na Cetinju obilježava 158 godina postojanja, potvrđujući rijedak i izuzetno vrijedan kontinuitet u kulturnoj povijesti Crne Gore. Malo je ustanova koje su, kroz više od stoljeća i pol, uspjele… Read More »158 GODINA KNJIGE KOJA TRAJE – BIBLIOTEKA “NJEGOŠ” KAO DUHOVNI I KULTURNI OSLONAC CETINJA
Crteži pokvarene mašte!
