… shvatio sam da mu nekog posebnog naslova niti ne treba jer je sama autorica već uvelike odredila ne samo karakter izložbe, djela na izložbi i postav, nego i njen neformalni naslov. Vesnu Šantak upoznao sam nedavno i to kroz rad na jednom projektu koji je ona iznimno kreativnim doprinosom uspjela obogatiti. Do toga upoznavanja došlo je gotovo slučajno (ako slučajnosti uopće postoje), prošlog ljeta kada sam vidio katalog jedne skupne izložbe na kojoj je izlagala i već na reprodukciji privukao me neobični karakter njenog djela – dinamična kompozicija, živi kolorit, forme koje su prizivale neka davna, arhaična vremena.
Dakako, u stilu kunsthistoričara treniranog da vizualne činjenice shvaća kao povijesne obrasce kulturne komunikacije, vidio sam u njenom djelu Inke i Maje, srednjovjekovni bestijarij, moderni ekspresionizam pa čak i suvremenu trendovsku obnovu mističkih koncepcija kroz novu slikovnu psihodeliju. Sve to, priznajem, shvatio sam tek kao niz formalnih karakteristika nakon što sam upoznao jednu dragu i profesiji predanu osobu koja u potpunosti živi to što slika. Netko je već jednom, naime, primijetio kako između autora i djela (slično onoj priči o psu i njegovom vlasniku) gotovo da i nema razlike što je samo izraz posvećenosti poslu ili pak proživljenosti situacije te poznavanja medija kojim se autor bavi.
Što to konkretno znači u slučaju umjetnice koja se zove Vesna Šantak?
Idejni izvor ove izložbe jesu broj četiri i simbol Zmaja. Četiri su slike, a motiv zmaja dominira jednom od slika. Nimalo slučajno, reklo bi se, jer broj četiri i zmaj simboliziraju u većini religijsko- filozofskih sustava savršenstvo duha i obnovu života nakon nestanka materijalne komponente istoga. Vječna pitanja, dakle, koja se postavljaju otkako postojimo kao vrsta na Zemlji, a ponajviše ono o jedinstvenosti ovoga života i iskustva koje nam donosi, jesu vrlo važna u razmišljanju autorice. Ta razmišljanja prenose se u slike, postajući na taj način jedno novo iskustvo – izraz apstraktnog razmišljanja materijaliziran u simboličkim slikama.
Takvo je iskustvo na neki način civilizacijsko, jer prije svakog znakovnog sustava za predočenje jezika, slike su simbolički izražavale kako pitanja svakodnevnog života tako i ona konačna, o samom smislu postojanja. Originalnost Vesninog vizualnog razmišljanja jest u činjenici da ona ta vječna pitanja izražava modernim vizualnim sredstvima – simboli su vječni ali je forma suvremena, utemeljena jednako na proučavanju drevnih kultura koliko i na iskustvima mordernih medija. Njene slike mogu biti jednako snažna podloga komteplaciji onome koji vrlo dobro pozna stare kulture kao i onome koji redovito posjećuje techno partye. Vrtoglava kompozicija jest izraz pokreta šamanskog transa koliko i suvremene plesne glazbe. Intenzivne boje su provokatori tradicionalne umne dinamike koliko i žestina masovnih vizualnih medija. To je filozofija i ples, kontemplativna ekstaza i moderni trans. Naposlijetku, pitam se kako je nekoć funkcionirala psihologija drevnih ljudi, što su oni doista vidjeli i «vidjeli»? U duhovnom smislu vjerovatno isto što i mi, smo izraženo drugim materijalnim sredstvima. No, kako smo iz naše moderne persperktive nerijetko o davnim mislima i idejama skloni suditi prema suvremenim kriterijima, tako smo prije stotinjak godina povjerovali da postoji linearni razvoj, «napredak» kulture. Danas pak, sve očitijom postaje činjenica da kultura koja ja poput suvremene globalne toliko slojevita da demokratski uključuje staro i novo, materijalno i duhovno, svjetovno i mističko, vjerojatno teži prema nekoj vrsti ravnoteže, odnosno konačne sinteze. O tome «govori» simbiolička potka slika Vesne Šantak, na duhovit i vizualno atraktivan način. Feđa Vukić
