Miroslav Šutej, slikar, kipar, grafičar, (Duga Resa, 1936. – Krapinske Toplice, 2005.) diplomirao je 1961. godine na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti na Odsjeku grafike u klasi profesora M. Detonija. U razdoblju od 1961. do 1963. godine suradnik je majstorske radionice Krste Hegedušića, a 1963. sudjeluje na 3. bijenalu mladih u Parizu gdje osvaja Grand-prix (za slikarstvo). Ta mu nagrada omogućuje boravak u Parizu od 1964. do 1965. godine. Od 1978. do smrti 2005. godine predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bio je član HAZU-a. Bavio se scenografijom, likovnim projektiranjem interijera te grafičkim oblikovanjem (dizajnirao je hrvatski grb kao i hrvatske novčanice kune). Šutej je umjetnik bogate mašte i izvanredna senzibiliteta, a njegovo stvaralaštvo potvrdilo se kao kontinuirani i dinamičan proces. Radovi su često prožeti ludističkim – primjer su pomični crteži (City 10, 1972) koji se sastoje od dva sloja, statičnog i dinamičnog, pomoću kojih se mogu stvarati razne kombinacije. Kod Bombardiranja očnog živca I. iz 1962. dolazi do izražaja njegova izrazito moćna kreativnost. U ciklusu Aure (1986-88) koristi se nasljeđem op-arta i novih tendencija. Gotovo pola stoljeća predstavljao se uvijek sa novim i zanimljivim radovima, pokazujući snagu svoje mašte. Njegovo iznimno stvaralačko umijeće ostavilo je vidan trag na hrvatskoj likovnoj sceni zajedno sa jednim od najosebujnijih umjetničkih opusa suvremene hrvatske umjetnosti. Šutejevi radovi nalaze se u vodećim svjetskim galerijama i muzejima kao što su londonska Galerija Tate, Muzej moderne umjetnosti u New Yorku te u zbirkama zagrebačkog i riječkog Muzeja suvremene umjetnosti.
O ŽIVOTU I RADU MIROSLAVA ŠUTEJA
Miroslav Šutej cijeloga je života izmicao strogim stilskim određenjima, i uz njegov se opus redovito vežu kategorije mašte, kreativnosti, ludičnosti, humora, idejne neukrotivosti, jer je na rijetko specifičan način povezao naslijeđe geometrijske apstrakcije s optičkim efektima (op-art) i kinetičkom umjetnošću. Gotovo da nema umjetničkog medija, žanra, materijala i tehnike u kojima nije ostavio svoj prepoznatljivi idejni trag. Studirao je grafiku kod Marijana Detonija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1961-1963. bio suradnikom Majstorske radionice Krste Hegedušića, a između 1964-1965. usavršavao se u Parizu. No, već od 1962. i 1963. radi tzv. optičke crteže (primjerice glasoviti «Bombardiranje očnog živca», 1962) u kojima istražuje vizualne granice i modele percepcije ljudskog oka bliske tadašnjim fenomenima kojima se u Europi i Americi bavila psihologija percepcije. Naglašeni optički crno-bijeli fenomeni koji se javljaju u serijama Šutejevih crteža i grafika nadilaze usko određenje op-arta: umjetnik stvara svoj vlastiti svijet «optičke fantastike» i «strategije vizualnog šoka» (Zvonko Maković).
O prvoj Šutejevoj samostalnoj izložbi 1962. Igor Zidić piše kako je «konfekcijske osobine geometrijskog pretočio u fantastiku», te pravilno upućuje na nadrealistička ishodišta Šutejeva osebujna svijeta. Od tada do danas Šutejevo je djelo svjedočilo o rijetkoj razini bujne imaginacije, i o svijesti kako nije potrebno raditi radikalne rezove između figuracije i apstrakcije da bi se bio suvremen i originalan umjetnik. Ono što posebice karakterizira Šutejeve radove iz ranih šezdesetih jest odsustvo boje. Bezbroj varijacija svodi se na crno-bijele crteže trodimenzionalnih oblika u kojima se umjetnik igra s haptičkim i mobilnim efektima, odnosno, prostornim iluzionizmom: oblici kao da se kreću po površini i približavaju se promatraču. Ta crtačka istraživanja Šuteja će za nekoliko godina dovesti do prvih skulptura i objekata, ali i mobilnih grafika i crteža, u kojima su statičnoj površini dodani pomični, dinamični elementi konstrukcije.
Aktualnost Šutejevih crteža i objekata također je rano prepoznata u europskim okvirima, pa osim sudjelovanja na izložbama Novih tendencija tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina biva pozivan na velike kritičke i tematske izložbe optičke i kinetičke umjetnosti po Europi. Poseban značaj imaju Šutejevi trodimenzionalni objekti s pomičnim krakovima i segmentima (kao i identični principi koje je kasnije, 1969, primijenio u polju grafike), dokinuvši tezu da umjetnik u potpunosti definira i dovršava svoje djelo. Time promatrač postaje «umjetnikov suigrač i partner» (Z. Maković) pa djelo ostavlja vječno otvorenim i nezavršnim. Još jedan važan segement u demokratizaciji umjetnosti Šutej je 1965. započeo otiskivanjem velikih serija serigrafija, čime je umjetničko djelo postalo dostupno većem broju ljubitelja umjetnosti, napustivši oazu modernističke nedodirljive ekskluzivnosti.
Šutej je i u ozbiljne, reprezentativne zadatke unosio zrno vedrine; 1993. dizajnirao je apoene za hrvatske novčanice kune, i autor je današnje verzije hrvatskog grba. Priredio je oko dvije stotine samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, primio brojne domaće i inozemne nagrade, a djela mu se nalaze u zbirkama najvećih i najvažnijih svjetskih muzeja i galerija. Bio je redoviti profesor na Likovnoj akademiji u Zagrebu, te redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
