Pisat će se i dalje, ali će se u budućnosti s društvenih mreža, seliti u stari medij; sigurniji i topliji
Iza nje je više od 20-tak izdatih knjiga i romana i oko sedam uglednih književnih nagrada. Uz sve to književnica Julijana Matanović čiji je roman „Zašto sam vam lagala“ plijenio pažnju baš kao i mnogi njezini romani, bila je sveučilišna profesorica koja se prije nekoliko godina povukla u mirovinu. U mirovini je otkrila način kako da i dalje bude korisna i u kontaktu sa ljudima koje zanima lijepa književnost pa je prije koju godinu pokrenula svoj blog. O njezinom književnom stvaralaštvu kao i o tome „ima li književna riječ na FB-u ili blogu ikakvu vrijednost“ razgovralai smo sa njome.
Autorica: Gordana Igrec
Kako ste odlučili pokrenuti vlastiti blog?
Blog sam pokrenula 2. siječnja 2019. Do sada je na njemu bilo 420 000 pregleda. Učinila sam to godinu dana nakon otvaranja facebook službene stranice. Najčešće tekstove s bloga „povežem“ na stranicu. Ponajviše zbog onih koji još ne znaju da sam i na blogu. I to je jedino, što, osim pisanja, znam. Na blogu pišem o novim knjigama, o „starim“ kojima se iznova vraćam, stavljam svoje priče, eseje… Utorkom „postavim“ i neki od Pavlovih (Pavličić) tekstova, najčešće feljtona (iz knjiga kao što su „Ropotarnica“, „More i voda“, „Knjiški moljac“, „Inventura“…). Taj sam utorak naslovila „Svoj svome“. Volim posebno rubriku petkom. Rezervirana je za „rečenice s potpisom“. Vidjela sam, i u tom kratkom stažu na mrežama, da su brojne stranice vezane uz književnost održavane uglavnom stavljanjem citata. Pretpostavljam da je netko tko je nečije rečenice u tom trenutku izabrao, učinio to jer su one dotaknule neki dio njegove osobne biografije, nešto je u njima prepoznao. Na lijepoj slikovnoj podlozi, potpisuje se samo autor. Vrlo često dolazi do – za mene – neprihvatljive situacije. Citira se neka rečenica iz određenog romana, rečenica pripada liku, a stoji ime autora romana. Uz to, ne navede se ni naslov djela. Citati se prepjevavaju, sintaksa jednog jezika u kombinaciji s našim leksikom… Osjetila sam potrebu da pričom uvedem u citat, da citiram točno prema knjizi koju držim u ruci, da navedem i nakladnika, i godinu izdanja. Možda štreberski. No, ne možemo se prema tuđim tekstovima odnositi kao prema pučkoj književnosti.
Kakav je inače Vaš odnos prema društvenim mrežama?
Do prije dvoje godine, nisam željela čuti za društvene mreže. Pisala sam o tome u predgovoru svoje knjige „Ljuta godina“ koju sam objavila zahvaljujući upravo društvenim mrežama. Pristupila sam im 4. veljače 2018. i nisam znala da je to baš dan „fejsa“. Nakon godinu dana napravila sam izbor od 100 tekstova i objavila ih u knjizi. Dakle, ipak riječ za mene postoji kad je otiskana. Društvene mreže „razotkrivaju“. Nastojim na njima ostati ja, ne nasjedati na govor koji mi nije simpatičan, ne postati dio gomile koja je tako „kuražna“ u komentarima… Upoznala sam divne ljude, s mnogima sam se i „zbiljski“ sprijateljila, suočila sam se s činjenicom kako je književnost jako u modi, da se o njoj puno piše, da se ona puno piše… I našla sam se u procijepu; između akademske kritike koja je učinila sve da literaturu udalji od čitatelja i društvenih mreža na kojima se sve svodi na „osobno ja“, bez konteksta i dublje analize. Za prve sam razigrana, a za druge preozbiljna. No, lijepo mi je ovdje. A i drugima je, nadam se, sa mnom. Suditi mi je po komentarima čitatelja koji prate moje tekstove. Ne udvaram se temama. Spreman sam da mi se i „odlajkava“ stranica samo zbog toga što pišem o piscu s čijim se „opredjeljenjima“ neki ne slažu.
Imaju li poezija i proza koja se objavljuje na blogu ili FB svoju vrijednost?
Začudile su me brojne književne grupe. Ne pratim ih sve. Naravno, ima mnogo dobrih autora. Što se tiče pjesnika, tu je, po mojoj ocjeni, superioran Sven Adam Ewin, pogotovo u vezanom stihu, a uz njega i Glorija Jagoda Magdalena. Javljaju se nova imena, poput Rozalije Eleonore Vrcek… Ne želim nabrajati svoje kolege, već potvrđene hrvatske pisce… Nikada nisam imala problema sa supostojanjem različitih visina u književnosti, različitih žanrova, ali problem ipak nastaje kad dođe do upletanja jedne razine u drugu, i kad se bez poznavanja tradicije i konteksta, krene u ocjenjivanje literature. No, to je već pitanje sociologije književnosti, ali i psihologije. Oduvijek sam se osjećala nelagodno kad bih svjedočila situaciji u kojoj netko ima dovoljno i hrabrosti i drskosti da s visoka ocjenjuje velikog pjesnika. U isto vrijeme mi je drago da je književnost važna, a ne mogu se osloboditi straha da idemo prema izjednačavanju.
Što planirate sa svojim pričama ili crticama i opservacijama na blogu? Izdati knjigu ili…?
Imam već dovoljno tekstova, no pričekat ću.
Koju nam novu knjigu pripremate?
Završavam knjigu proze, malo drukčiju od dosadašnjih. I radim na novom izdanju knjige „Tko se boji lika još“. Neke su priče izgubile kontekst, i mučim se ostaviti ih, ili ne. Sad mi je tek jasno što je govorio profesor Žmegač kad je govorio o „aktualnosti književnih tema“.
Nadopunjujete li se sa svojim suprugom Pavlom Pavličićem u svojim književnim ukusima i svjetonazorima? Ili ste potpuno oprečnih životnih stajališta?
Pavao i ja puno razgovaramo o književnosti. Slažemo se u većini toga. Što je najvažnije, pročitali smo sve knjige, on moje, ja njegove. I svi znamo da je njemu bilo puno lakše, jer ja sam tek na četvrtini njegovih naslova.
Koliko vremena dnevno provedete na blogu i na FB-u?
Dnevno, oko dva do tri sata. Tu mislim i na pisanje tekstova. I na odgovaranje na komentare. U posljednje vrijeme najčešće dam znak da sam komentar pročitala. Često me zdravlje koči u mojoj želji da sa svima budem u pravoj komunikaciji. Vjerujem da mi to moji čitatelji opraštaju.
Kako ste se postavili prema blogu? Kao prema radnoj obavezi ili kao razbibrigi?
Više kao prema obavezi koja me raduje. A kad nemam vremena, ili kad nemam snage, onda pomislim na one koji čekaju moj tekst, i snaga se na trenutak javi.
Kakva je budućnost poezije i proze na društvenim mrežama?
Pisat će se i dalje, ali će se i u budućnosti sa stranica, s društvenih mreža, seliti u stari medij; sigurniji i topliji.
- Dojmovi o Velikoj Jabuci Krešimira Ivića (II)Pred nama je novi ciklus u različitim kombiniranim tehnikama posvećenih Velikoj Jabuci Miroslav Pelikan Akademski slikar Krešimir Ivić, istaknuti je i cijenjeni hrvatski likovni umjetnik, autor je slojevitog i obimnog opusa ulja, akrila, akvarela i crteža. Izlagao je uspješno na nizu samostalnih izložbi. Samo napomenimo kako se uz slikarstvo aktivno bavi i glazbom, svirajući u… Read More »Dojmovi o Velikoj Jabuci Krešimira Ivića (II)
- Hrvatska bolja od Srbije na Europskom prvenstvu u portugalskom FunchaluZa hrvatske vaterpolistice petak u Funchalu je slobodan dan, a sljedeća je utakmica na rasporedu u subotu, 31. siječnja Priredio: Boris Markuš Djevojke su uspjele! Ostvaren je plan odnosno prvi cilj na Europskom prvenstvu u portugalskom Funchalu. Hrvatska je u zadnjem, 3. kolu C skupine svladala izravne suparnice ili kandidatkinje za drugo mjesto u skupini,… Read More »Hrvatska bolja od Srbije na Europskom prvenstvu u portugalskom Funchalu
- SKC Osijek – “Baranjski narodni običaji oslikani rukom Milana Dvornića”Autor izložbe je samouki slikar, etnograf i istraživački pisac Boris Markuš Svoje umjetničke vještine primijenio je na slikanje etnografskih motiva svog zavičaja. Privučen ljepotom i raznolikošću kulture naroda Baranje, potrudio se oslikati narodne običaje, graditeljstvo i nošnje baranjskih Srba, Šokaca i Mađara. Sada nam se ukazala prilika otkriti ili bolje upoznati ljepotu i bogatstvo narodnih… Read More »SKC Osijek – “Baranjski narodni običaji oslikani rukom Milana Dvornića”
- Retrospektiva Daida Moriyame u BečuFoto Arsenal Wien predstavlja retrospektivu japanskog fotografa Daida Moriyame, jednog od najutjecajnijih predstavnika ulične fotografije. Izložba prikazuje više od 200 radova, publikacija i audiovizualnih instalacija te osvjetljava Moriyamin razvoj od 1960-ih godina do danas Lara Kuš Bečki izložbeni prostor Foto Arsenal Wien od 31. siječnja 2026. predstavlja opsežnu retrospektivu japanskog fotografa Daida Moriyame (1938., Osaka). Više od… Read More »Retrospektiva Daida Moriyame u Beču
- Ciklus suptilnih varijacija motiva vaza sa cvijećem Ivane Jovanović TrostmannLijep i nadahnut ciklus ulja i akrila Ivane Jovanović Trostmann, iskren i svemoćan u dojmu Miroslav Pelikan Akademska slikarica iz Dubrovnika Ivana Jovanović Trostmann istaknuta je i cijenjenena suvremena hrvatska likovna umjetnica, autorica je kompleksnog djela, često izlaže, kontinuirano slika u atelijeru, neprekidno se suočavajući s mogućnostima i motiva i tehnika. Pred nama je rafinirani… Read More »Ciklus suptilnih varijacija motiva vaza sa cvijećem Ivane Jovanović Trostmann
- Motivi arhitekture u ciklusu fotografija Tea TrostmannaPred nama je priča o Gradu, fotografa koji u njemu živi cijeli svoj život, iskrena i delikatna Miroslv Pelikan Naravno, fotograf jednostavno ne može izbjeći izazovne i privlačne motive arhitekture dok šeće Dubrovnikom u potrazi za novom idejom, pa tako ni suvremeni hrvatski fotograf Teo Trostmann koji rado i vrlo emotivno bilježi raznolika kompleksna lica… Read More »Motivi arhitekture u ciklusu fotografija Tea Trostmanna
