Živeći tri života u jednom, primjećuje redatelj Petar Selem u monografiji »Božidar Rašica«, objavljenoj nedavno u izdanju Školske knjige, taj je ugledni arhitekt, uspješni scenograf i slikar poznat po pripadništvu grupi Exat 51, njegovao prividnu dječačku nedosljednost, a zapravo je bio sretan "kad je mogao iznenaditi i sebe i ljude oko sebe".
Rašica je, smatra njegov dugogodišnji suradnik i prijatelj Selem, svjesno ili nesvjesno želio biti umjetnik iznenađenja. "Očekujete apstrakciju, a on vas iznenadi figuracijom, očekujete krik boje, a on vas iznenadi tamnim tonskim nijansiranjem, očekujete maštu, a on vas zatekne naizgled racionalnom konstrukcijom, očekujete graditelja koji zna mjere i razmjere, a on vas udari neodgovornim vjetrom poezije".
U hrvatskoj kulturnoj povijesti Božidar Rašica (1912.-1992.) bio je podjednako prisutan kao slikar, arhitekt i scenograf. Ali, pridodamo li tomu bogatu djelovanju i znanstveno-pedagošku aktivnost, o kojoj s neskrivenim oduševljenjem svjedoče njegovi studenti s Arhitektonskoga fakulteta, može se govoriti o četiri podjednako važne karijere koje je Rašica, kako je istaknuto na predstavljanju knjige tijekom Interlibera, proživio kao četiri života.
Zanimljivo je kako su se umjetnikovi mnogostruki životi isprepleli i tom prilikom, kada je promocija monografije iz pera Vere Marsić, Petra Selema i Zvonka Makovića, održana na Zagrebačkom velesajmu, s kojim je Rašica intenzivno surađivao godinama, projektirajući niz pojedinačnih paviljona.
Danas su ti objekti uglavnom u lošem stanju. Izložbeni paviljon teške industrije (strojogradnja) u jednom je razdoblju služio kao studio za snimanje filmova, a poslije je u njega useljeno tenisko igralište i izveden niz preinaka, čime je, ističe Vera Marsić, promijenjena njegova svrha i narušen integritet.
Zapušten je i paviljon DR Njemačke, za koji je Rašica 1965. dobio saveznu arhitektonsku nagradu, a napuštena je i "Ljuska", eksperimentalni objekt, nadstrešnica u obliku hiperboloida, koja je svojedobno služila kao informativni centar.
Rašica je autor nekih od antologijskih građevina poslijeratne hrvatske arhitekture. Uz već spomenute paviljone Zagrebačkoga velesajma, projektirao je stambene i poslovne zgrade u Zagrebu (na dvjema važnim gradskim lokacijama – Savskoj cesti i Vukovarskoj ulici) i Zadru te školske objekte, a obnovio je zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Splitu, Dramskog kazališta Gavella i tvrđavu Revelin.
Božidar Rašica, napominje Vera Marsić, nikada nije arhitekturu odvajao od urbanizma. »Interijere je rješavao jednostavnim elementima, a adaptirajući zaštićene objekte u povijesnim sredinama, nije prezao od velikih intervencija, koje je osmišljavao vješto i znalački. Promišljenim pristupom arhitekturi Rašica se potvrdio kao osebujni stvaralac koji je obilježio hrvatsku arhitekturu u vremenu u kojem je djelovao.
Projektom obnove Revelina u Dubrovniku, gradu iz kojega su potjecali njegovi obiteljski korijeni, Rašica je želio zaokružiti svoju karijeru na području arhitekture.
Na žalost, izvedeni projekt ne nalikuje originalnoj zamisli, što je Rašicu ne samo izuzetno razočaralo, već i zauvijek udaljilo od arhitekture. No, ostao je vjeran svojoj prvoj ljubavi – slikarstvu.
Prva svoja javna priznanja, ali podjednako tako i žestoka osporavanja, Rašica je doživio upravo kao slikar, upozorava povjesničar umjetnosti Zvonko Maković. Njegova je umjetnost u exatovskom krugu bila najpoetičnija, a unutar te povijesne grupe koja se pozivala na apstrakciju i borila za sintezu slikarstva, kiparstva, arhitekture i tzv. primijenjene umjetnosti, jedini je imao dva desetljeća prethodnog slikarskoga iskustva, što se u hrvatskoj povijesti umjetnosti marginaliziralo.
Od svih potpisnika manifesta te grupe, navodi Maković, Rašičina osobna i umjetnička biografija ima najveću uvjerljivost. U doba kad se priključio Exatu, Rašica je bio 39-godišnji arhitekt s desetogodišnjim studentskim stažom u Rimu, Beogradu, Varšavi i Zagrebu. Iako je rođen u Ljubljani, njegovo umjetničko formiranje započinje u mediteranskom, kolorističkom okrilju Dubrovnika.
U zagrebačkom ambijentu nastaju znatno drukčije slike. »Nijedan drugi hrvatski slikar nije tijekom četrdesetih godina postigao takvu unutrašnju transformaciju, koja će na pragu pedesetih odigrati prevratničku ulogu u nacionalnoj povijesti umjetnosti«, napominje Maković, ističući da je Rašica već 1946. godine zakoračio u svijet čiste apstrakcije, što u hrvatskoj povijesti umjetnosti često nije bilo dovoljno valorizirano.
Dok je percepcija Rašičina slikarstva u nas i bila svedena na epizodu s grupom Exat, njegov je scenografski rad bio puno poznatiji. Mnoge je svoje ideje uspješno ostvarivao surađujući s brojnim domaćim kazališnim kućama, pa čak i Kraljevskom operom Covent Gardenom u Londonu, s kojom je surađivao u operama Musorgskog »Hovanščina« i Šostakoviča "Katarina Izmailova".
Spajajući mladenačku ljubav prema kazalištu s arhitektonskim i slikarskim vještinama, umjetnik je stvorio 57 scenografija. Devet puta se okušao kao kostimograf na domaćim i inozemnim pozornicama, među kojima uz već spomenuti londonski Covent Garden, treba istaknuti umjetnički centar Rockeffeler u New Yorku i berlinski teatar Schiller.
O mnogostrukom talentu Božidara Rašice svjedoči i obilje ilustrativnog materijala u kojemu čitatelj može pratiti razvoj autorove ideje, od prvotnih skica preko maketa do realizacija nesvakidašnje nadahnutog autora koji je stvarao kroz šest desetljeća prošloga stoljeća.
Ogorčeni stanari
Visoki standardi življenja kakve je nastojao postići Rašica u svojim stambenim objektima nisu uvijek zadovoljavali sve korisnike. Zanimljivu epizodu sa stanovima Exportdrva opisuje u monografiji Vera Marsić.
Rašica je za tvrtku Exportdrvo projektirao dvosobne stanove, orijentirane sjever-jug, u kojima su spavaća i dnevna soba bile spojene s velikom staklenom stijenom i trokrilnim vratima, tako da je po potrebi prostor bilo moguće povezati u jednu cjelinu. No, investitor nije imao dovoljno novca da zgradu dovrši, pa ju je tijekom gradnje preuzela Vojna pošta, koja nije imala iste potrebe kao prvobitni naručitelj.
Za njihove zaposlenike stanovi su bili preveliki, a potpuno namještene kuhinje suvišne. Exportdrvo, kao tvrtka koja je proizvodila i prodavala namještaj, smatrala je nužnim stanove opremiti prema inozemnim uzorima, pa su tako izvedene kuhinje s ugrađenim namještajem, što je izazvalo ogorčenje stanara Vojne pošte.
Naime, u svaki stan useljene su po dvije obitelji s vlastitim stvarima, uključujući i kuhinjski namještaj koje je vojno osoblje uvijek selilo sa sobom. Staklena stijena između spavaće sobe i boravka zatvarala se krpama i namještajem kako bi se odvojile sobe odnosno obitelji u sustanarstvu.
Jelena Mandić-Mušćet
Vjesnik.hr
Akademija-Art.net
