Skip to content

Krešimir Pintarić – Divovski koraci / Pročitajte knjigu!

Pintarićev je stil apsolutno paradigmatičan primjer novog trenda među mlađim naraštajem u suvremenome pjesništvu, a koji pokazuje osobitu sklonost k ispisivanju značenjski jasnih, transparentnih stihova s uporištem u realističkome pripovijedanju…
Pročitajte knjigu poezije!

Na sadržajnom planu Pintarić, pak, nudi duhovite fragmente svoje svakodnevice, odnosno odlomke života urbanog marginalca, pri čemu središnje mjesto zauzima ciklus ljubavne poezije, ispisan na prilično duhovit i inventivan način. Naslovljavajući ciklus “Kako Krešimir Pintarić zamišlja ljubavnu poeziju na kraju XX. stoljeća”, autor pokazuje svijest o potrošenosti jedne kompleksne teme u današnjoj vladavini cinizma ili, pak, komercijalizacije s druge strane, ali ipak ustrajava u progovaranju o vlastitoj emotivnoj intimi (unatoč patetici i kiču kao Scili i Haridbi suvremenog tematiziranja ljubavnoga) i pri tome, naravno, uspijeva.
Igor Gajin, Glas Slavonije

Ljubavne i humoristične istovremeno, takve su pjesme Krešimira Pintarića. On se ne bavi s poezijom s velikim P, nego ide u rudnik kafića, posla, ljubavnih uzdisaja i ostalih sitnica koje život čine životom. Pišući pjesme, gotovo kao da ispisuje kratke priče o banalnostima, Krešimir Pintarić stvara jasnu i konkretnu poeziju. U njegovim pjesmama pjesnikovo ja se otkriva i razotkriva, ali uvijek ostaje privlačno. Divovski koraci nisu još jedna u nizu zbirki poezije kakve se nemilice tiskaju, oni su koraci Krešimira Pintarića prema publici koja će možda, upravo zahvaljujući njemu, opet prigrliti poeziju.
Sibila Serdarević, Gloss

Sa zadovoljstvom sam, prije koju godinu pozdravio književni prvijenac mladog Osječanina Krešimira Pintarića. Zbirkom pjesama/tekstova Tour de force predstavio se kao autor iznimno inteligentne strategije pisanja, kao tvorac tekstova koji propitkuju i problematiziraju vlastite protege. U žanrovskoj miješanosti i postmodernoj referencijalnosti osjećala se i izrazita autoironija i neosporna poetska demijurška gesta, koja je prevladala aporije i sumnje o mogućnostima ili o funkcionalnosti literarnog govorenja. […] Pintariću, dakako ne treba pomoć ni od koga. On sam u specifičnom načinu kovanja naslova nudi izričit program: “Nešto o njoj ili kako Krešimir Pintarić zamišlja ljubavnu poeziju na kraju XX. stoljeća koja ne mora, nužno, izazvati pomor među čitateljstvom”. Doista, kombinacija nježnosti i trivijalnosti, afektivne vezanosti i povremene groteskne distanciranosti, seksualne privlačnosti i sporenja oko konzumiranja ljubavi, iznimno je dobro odvagana, uvjerljiva i čak efikasna. Dnevnik zbivanja, registracija odnosa udvoje, fiksiranje javnih i latentnih movensa čini suvremeni kanconijer erotskog nadahnuća mogućim. Zamišljanje je urodilo plodom, čak djelom ostalo.
Tonko Maroević, Slobodna Dalmacija

Krešimir Pintarić je pjesnik u čijim se stihovima podjednako zrcale senzibilnost osamdesetih i devedesetih, sklonost autoreferencijalnim iluminacijama i “prepisivanje” stvarnosnih prizora. […] Oblik i smjer Pintarićeve depatetizacije poetskog govora primjetan je već u naslovima lirskih cjelina. Oni su dugački, komentatorski intonirani, s egoističnim protagonistom u pravom planu. Iza ovakvih naslova čitatelj zatječe cjeline koje obilježava serijalizacija tekstova, izrazita narativnost, kolokvijalni govor, svakodnevne situacije, lišavanje pjesme klasičnih poetema i posrednog govora. Pri tom je očita autorova sklonost naseljavanja prostora stiha prigodnim silogizmima koji istodobno trebaju biti čitani kao mudronosni iskazi, ironične zadjevice i primjeri još nepotrošenih oblika poezije.
Krešimir Bagić, Jutarnji list

Ako prihvatimo tako krutu, formalnu podjelu na poeziju i prozu, onda se među pjesnicima isticalo nekoliko autora, manje ili više važnih za devedesete, a Krešimir Pintarić tu ima posebno mjesto. Pintarićeva je zbirka nastajala nekoliko godina i ona je vjerojatno zasad zatvorila to poglavlje hrvatskog pjesništva. […] Pintarić, također, kroz opće iskustvo rata i neuroze želi ispričati humanu i tolerantnu priču, pa nas i s te strane staro gunđalo pomalo iznenađuje; on traži prostor u kojem će stupiti u kontakt s drugim, povjeriti se i zbližiti se, a za to su potrebni upravo divovski koraci.
Rade Jarak, Vijenac

Pintarićeva je poezija empatična, ali bez afekta. Rezignirana, ali bez patosa. Mamurna, “no samo za svoje najbliže”. […] Iako je autoreferencijalni i matematičko hladni pjesnički realizam Pintarićev programatskog karaktera (“nitko ne može nikoga / pripremiti ni za što”), njegove pjesničke obdukcije pronalaze toplokrvni završetak.
Predag Madžarević, Vijenac

elektronickeknjige.com