Igor Šipić, Tomislav Marijan Bilosnić, don Josip Dukić, Zoran Bošković
U Maloj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu (knjižnica Ivana Paštrića), u petak 11. travnja 2014. godine predstavljena je knjiga Križni put uglednog hrvatskog književnika Tomislava Marijana Bilosnića
Križni put nagrađen je 2010. godine na natječaju Pasionske baštine i Društva hrvatskih književnika, koje je ovu nagradu i utemeljilo. Po prvi puta Bilosnićev Križni put izveden je na Prvom hodočašću hrvatskih studenata u svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici. U Splitu je knjiga predstavljena u izdanju Naklade Bošković i Kulturnog društva Trilj. Uz autora Tomislava Marijana Bilosnića u programu predstavljanja Križnog puta sudjelovali su dr. sc. Igor Šipić, dr. sc. don Josip Dukić i izdavač Zoran Bošković.
Dr. sc. don Josip Dukić naglasio je mogućnost suvremenoga uprizorenja Bilosnićevog Križnog puta u kakvu misteriju i martiriju, te činjenicu kako se isti može moliti i u crkvi. Zoran Bošković je istakao činjenicu da je Bilosnić i autor naslovnice knjige, kao i autor ilustracija Križnoga puta. Tako se Bilosnić u ovoj knjizi predstavlja istodobno i kao književnik i kao slikar. Poštom je naglasio kako želi „reći da je gosp. Bilosnić osigurao svoje mjesto u hrvatskoj književnosti, objavivši 105 naslova, do sada, među kojima i zapažene knjige kršćanskog, trancendentalnog nadahnuća. Prvonagrađenom zbirkom Molitve za koju je dobio najprestižniju književnu nagradu Tin Ujević, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika za najbolju pjesničku zbirku, ostat će upisan kao autor snažna duhovna izričaja koji moli živeći i živi moleći. Zbirka je napisana pod motom: Bože, učini nešto za mene. Bilosnićeva molitva nije moljakanje, već aktivni suodnos, na razini osobne komunikacije s Bogom. Mi koji pratimo njegov rad mislili smo da je to vrhunac njegova stvaralaštva. A onda, se evo pojavljuje i nagrađeni Križni put.”
Igor Šipić pred splitskom je književnom publikom prezentirao svoje novo čitanje Bilosnićevog Križnog puta kojega donosimo izvorno i u cijelosti.
Splitska književna publika sa zanimanjem je pratila i aktivno sudjelovala u predstavljanju Križnog puta. Bilosnić je za moto ovog predstavljanja uzeo svoju pjesmu Uskršnja molitva za Zvonka (Bušića) kao križni put stradanja ovog hrvatskog domoljuba, što je u publici izazvalo velike emocije. Pjesma je napisana na Veliki petak 2008. godine kada se Bušić nalazio još u američkome zatvoru, da bi danas poslije njegove tragične smrti poprimila svu svoju aktualnost, poglavito u sklopu Velikog tjedna i Križnoga puta.
Križni put Tomislava Marijana Bilosnića
DOSEGNUTA RAZINA DUHOVNOG BOGATSTVA
Igor Šipić
Naravno da vjerujemo kako to nije relikt davnašnjeg sukoba ninske i splitske Crkve, ima tomu i čitavo tisućljeće, još za Tomislava, ali je točno i istinito – još jedno nuđenje Bilosnićeva djela hrvatskoj javnosti, ovaj put u Splitu, prolazi popraćeno jednom naočitom bizarnošću: u 47 godina njegova pjesničkog stvaralaštva ovo je prvo predstavljanje uopće nekog od njegovih poetskih djela pred splitskom publikom. Možda je stoga sudbina baš htjela da to bude Križni put (Naklada Bošković, Split, 2011.), nagrađen na natječaju Pasionska baština 2010., te da bude predstavljen u Nadbiskupskom sjemeništu, u intimnom ambijentu prve javne knjižnice u Splitu (30. siječnja 1706.), nazvane Bibliotheca Pastritia, po svom glavnom darovatelju, svećeniku i profesoru Ivanu Paštriću.
Uz Bilosnićev, u posljednje vrijeme javljaju se i drugi vrijedni književni radovi na temu Križnog puta i Muke kao jedinstvenih kršćanskih fenomena (sonetni vijenci – Nikša Krpetić, Roko Dobra). Veseli to, i dobro je da stalno testiramo sebe kao kršćani laici činjenicom translatia, dakle, prijenosa pasije, kao čovjeku srođenog kapitalizatora zemaljskog života, za čijim izvorom neprestano tragamo, a nismo u stanju riješiti temeljne planetarne probleme gladi, siromaštva, bijede, bolesti, otimanja tuđih zemalja, svih vrsta nepravdi, zatiranja i zastranjenja. Tako Krpetić u svom djelu kaže: „Kad si ti, čovječe, darovao dio sebe i uložio znoj i muku svoju u bijedna i siromašna brata pokraj kojega svakodnevno prolaziš?” (Križni put, Glas koncila, 2010.) Gledano suvremeno, uz eshatološke kršćanski tradicionalne esence, pobude ovakve vrste bi i trebale biti pravi smisao križnog puta – pobožnosti na spomen Isusove muke, od trenutka kada ga osuđuju na smrt do polaganja tijela u grob. Od tada pa do danas ova tema nije prestala biti predmetom interesa lijepoj umjetnosti.
Kao već prihvaćeni obrazac u pisanoj formi, Bilosnićevo djelo, komponirano dvoslojno u proznoj i stihovnoj ekspresiji, stilski se nameće jezikom istodobno duboreznim i gotovo proročki simplificiranim do razine neobičnosti malih stvari, što pasiju upravo i osnažuje u njenom solilokviju u kojem nema i ne smije biti zamagljivanja („Sapliće me komad tvoje haljine. Stvar po stvar me guta kao provalija.”). Knjiga započinje pristupnom molitvom „Moj križ”, a završava završnom molitvom „Ispovijed”, obje preuzete iz zbirke Molitve, prvonagrađene na prestižnom pjesničkom Natječaju Tin Ujević (DHK, Zagreb, 2009.). U tom rasponu u duhu franjevačke kristologije proteže se, razliježe zvukovno harmonizirano, četrnaest postaja prozno-stihovne postmoderne kompozicije, što će konačno rezultirati novim stajalištem u pristupu traženja istine.
Pred nama je, dakle, složeno komunikativno djelo, koje ne samo da nastoji izraziti komunikaciju sa silom koja daleko nadilazi sve naše ljudske snage, nego usto održava i podržava vezu sa stvarnošću. Naime, ovdje nije riječ samo o grijehu i otkupljenju, našem grijehu za kojeg je dat život, dato tijelo u najgorim mukama, to je konstanta, ne da se mijenjati, nego i o pokajanju, kao varijabli, motivu da se svatko razjasni pred Bogom (i stoga je neobično bitna završna molitva „Ispovijed”), načelu okušaja spram tog slojevitog unutrašnjeg svijeta emocija i duhovnosti. To, uostalom, potvrđuje i njegov claire-obscure (…u grob, u život vječni ulaziš / gdje je svjetlost sve zakrčila / …iz noći katrana / zlatno se jutro diže), zadivljujući i istodobno zaprepašćujući slikarski doživljaj ciklusa Križni put, od krvavo-crvene jarkosti izvedene tehnikom kapanja, pollockovski, do posve iznenađujućeg osmijeha („rana je tvoja novi osmijeh svijeta; nasmij nas; digni nas”). S motrišta likovnosti prigodna razmatranja za svaku pojedinu postaju nude nam razgoličena pjesnika, sama sa sobom, s rukom duboko u ljudskoj prirodi od onog što je po Bogu duhovno zadano i po Kristu svjedočeno.
Spram toga valja kazati, on grabi iz nacionalne zdjelice, iz kršćanske zdjelice u kojoj se svojoj domovini rađaju najbolji sinovi i kćeri (Kada sam se pobojao da te neću razumjeti / ti si, Bože, progovorio na hrvatskom). U pristupu i metodologiji, on ne motri s udaljenosti, on je sudionik Puta, ali ga ne plastificira, ostavlja ga otvorenim za nove unose, novitete rekonstrukcije, naprosto je scenografski živ, kontra svih marginaliziranja svetosti riječi, protivno materijaliziranju ostvaraja vlastitih probitaka i društvenih položaja daleko od iskrenosti i istine.
Dosegnuta razina duhovnog bogatstva, poput ovdje aktualnog, nema potrebe za mistificiranjem, ni sadržaja pa niti samog autora. Uvaženi psihijatar Vladimir Gruden kaže – „komu nedostaje duhovnog bogatstva kiti se dukatima”. Ili, drugim riječima Dobra kaza – „svaki je veliki pjesnik, kad su mu stihovi on sam, i kad su isključivo – njegovi – jedinstven!” A kod Bilosnića, niti je zveckanja dukata, niti je on čovjek koji je ikada izgubio vezu sa stvarnošću, sa svojim zavičajem, duboko povijesnim, mediteranskim i kršćanskim u kulturnom korijenu i sloju, što poglavito tijekom čitavog prvog desetljeća 21. stoljeća potvrđuje svojim za hrvatsku recentnu književnost vitalnim djelima, brojnim nagradama i priznanjima. S pravom možemo kazati da se kao pjesnik zgusnuo, u aktualno anakronoj zbilji ljubi sve vučeno, sve ukrižano, obgrljen i od samog križa odlazi u duhovnost, okreće se vjeri, ljubavi, miru svoga vinograda i svoga maslinika, gotovo slikajući „brojne rane na biću hrvatskoga naroda, koji opet s njime duboko osjeća bol tih rana”, rana Slavonije, Dalmacije, Ravnih kotara, svih žitnica, sve vode, našeg mora, rana koje će ljubiti, vječniti u nama, pa stoga i pozivati na trajne kršćanske vrijednosti.
Nešto što će stati između, u nekom novom globalizacijskom razračunavanju sila, što će rastaviti zaraćene strane, mora biti nešto veliko. Pitamo, što je to, koje će to oružje, koja to snaga, stati između? Zar novac, zar bankari, zar profit, sebičnost, takvog nečeg univerzalnog, prirodnog po Bogu, ne postoji, naravno, kad ne bismo imali taj očovječeni Rukohvat za kojeg možemo biti sigurni da će nas održati u posrtanju, da nećemo pasti, ni kao nacija, ni kao ljudi, pa ni čovječanstvo u cjelini. Što ono tone sve dublje u blato, kako kaza Ivan Pavao II., kao i uvijek do sada – „Crkva postaje sve svjesnija da je čuvarica velikoga blaga, koje ne smije izgubiti, nego ga mora neprestano povećavati”. Tragom je to Eliotova ideja kršćanskog društva, koje „nije savršeno ni društvo u kojemu su svi kršćani, nego ono u kojemu će obdržavanje vjerske tradicije jamčiti upoznavanje i omogućivati poštivanje naravnog zakona i vječnih istina, a što stvara preduvjete za duhovni rast i dostojanstvo svakog čovjeka te ujedno služi dobrobiti cijele društvene zajednice.” Problem je, dakle, duhovan i ljudski pa zato i jest začimba pokajanja onaj vršak što stoji na početku i na kraju križnog puta. Kao intelektualac i radnik, poglavito umjetnik, Bilosnić jako osjeća povijesnost toga problema.
Pjesnikov krik nad smrti na križu – neistraživom dubinom patnje i napuštenosti – lebdi nad činjenicom da se žrtva uvijek vezuje uz napore oko dugotrajnog pamćenja. Visoka umjetnost ne prestaje uvijek iznova i s novošću živjeti smrt na križu i uskrsnuće, što i Bilosnićevu riječ čini nadasve osjetljivom, ustreptalom u punini posvećenosti. Je li njegovo srce, ili razum, ili oboje, to koje poetsku inspiraciju Križa i Muke, kako i doliči, prelijeva u poetski motiviranu osjećajnost oaze, ili bolje, vaze u koju staje najmirišljivije od cvijeta svijeta; prerastajući, dakle, u svetkovinu vječne radosti prisutne u činu sljubljivanja sa smrću, pa konačno i s uskrsnućem. Naprosto oduševljava ta sprega, to zajedništvo analitički moćnog jezika i osebujne strasti poete, koji u duši nosi nešto što u njemu budi nadu da su posrijedi znakovi djelovanja nadnaravne sile, pronalazi obećanje nečega višeg od svega što je sam do tada bio. Sve sami začetci kršćanstva.
I onda se osobno uvijek nastavimo pitati, zašto sve to njegovo tako leži u hrvatskoj zbilji, miruje, kao rana na duši, umjesto da rasplođuje, širi nosnice, zvoni ušima…? Jedna antička filozofska škola navodi na pomisao : Diogen je živio u bačvi na ulici; možda je još veći cinizam krletku, s pticom pjevicom, staviti na otvoren prozor.
U Splitu, 11. travnja 2014.
