25. siječnja 2010. godine, navršava se 10. godina kako nas je napustio predragi mons. Ivan Prenđa, 68. zadarski nadbiskup. Zahvalan na divnim trenutcima mnogih susreta, posvećujem mu ovu pjesmu.

Tomislav Marijan Bilosnić
PROLAZEĆI PORED KUĆE NADBISKUPA IVANA PRENĐE

Dok zrak svjetlosti prodire u zemlju
cestarova se kuća preobražava
u nadbiskupovu
i dalje zadržavajući teret puta na leđima
Dok cestarova želja za putom
vodi prema Bogu
dječakovu želju usmjerava na livadu
gdje Pastir svira u frulu
Osmijeh dječaka svećenika
jasno se ponavljao sedam puta u danu
Tako mala kuća
a brdo natkrivljuje
Vodeći ovce na ispašu
ništa ne poželih
osim sudbine svećenika
Dok su se vrata kuće otvarala
poput ruže oko podneva
moje misli o maloj cestarovoj kući
nisu se mogle usporediti ni s dvorcem
usnuloga kralja
ni s vjetrom što dolazi prije sunca iz beskraja
ni s pticom ljepšom od svoje pjesme
ni s parabolom dúge iznad ždrijebaca
na bunaru u Dešpetu
Ostajući dugo zadivljen na cesti
želio sam biti sretan
poput onoga koji je po njoj razgrtao šljunak

Poezija