Gordana Rančić: Zavičajni rječnik / Kronika mjesta Brbinj
Piše: Tomislav Marijan Bilosnić
Danas u pomami globalističkog vihora koji nemilice briše ne samo svaki individualitet, već i svaki nacionalni identitet, djelo kao što je knjiga gđe. Gordane Rančić Zavičajni rječnik / Kronika mjesta Brbinj, trebalo bi biti nasušna potreba svakoga mjesta. Tako da se zna već u prvoj rečenici o čemu je zapravo ovdje riječ. Naime, u pitanju je nesvakidašnji zbornik, što je vidljivo i iz naslova, sastavljen od dvije knjige; prve u kojoj je zavičajni rječnik sastavljen od gotovo pet tisuća riječi; i druge knjige sastavljene od iscrpno dokumentirane kronike mjesta Brbinj. I u jednome i u drugome poslu obavljenom po prvi puta za ovo mjesto, ogledala se njegova marna Gordana Rančić, do sad poznata kao čakavska pjesnikinja. Sada je iz svega priloženog razvidno kako je riječ i o osobi koja je nedvosmisleno stručno, rekao bih decentno i s mjerom donijela sve one detalje vrlo bitne za mjesto koji bi već sutra bili zauvijek izgubljeni za Brbinj. Zahvaljujući prinosu gđe. Gordane Rančič od pojave ove knjige Brbinj se svrstavaju u maticu mjesta s identitetom.
No, da bi uvidjeli suštinu i značaj rječnika i kronike Brbinja, potrebito je kazati još nekoliko rečenica o vremenu kojega živimo, čije smo pošasti na vrijeme postali svjesni, baš kao i naša autorica koja već u proslovu svome libru govori kako se na njega odlučila da bi sačuvala „bar mali dio svoje jezične baštine”, i to u času kad je otočka sudbina takva da više nema „ni koga pitati” o svemu onome što je kazati htjela.
Dakle, sve više živeći na stratištu virtualnog globalističkog svijeta, mi sve češće zaboravljamo tko smo, što smo i odakle smo. Mi se u svijetu oko nas više ni s čim ne igramo, veliki svijet i veliki brat, igraju se s nama. Mobitelizacijom, internetizacijom i e-meiliranom poštom odavno smo u klopci Orwelovog svijeta. Ni sami nismo svjesni kuda to idemo, cilj je na sve načine zamagljen, a svijet postaje potpuno drukčiji od onoga kakvoga smo znali do jučer, i na zapadu i na istoku, sjeveru i jugu. Događa se nešto novo što tek trebamo vidjeti o čemu je riječ. Svi su u mreži velikoga ribara, koji bi htio da sve u njegovoj lovini bude iste boje i veličine, istoga izgleda, pogleda i jezika, iste kakvoće i vrijednosti, da se brzo i potpuno, bespogovorno otvara na klik njegova računalnog «miša».
I, gle, na ovome našem hrvatskom prostoru, navlastito na zadarskome, u ovome slučaju otočkom (ali isto tako i ravnokotarskom) teritoriju, bitnost sadašnjosti sve se češće i upornije iskazuje kroz suštinu tradicije koja ponegdje doživljava svoju novu mladost. Počelo je s riječima, onim što prvo i jest bilo, s poezijom, nastavilo se obnavljanjem tradicionalnih običaja, isticanjem etnografske posebnosti, a sada počinje i s oživljavanjem i tradicionalnoga graditeljstva, temeljnim bitkom nekog etničkoga tla. Ljudi koji su se do jučer stidjeli i spomena svoga mjesta, danas se diče i ponose njime, ističu sve njegove povijesne, nacionalne, tradicionalne i druge značajke, obnavljaju rječnike, pjesme, kola, običaje, baštinu i tradicionalnu kulturu, tako da preko živih ljudi već zaboravljena prošlost ponovno počinje živjeti. Narod, kao da je shvatio, ako ne bude njegovao svoje nasljeđe brzo će postati barbarskim.
Istina, tek su hrabri i blagodarni pojedinci kao gđa. Gordana Rančić, krenuli u užurbano prikupljene građe, prije svega jezične i povijesne, koja doslovno poražava misao onih koji ili ne znaju, ili ne žele znati kakvo kulturno-umjetničko blago prekriva ovaj prostor. Zato, i ovim i ovakvim zbornikom kao što je Zavičajni rječnik / Kronika mjesta Brbinj trebamo dočekati vrlo skoro vrijeme ulaska u Europu, prepoznatljivi ne samo na nacionalnom i regionalnom planu, već i u okviru svake danas moderne, lokalne samouprave, pa i svakoga mjesta ponaosob.
Priznajem, ni sam nisam mogao slutiti što je trebalo značiti prikupljanje „domaće riči” koju je prof. dr. sc. Šime Batović u Matici hrvatskoj u Zadru, pokrenuo još devedesetih godina prošloga stoljeća. A evo sad, uz druge časne predšasnike, gđa. Rančić jednostavno i toplo govori kako su te stare riječi ne samo naš lokalni timbar, već i „naša svetinja, naša vjera i nada, naši običaji i naš život”, što me podsjetilo na jednu zgodu današnjeg pape Franje kojemu je svojedobno prišla starica (nonna) pitajući ga bi li je ispovjedio. Kad joj je tadašnji biskup Bergoglio odgovorio kako ona vjerojatno i nije ništa zgriješila te se ne treba ni ispovijedati, bakica je odgovorila: „Svi griješimo. Da nam Gospod ne oprašta sve, svijet ne bi postojao”. Na ovu misao biskup Bergoglio htio je upitati staricu nije li ona studirala na glasovitom papinskome sveučilištu Gregorijani, pa se eto meni takvo pitanje nameće danas u dodiru s tekstom ove knjige, želeći to isto pitanje postaviti gđi. Rančić, koju sam inače upoznao dobrotom jednog drugog biskupa, zadarskog nadbiskupa Oblaka. Hvala, dakle, Rančićki na jednostavnosti i iskrenosti, koja je jedino znanje i jedina mudrost. Iako ću pitanje njezina rječnika prepustiti struci, usudio bih se već sad glasno kazati kako je brbinjski rječnik sastavljen i obrađen s umijećem visoke odgovornosti i svijesti o činjenici kako naše svako otočko mjesto ima svoj „karakterističan govor i naglasak”, pa otuda svako mjesto i traži zaseban rječnik, posebice kada se na kraju njega, kao u ovome slučaju, donose posebno i one riječi koje se više ne čuju i ne govore u mjestu, uz vrlo iscrpno i, zašto ne reći, stručno tumačenje nekih pojmova u rječniku.
Zavičajni rječnik Brbinja, kao što i dolikuje pjesnički nastrojenom biću započinje i završava pjesmom. Dok završna pjesma Maslina sugerira stalnost, zapravo vječni život, dotle pjesma Riječi koja otvara brbinjkski rječnik upozorava na svu njegovu začudnost, na ono mistično i nespoznatljivo u riječima koje svaki dan izgovaramo, pa ću je ovdje s pravom i radošću citirati:
Ima riječi hladnijih od leda
Ima riječi slađih i od meda
Ima riječi oštrijih od mača
Pa i tvrdih grubih ko gromača.
Ima riječi koje svjetlost zrače
Ima riječi koje život znače.
Ima toplih koje srce griju
Pa i onih koje nas nasmiju.
E, sad ono što je isto tako važno kao riječ, jer uz duh i dušu, bitno je i tijelo bez koje onog prvog nema, dakle naš zavičaj kojemu sam i sam posvetio toliko stranica. Račnićka se u ovome poslu pokazala kao odmjerena učiteljica kojoj je sve poznato i jasno, pa mi je bilo posebno zadovoljstvo i radost čitati njezinu fragmentarnu priču o Brbinju čiju povijest prati od davnih liburnskih do današnjih vremena. Jednom sam zapisao i ovo kad je riječ o vlastitome zavičaju: „Kako za čovjeka nema ništa ljepšeg od njegova zavičaja, tako nema niti ičeg težeg od načina za to reći ili tekstom izraziti. Sve je tu nekako blisko i poznato, svaki čovjeka, svaka osoba, bunar, izvor, i put, kuća i pojata, ograda i dvorište, staro još rijetko preostalo kljuse i posljednji pijevac na bunjištu, kopriva i bunika, svaka travka, čak i moguće mjesto na kojemu raste djetelina s četiri lista, kao što je poznata svaka njiva, brazda, međa, žbun, lug, kamen, gromača, stećak, križ, ili grob, pa i kakav žutosmeđi olinjali pas pored plota; pa opet da čovjek u ništa ne bude siguran, da mu se uvijek iznova sve čini novim, drukčijim, nekako tajanstvenijim, kao da to prvi put susreće, uočava i vidi, mada je tisuće puta pored istog prošao, minuo. Tako je to sa zavičajem koji je istodobno maternica, kolijevka, krevet i grob. Mnogo je klica u njemu zametnuto, mnogo je plodova uzrelo, i donijeto, a to se, izgleda, zbivalo mnogo češće i brže od izmjene godišnjih doba, izmijenjivale su se boje, nijanse, mirisi, oblici, kao što se izmijenjivao život, ne prestajući ovdje nikad, valjda od prvog čovjeka na kugli zemaljskoj, od prapovijesti do danas.”
I valjda, da ne bi pala u rečenu zamku Gordana Rančić kronici mjesta Brbinj pristupa upravo kronološki, odmjereno, naizgled hladno, bilježeći tek činjenice i datume, ono najosnovnije što se i kako događalo i mijenjalo u Brbinju, koje uz današnje ime pamti i imena kao što su Brbinium, Berbingo, Berbinj, Bibinj, kao najstarije naseljeno mjesto na Dugom otoku, a koje se nekad nalazilo u dijelu brbinjske uvale čiji se dio odvajkada zove Utra. Spominjući još nekoliko činjenica koje su više arheološkog nego li povijesnog karaktera, u što svakako ulazi priča o Liburnima, Grcima i Rimljanima, brbinjskim solanama kojih je bilo ni više ni manje nego 52 (!), te ranokršćanskoj crkvicu na Školju u brbinjskoj uvali, Rančićka s pravom upozorava na svoju „pretpostavku” kako je otočić zasigurno nekad bio povezan s mjestom, jer se more u zadnjih 1500 godina podiglo za 1,5 do 2 metra, ne zaboravljajući agrar, vinograde, maslinike, nasade smokava i rogača, bajame, krčevine, vrtove i šume, suhozidine, koze i ovce, ali i krave i volove s kojima se oralo sve do iza Drugoga svjetskog rata, gradeći priču postupno sve do činjenice kako je danas svega 50 stanovnika u mjestu. Odmah poslije ove kratke povjesnice o Brbinju autorica prelazi na tvrde i neosporne činjenice, na kroniku mjesta koju započinje s datumom 925. godine kada je sagrađena prva crkva u Brbinju onda kao i danas posvećena zaštitnicima sv. Kuzmi i Damjanu.
Pred Crkvom sv. Kuzme i Damjana u Brbinju
Evo redom nekoliko bitnih brbinjskih datuma kako ih donosi Gordana Rančić, gdje glagoljica postaje bitnom činjenicom i temom, pa tako doznajemo kako iz Brbinja potječu glagoljski ulomci misala i brevijara iz 12. i 13. stoljeća koji se danas čuvaju u Sankt-Peterburgu. Iz Brbinja je i križ opatice Pave koji se čuva u glasovitom Muzeju crkvene umjetnosti u Zadru. A kad je riječ o glagoljašima, onda se u ovome mjestu matice vode još od 1545. godine, a sve matice rođenih, krštenih, krizmanih, vjenčanih i umrlih sačuvane su od 1601. godine, pa je i tim tragom naša autorica mogla doći do izuzetno bitnih podataka o kretanju stanovništva, godovnicima, popisa starih brbinjskih prezimena s godinama javljanja, izumrlih prezimena, onih koji su upisani u knjigama sv. Stošije u Zadru, stradalih na moru, umrlih od teških bolesti (kolere, malih boginja, difterije, gladi), i tako redom. Brbinj na prvom zabilježenom popisu stanovništva 1527. godine broji 177 stanovnika, dok je 1820. godine, poslije španjolske gripe zabilježeno čak 300 stanovnika, dok je prvo brodogradilište otvoreno 1858., a prva škola 1900. godine, koja je u kontinuitetu radila sve do 1993. godine kad je nažalost zatvorena. Popisi su tu svake promjene vlasti na otoku, mletačke, austrijske, francuske, austrougarske, jugoslavenske, hrvatske, popisi ljudi koji su stradali u ratovima, Prvom i Drugome svjetskom ratu, u izbjeglištvu El Shattu, u Domovinskom ratu, kao i popis svih sudionika rečenih ratova. Uz nazive obitelji po kućama, nadimke u mjestu, današnja prezimena, iscrpno je obrađeno i brbinjsko iseljeništvo.
Zapravo, Rančićka je ubilježila svaku bitnu godinu, svaki važni dan, svaki datum i detalj bitan za povijest mjesta Brbinj, bilo da je riječ o dobu kad Brbinj dobiva današnje ime (15. st.), ili o prvoj izmjeri zemljišta (1824.), obnovama crkve, agrarnoj reformi, školstvu, brodogradnji, drvodjelcima, prvom dolasku električne energije, asfaltiranju putova i ulica, pa sve do opisa starih običaja, te šaljivih zgoda i nezgoda zabilježenih ili zapamćenih u mjestu. Iscrpno i fascinantno, u svakome slučaju vrijedno velike pohvale, jer je riječ o djelu amatera, zaljubljenika u svoje mjesto, ali o djelu koje je napravljeno profesionalno.
Na uvodnoj fotografiji: Tomislav Marijan Bilosnić, Gordana Rančić, Jakov Teklić i Ivan Hajdinjak
