Američki koncern Monsanto je objavio da povlači sve nove zahtjeve za uzgojem genetski modificiranih biljaka u Europskoj uniji. Agrokemijski gigant je razočaran nepovjerenjem koje u Uniji vlada prema ovakvim biljkama donosi Deutsche Welle
“Povući ćemo sve zahtjeve za uzgojem u slijedećim mjesecima”, objavio je direktor za Europu američkog koncerna Monsanto Jose Manuel Madero. To se odnosi na genetski modificirane biljke za koje je tek zatražena dozvola uzgoja u Europi, što znači za još pet vrsti kukuruza, jednu vrstu soje i jednu vrstu šećerne repe.
Monsanto je odlučio u Europi nuditi prije svega “konvencionalno” sjeme i jedino će se nastaviti truditi u Europi uzgajati svoj genetski modificiran kukuruz tipa MON810.
Ali i zvog njega je američki koncern upravo preplavljen europskom birokracijom i sumnjičavošću zaštitnika okoliša. Naime, Monsantu je još 1998. izdana dozvola, ograničena na 10 godina, da u Europi i po strogim propisima izolacije, uzgaja taj MON810.
Rok je doduše prošao, ali obzirom da se zemlje Europske unije još nisu složile, što učiniti s tim genetski modificiranim kukuruzom, Monsanto ga smije uzgajati do konačne odluke. U svakom slučaju, Njemačka i još sedam zemalja Europske unije, među kojima su i važne poljoprivredne zemlje poput Francuske i Italije, već su odlučile kako na svojim poljima ne žele niti MON810.
Polja pretvorena u logore najvišeg stupnja sigurnosti
Ova odluka koju je ovog tjedna objavio direktor Monsanta za Europu da odustaje od genetski modificiranih biljaka za Stari kontinent, zapravo nije osobito iznenadila. Već u svibnju se iz američkog koncerna čulo kako “prestaje lobirati” u Bruxellesu za svoje modificirane biljke i za takvu “zelenu revoluciju” stvorenu igricama s genima biljaka.
Razlog je vrlo jednostavan: ne samo da je i koncern bio upravo pretrpan birokratskim preprekama, nego je prava kalvarija čekala i svakog poljoprivrednika koji bi i pomislio uzgajati takvu biljku na svom polju. Ne samo da je morao uvjeriti nadležna tijela kako će uistinu tek minimalna količina polena zagaditi okolne biljke (a poznato je da su kukci prilično “tvrdi na ušima” kad im se treba objasniti koje biljke da oprašuju i kamo trebaju letjeti), nego je seljak morao računati na pravu paradu prosvjednika, zaštitara okoliša i demonstranata pred svojim vratima. I na koncu, kada bi i prodavao urod, teško da je mogao dobiti i djelić cijene od “običnog”, a kamoli ekološki čisto uzgojenih biljaka.
Drugi putovi i druge opasnosti?
Zato se malo koji poljoprivrednik u Europskoj uniji se zanimao za uzgoj genetski modificiranih biljaka i makar se “privremeno” ovaj modificiran kukuruz može još uzgajati na poljima Europske unije, Monsanto je objavio da je “razočaran” ovolikom nevjericom i nedostatkom potražnje. U tome ovaj američki koncern nije jedini: i europski agrokemijski koncerni koji se bave genetski modificiranim biljkama poput BASF-a su već odavno “odustali” od Europe i svoje istraživačke centre premjestili u – Sjedinjene Američke Države.
Iako su mnoge organizacije pozdravile ovu “pobjedu” nad moćnim Monsantom, nije na odmet biti i dalje sumnjičav i na primjer, osobito pozorno pratiti čemu se teži u planiranoj slobodnoj trgovinskoj zoni između Europske unije i SAD. Jer, takvi laboratoriji ne sele slučajno u Ameriku gdje ne samo da je mnogo manji otpor prema genetski modificiranim biljkama, nego ni genetski modificirane životinje već odavno nisu nikakav tabu.
I na koncu, vjerni uzrečici “ne vjeruj Monsantu niti kad darove nosi”, treba podsjetiti kako agrokemijski koncerni u svojim “kuhinjama” uvelike eksperimentiraju i s metodama koje su možda kud i kamo opasnije nego genetski modificirani kukuruz. Istini za volju treba reći kako jest problem što je takva biljka jalova, dakle ona sama neće dati sjeme nego će se ono opet morati kupovati.
Ali zapravo doista nije dokazano je li, na primjer mlijeko krave koja se hrani genetski modificiranim kukuruzom, imalo različito od “običnog” mlijeka. No kod eksperimenata sa danas toliko modernim nano-česticama u našoj hrani, ni o trajnim posljedicama za ljudski organizam još uvijek ne znamo mnogo. Jedino i ono malo što znamo nas itekako tjera na oprez. (Dw.de)
