Slikarstvo ne nastaje iz ničega, ono ne nastaje iz neke praznine samo po sebi; jer čaroban je put dok se doživljaj ne uobliči, pročisti i kad na kraju možemo napustiti tek stvoreno. Prolazeći kroz to stanje, kao u rajskom perivoju, umjetnik često progleda, puno toga spozna, skicira, naslika, prihvati ili odbaci s dosta strasti. Tako su nastajali mnogi crteži, akvareli i skice za veća djela koji rijetko bijahu obješeni na zidove galerija.
To su na neki način male tajne velikih i ne tako velikih umjetnika.
I gospodin Mate Ljubičić ima svoju tajnu i nije me u tome kao kolega po struci iznenadio, ali zato sam iznenađen i oduševljen artificijelnošću njegovih uradaka i produhovljenom figuracijom. Slikati nebesnike s aureolom kao simbolom svetosti i vječnog života nije mali izazov za umjetnika, tu nema mjesta onima koji ne vjeruju i koji nisu svladali gradivo. Tu nema mjesta apstrahiranju do neprepoznatljivosti jer vi koji gledate morate moći pročitati duhovno stanje sveca kao čovjeka.
Koliko sam se samo nagledao promašaja i uguravanja svega i svačega u katoličku vjeru i kako je stvarno malo takvih autora kao što slikar Ljubičić jest (kao katolik i kao pripadnik hrvatskog naroda).
U akvarelu nema prostora za greške i potrebno je biti nadasve vješt u čuvanju lakoće stvaranja i tehničke dosljednosti. Sjetih se moga profesora iz povijesti umjetnosti, velikog hrvatskog književnika dr. Matka Peića. Generacijama budućih slikara približio je značaj akvarela za higijenu duha i zamišljam kako bi mu Ljubičić bio drag.
Magija omjera vode i pigmenta, struktura akvarel papira i njegova netaknuta površina kao bijela boja nikad neće umrijeti.
To zna "naš Mate" i tako postupa.
Uz zvuke Mozartovog "Rekvijema" proživljavam u mislima Matine akvarele. A. B. Švaljek
