Ne mogu ništa napisati ako nemam unutrašnju potrebu da svojim djelom pomognem svijetu

Sa uglednom pjesnikinjom i književnicom koja plijeni pažnju svojim pjesničkim i proznim stvaralaštvom i zanimljivim odrastanjem u živopisnoj obitelji Sonjom Zubović kao i mnogim svojim projektima razgovarali smo za portal Akademija Art. Uz sve to Sonja Zubović dobitnica je brojnih književnih priznanja poput  Zlatne plakete 2015. godine za doprinos u kulturi grada Jastrebarskog. Moj rodni grad i ja se volimo javno. 2019. godine postala je član ugledne Slavenske akademije za književnost i umjetnost sa sjedištem u Varni. 2020. godine dobila sam pohvalu na natječaju za najljepšu ljubavnu pjesmu Zvonimir Golob. U vrijeme dok je svi nadležni preporučaju ostati kod kuće zbog pandemije korona virusa dobro bi bilo uz šalicu čaja ili kave „čuti“ nam ova osebujna pojava na književnom nebu ima za reći.

Kada ste počeli pisati?

Čini mi se kao da je sve nekako od početka vlastite pismenosti vodilo  pisanju kojeg živim. Prve stihove sam počela pisati kao školarka,  često sam  nešto krišom u hodu bilježila i onda sam u tridesetoj godini primijetila da je to ozbiljan dio moje svakodnevnice. Uvijek sam imala potrebu svoje misli i osjećaje izraziti riječima, a ono što nisam mogla artikulirati riječima pretočila bih u slike. Pisanje je potreba moje duše za izražavanjem baš kao i disanje i tako jednostavno živim sebe.

Koliko ste do sada objavila knjiga poezije i proze?

Prvu zbirka poezije izašla je 1987. godine. Objavila sam tri zbirke za odrasle i jednu za djecu. Uskoro će svjetlo dana ugledati i nova zbirka koja već duže vrijeme stoji u ladici. Objavila sam do sada 24 knjige. Moj rad je raznovrstan, pišem i za djecu, mlade i odrasle, poeziju i prozu. Pisala sam i radio drame, a dosta dugo sam se bavila i pisanjem tekstova za glazbu. Kao autor teksta za CD „Kad bi mene pitali“ nominirana sam i za Porina 1997. Djela su mi prevedena na bugarski, makedonski, esperanto, slovenski i talijanski.

Što je za Vas poezija, a što proza?

Za mene je poezija jedinstven oblik izražavanja ljubavi , strasti  i  svetište duha. Poezija u svojoj osnovnoj esenciji treba biti iskrena, duboka i jasna kao svjetlost. Proza mi pruža velike mogućnosti izražavanja misli u različitim  formama. Uvijek je osnovni motiv pisanja prenijeti čitatelju određene poruke. Pišem i za mlade i djecu upravo stoga jer im želim pomoći u odrastanju. Odrasla čitateljska publika  žudi za sadržajima koji donose različite oblike plemenitog ljepodušja i time se kanim u predstojećem periodu više baviti.

Gdje nalazite inspiraciju?

Inspiracija pronalazi mene, rekla bih. Inspirira me svijet u kojem živim i živi život. Poezija mi dolazi po jednom posebnom duhovnom kanalu, samo se odjednom stvore  osjećaji i misli u stihovima, a ja ih zabilježim. To čovjek ili ima u sebi ili nema. S tim se rađa i treba doduše neko vrijeme da se nauči živjeti s tim. Puno je toga što se ne zabilježi, ako me pjesma sretne negdje gdje je ne mogu zapisati. Proza uvijek dođe kao plod dubokog promišljanja o nečem što me muči. Tako na primjer roman „Probuđena zvona“ pripremala sam desetak godina. Proučila sam sve o biljkama i o širokom spektru ekologije. To je roman ispred svog vremena, prepoznat je u Bugarskoj i Makedoniji. Pitanje je bilo o inspiraciji, gledajte bila sam inspirirana napisati ga da pomognem u osvješćivanju ljubavi prema planeti i ljubavi prema bližnjima. Ne mogu uopće ništa pisati ,ako nemam neku duboku unutrašnju potrebu da svojim djelom pomognem svijetu. Moje je da napišem a, u Božjim rukama je da se s time dogodi ono što se treba dogoditi kroz vrijeme.

Što Vama znače nagrade za Vaš književno stvaralaštvo?

Što se tiče nagrada i priznanja mogu reći da ona dolaze u različitim oblicima. Nagrade i priznanja vesele, ali nisu presudne za stvaralačko postojanje.  Smatram nagradama to da su mi djela prevedena na veći broj stranih jezika. Jedna slikovnica za djecu je već dugi niz godina u Digitalnoj dječjoj knjižnici u Woschingtonu  „Sunčeva stonoga sunčanih vrtova“, „Čudesna kuharica Lize Brljize „ izabrana je 2010. kao jedna je od deset najboljih knjiga za djecu u Parizu i Helsinkiju. Još davne 1995. godine „Kako se gleda abeceda „pohvaljena je u Bruxellesu na konferenciji za čitanje zbog inovativnog pristupa čitanju.

Ta je knjiga 24 godine bila u lektiri. 2015. godine  „Puž Slavek u polju suncokreta „ je u prijevodu na esperanto natjecao se za najbolju dječju esperantsku knjigu na svijetu. Kao autor teksta puno puta su neke moje pjesme osvojile prve nagrade žirija i publike na dječjim festivalima, a 1987. tu je i nominacija za nagradu Porin za album Kad bi mene pitali. Posebno me veseli što je roman za mlade Nemreš bit pametan u okviru nacionalne kampanje „I ja želim čitati „ detektiran kao jedini roman za mlade u Europi koji tematizira problem disleksije u odrastanju teenajdžera. Nagradom smatram i to što je upravo  preveden na talijanski.

 Što novoga pripremate u poeziji ili prozi?

Ove godine trebao bi mi izaći roman za mlade „Belini brodovi“. Tome se jako veselim jer sam opet obradila jednu posebno važnu temu koja može pomoći u odrastanju mladih. Zbirka pjesama će nadam se doći na red za godinu dana. Pišem neke stvari o kojima ću govoriti kada za to dođe vrijeme.  Kronično mi nedostaje slobodnog vremena kako bih se mogla posvetiti pisanju i to je nešto što me ponekad čak i guši, ali mi je zbog nečeg tako dano.

Kako ste došli na ideju da pokrenete projekat Poezija to go?

Kako sam došla na ideju? Puno je toga što me motiviralo na pokretanje projekta Poezija to go. Budući sam kao književnik za djecu i mlade puno gostovala na raznim književnim susretima diljem Hrvatske primjetila sam da nam dječica ne znaju pjesmice, a svako zdravo djetinjstvo treba imati svoje dječje pjesništvo. Zabrinula me i sveprisutna siromašna govorna kultura i puno toga što u suvremenom društvu direktno utječe na opstanak i razvoj hrvatskog jezika. Uz moju ljubav prema pjesništvu i poštovanje prema materinjem jeziku prirodno se dogodila ideja o projektu poticanja čitanja poezije za mlade. Moto projekta je: Poezija je laboratorij jezika, a materinji jezik je nukleus nacionalnog identiteta. „ Pokrenula sam fb profil Poezija to go na Veliku gospu 2015. godine. Budući poezija sublimira misao i emociju u kraćoj umjetničkoj formi vrlo lijepo je zaživjela u digitalnom obliku. Na dnevnoj bazi održavam vidljivost poezije na društvenim mrežama. Uz  digitalni dio projekt je zaživio u više različitih oblika. Organiziram i vodim tribine Poezija to go druženja s pjesnicima. Do sada ih je održano dvanaest, sve tribine se video snimaju i sve su trajno razvidne na internetu kao dokument suvremenog književnog trenutka. Na tribinama je do sada sudjelovalo oko pedesetak etabliranih suvremenih hrvatskih autora. Također sam u okviru projekta organizirala oko pedesetak audio snimki suvremene poezije u interpretaciji dramskih autora Mladene Gavran, Ane Vilenice i Roberta Kurbaše uz glazbeni autorski rad Gorana Goršea voditelja ansambla Samoborski udaraljkaši. U okviru projekta napravljen je veliki broj dizjnerskih vizuala za velik broj pjesama. Na internetskom Radiju 808 organizirala sam ciklus od 20 emisija Poezija to go druženje s pjesnicima. Sve emisije su razvidne na platformi mixcloud. U planu je novi ciklus emisija. U jesen 2019. godine organizirala sam projekt Poezija u gradu, poezija na city light plakatima. Projekt su svojim sudjelovanjem podržali i ugledni pjesnici iz Bugarske i Slovačke, članovi Slavenske akademije za književnost i umjetnost sa sjedištem u Varni. Dizajnerska rješenja za plakate izradili su studenti Studija dizajna smjer vizualnih komunikacija na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Projekt Poezija to go je vrlo lijepo prihvaćen od kolega i publike. Uključujem u projekt kvalitetno pjesništvo, kolege iz jednog i drugog društva i mlade i starije,  nezamisliv mi je bilo kakav drugi pristup. Sretna sam što je projekt poticajno djelovao i na mnoge druge koji su podržali poeziju u društvenom životu. Projekt Poezija to go mao za cilj socijalizirati poeziju na jedan dostojanstven i suvremen način, poticajan je i sretna sam zbog toga.

Promovirate li žensko pismo?

Autorski se vjerojatno uklapam u neke dimenzije ženskog pisma, ali to je samo jedan manji dio moje autorske osobnosti. Poštujem različitosti i umjetničke i osobne. Mi žene smo čudo svijeta pa je naravno žensko pismo raskošna  literarna vrijednost koju treba njegovati i podržavati.

Koji su Vam pjesnici najdraži?

Puno ih je, ali recimo,  Halil Gibran, Tin Ujević, Jakues Prever, Vladimir Visocki, Silvija Plath itd.

Imate li uzor u pisanju?

Ne biste vjerovali, ali nemam. Učim od mnogih, poštujem sve, ali uzor nemam.

Do kada ćete pisati poeziju i prozu Koji su Vam pjesnici najdraži?

Dok dišem pisat ću. Pisanje je prirodni dio mog bića. Ne kalkuliram i ne planiram, živim i pišem kako me srce vodi.

Autorica: Gordana Igrec