Otišao je skromno, ostavio je vrijedne prijevode, biblioteke i autorske knjige
Tiho i skromno kako je i živio otišao je s ovoga svijeta hrvatski prevoditelj, književnik, književni kritičar i urednik Zlatko Crnković. Pokopan je 6. studenog u Zagrebu, u gradu u kojemu je živio i stvarao, a preminuo je 2. studenoga u 83. godini. Zlatko Crnković rođen je u Čaglinu pokraj Požege 1931. godine. U Zagrebu je diplomirao engleski i njemački jezik, a zatim i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U SAD-u je Berkeleyju studirao američku književnost. Punih 25 godina bio je Crnković urednik u Nakladnome zavodu Znanje, a najpoznatiji je kao urednik popularne i vrijedne biblioteke HIT (potpisao je 260 knjiga), ali i biblioteke ITD s oko 160 njegovih izabranih naslova. Tu su i biblioteke Evergreen te niz kompleta, izabranih djela i posebnih izdanja. Također je Zlatko Crnković radio u Algoritmu gdje je uređivao biblioteku “Zlatko Crnković vam predstavlja”.
Cijenjen kao prevoditelj, a prevodio je njemačkoga, engleskoga, ruskoga i francuskoga jezika brojne je knjige Crnković približio hrvatskim čitateljima, kao što su npr. “Sretni Jim” Amisa Kingsleya, “Justine” Lawrencea Durrela, “Oliver Twist ili Život općinskog djeteta” Charlesa Dickensa, “Pustolovine Huckleberryja Finna” Marka Twaina, “Priča bez kraja” Michaela Endea te trilogiju “Gospodar prstenova” Johna Ronalda Reuela Tolkiena i mnoge druge. Zlatko Crnković bio je i književnik te član Hrvatskoga društva pisaca: objavio je zbirku eseja “Knjige moga života” i izabrana pisma razmijenjena s Ivanom Aralicom “Pisac i njegov urednik”. Objavio je i vlastitu memoarsku prozu “Prošla baba s kolačima” (2002.), te zbirku zapisa “Knjigositnice” (2003.). Uslijedila je “Knjiga snova” objavljuje 2003. a izbor pisama, razmijenjenih s Ivanom Kušanom, objavljuje 2006. pod nazivom “Oko Sljemena i globusa” te “Carske mrvice” 2009. godine . Dobio je Crnković brojne nagrade, kao npr. nagradu DHKP-a, nagradu “Kiklop” 2006. kao “Urednik godine”, a Ministarstvo kulture RH dodijelilo je Zlatku Crnkoviću 2011. godine nagradu “Iso Velikanović” za životno djelo u području književnoga prevodilaštva.
Naglašeno je već kako je Zlatko Crnković bio skroman, ali bio je i jedan od najuglednijih i najvrsnijih hrvatskih prevoditelja i urednika, a među umjetnicima je imao prijatelje, kao što su Ivan Kušan, Ivan Aralica, Julije Knifer ali i mnogi strani autori. U svakoj je prigodi Crnković isticao kako je na neki način medijator književnog ukusa, pa je tijekom svih tih dugih godina rada osjećao veliku odgovornost. Ono što je najvažnije – kod njega su kvaliteta izabranih djela, kvaliteta prijevoda išli ruku pod ruku s uspjehom, tj. s velikim brojem prodanih primjeraka knjige. A kad je pisao onda je, kako je sam istaknuo, nudio “književne cvebe za čitatelja koji želi zaviriti s onu stranu književnih institucija”.
Kad je svojevremeno, uz jedan jubilej, u auli NSK postavljena izložba njegovih izdanja, fotografija i novinskih članaka, koji zapravo oslikavaju cijelu književnu epohu, posjetitelji su se mogli susresti uz ostalo s vrhunskim piscima 20. stoljeća, od klasika Dostojevskog, Tolstoja i Turgenjeva preko Bukowskog, Millera i Kafke pa sve do Tolkiena i Joanne K. Rowling. A hrvatskoj je čitalačkoj publici približio i djela nobelovca V. S. Naipula, Nadine Godimer, Philipa Rotha, Raymonda Carvera i drugih. U izjavama za javnost isticao je kako je puno prevodio F. M. Dostojevskog, jer mu je bio najdraži pisac iz 19. stoljeća, a ležala mu je i literatura Henryja Millera te Ephraima Kishona. Najviše je neispunjenih želja ostvario u mirovini, pa je bio sretan kad je preveo “Čarobnu goru” Thomasa Manna, trilogiju “Gospodara prstenova” J. R. R. Tolkiena, “Gospodara muha” nobelovca Williama Goldinga i “Hadrijanove memoare” Marguerite Jourcenar. Vrijedi naglasiti kako su to bili prvi hrvatski prijevodi tih knjiga!
Zanimljivo je Crnkovićevo tumačenje biblioteke Hit, koja je bila je zamišljena kao biblioteka modernih, svjetskih bestselera, čiji su uspjesi često bili zasnovani i na filmskim ekranizacijama. Primjerice, kada je roman “Ljubavna priča” izdan treći put, Hit je stekao glas uspješne i čitane biblioteke, dok su se “Ralje” kod nas slabo prodavale. Hitovi su se uglavnom tiskali u tiražama od šest do deset tisuća primjeraka, ali neke u nekoliko izdanja. Jedan od tiražno najuspješnijih pisaca bio je Ephraim Kishon, čije su knjige uvijek bile tiskane u najmanje deset tisuća primjeraka i imale su nekoliko izdanja. Ako se i dalje osjećala potreba za tom knjigom, objavljivao ju je Crnković u biblioteci Evergreen, koja je bila zamišljena kao biblioteka “dobrih, starih hitova”. Objavljivaoje Crnković puno domaćih autora: Zvonimira Majdaka, Pavla Pavličića, Gorana Tribusona i Momu Kapora, ali i Antuna Šoljana, Ivana Kušana, Ivana Slamniga i Alojza Majetića… I bili su, razvidno je, ravnopravni sa svjetskim hitovima.
Rado se sjećao Zlatko Crnković i cijenio one s kojima je surađivao. tako je isticao kako ga je Jakša Kušan uveo u svijet prevođenja i na tome mu je bio trajno bio zahvalan. Uredio je J. Kušan Izabrana djela L. N. Tolstoja, F. M. Dostojevskog, I. S. Turgenjeva i N. V. Gogolja. U tisku je Crnković izjavio: – Kušanovi su bili moji prvi susjedi; stanovali smo u Banjavčićevoj ulici i prvo sam se kao klinac sprijateljio s Ivanom Kušanom, njegovim sinom. Imao sam sedam, a on pet godina. Jakša Kušan prvo je svoga sina podučio kako prevoditi, a onda je i mene usmjerio u tom poslu. Prvo mi je još kao studentu ponudio da najprije prevedem neke Tolstojeve pripovijetke, a kako je bio zadovoljan, predložio mi je da prevedem i “Rat i mir”. Imao sam 25 godina i to je bio moj prvi veliki prijevod. Kao urednik je bio vrlo savjestan; sastajali smo se gotovo svaki dan i analizirali svaku rečenicu mog prijevoda od prethodnog dana. Bio je izvanredan poznavatelj hrvatskog jezika i bilo mu je iznimno važno da prijevod bude u duhu hrvatskog književnog jezika. – Zanimljiva je Crnkovićeva formula dobrog prijevoda: – Prvo treba svladati zanat, jer nije dovoljno samo dobro poznavati dva jezika. Zatim treba biti talentiran za taj posao. Za mene je prevođenje umjetnost jednaka ostalim umjetnostima. Važnije je dobro poznavanje materinskog nego stranog jezika. Svaka nepoznata riječ može se pronaći u rječniku ili leksikonu, no osjećaj za jezik, riječi, rečenicu i literaturu mora biti primaran. To osobito vrijedi za prevođenje proze, a o poeziji da ne govorim. Poeziju nisam nikada prevodio jer se prevedena pjesma zapravo iznova stvara, pa mislim da pjesme mogu prevoditi jedino pjesnici. – Zanimljivio je da je Crnkoviću francuski bio najdraži jezik, a sam ga je naučio. Bilo mu je draho što je preveo Camusova “Stranca” i Sartreovu “Mučninu”… Zanimljivo je također da je Crnković uvijek radio bez pisaćeg stroja, kompjutora i Interneta. Sve svoje prijevode, pa i knjige, pisao je rukom, a onda ih je davao daktilografkinji na prijepis. A svaki je prijevod na glas čitao svojoj ženi Nedi…
Ovi detalji iz života i rada velikog umjetnika prevođenja i uređivanja knjiga dio su naše kolektivne memorije koja u Hrvatskoj mora ostati. Koje ćemo se sjetiti kad uzmemo u ruke neku od knjiga iz biblioteke Hit ili ITD ili Evergreen – ili neku knjigu koju je Crnković potpisao kao autor. Imamo ih kod kuće, ima ih u knjižnicama i dobro je da će živjeti vječno, a mi ćemo svi skupa, kako i priliči, čitanjem Crnkovićevih prijevoda trajno mu zahvaljivati na poslu kojega je sjajno i nadahnuto napravio. Za nas ali i neke buduće generacije čitatelja. Kojih će uvijek biti, usprkos svemu… I za kraj jedna napomena: kao da ima neke simbolike u tome što nas je Zlatko Crnković napustio upravo dok traje Mjesec hrvatske knjige. Pa, čitajmo!
Nives Gajdobranski
Foto: Irena Radanović
