Propitivanje vjerodostojnosti i sumnja u povijesne „istine“ reflektiraju se u suvremenoj umjetnosti mijenjanjem uobičajenih pristupa umjetničkom oblikovanju
Svjedoci smo protivljenju jednoobraznosti i kulturalnoj centraliziranosti. Umjesto isključivo estetskog, alter postmodernizam poštuje instinktivno i osobno. Tragove ovih postulata nalazimo na recentnoj prezentaciji koju potpisuje Klemen Zupanc. Pred nama je asocijativna scena izvedena kombiniranom tehnikom na platnu. Iako unutar rada nalazimo više pristupa oblikovanju, fotografijom i uljenom bojom, autor nudi zaokruženu cjelinu.
otvorenje:
Gradska galerija Fonticus Grožnjan, nedjelja / domenica, 19. V. 2019, u 19.30 h
Poigravanje s nađenim/izabranim predmetom i transmisija istog u umjetnički predmet, umjetniku je izazov. Kompilirajući oblike, određuje ih kao zamjenu za uobičajene estetske predodžbe. Elementi projekta imaju iskazano porijeklo: to su segmenti automobila u neobičnoj konstelaciji. Domišljanje izabranog oblika u smjeru autorove ideje rezultiralo je formiranjem ispisane poruke pojašnjenja. Ona se, prikrivena, ipak pronalazi na radu: „Natural, handmade waste engine oil soap“. Radni naslov rada: „Title on the Back“, također doživljavamo kao frazu na razmeđi cinizma i alegorije.
Klemen Zupanc uzima scenu koju prepoznajemo iz „svijeta spektakla“. Iz okruženja koje nije realno, već je plasirano medijima, autor se koncentrira na osobni automobil. Rad se sastoji od figurativnih isječaka pa djeluje poput kolaža. Umjetnik motiv predstavlja kasetama s dijelovima slike, velikim pikselima. Autor segmentira pa spaja elemente. Ovime problematizira perfidne kampanje skretanja smisla ka želji za dominacijom posjedovanja. Ta dominacija nije ratna pobjeda, osvajanje ili pravilo jačeg, već se manifestira kao uspješnost. Jer, želja za prestižem milijune ljudi odvlači u trgovine odjeće, fitness-klubove, estetske operacije, nabavku prijevoznih ljubimaca… Osim što je to poslušna vojska potrošača pomodnih proizvoda, otupljuju se čula i gomila postaje manipulirana.
Autor se, transmisirajući viđeno i doživljeno, odlučuje za uslagivanje isječaka motiva. Njegov bi se rad, koji ovdje predstavljamo, mogao tumačiti interesom za likovni izraz koji prestaje biti podražavanje realnog. Na neki način, on želi izmjestiti umjetnost iz njenog kulturnog i urbanog konteksta. Zupanc propituje smisao i svrhu umjetničkog čina. Citiram Davida Lodgea: „…umjetnici posežu za postmodernim sredstvima i postupcima: parafrazom, plagijatom, ironijom, kičem, trivijalnosti, zagonetkom, igrom…“ Kao i u vrijeme afirmacije pojma, i danas akteri umjetnost doživljavaju kao poprište avangardi te umjetničkih i političkih utopija. Kriza vrijednosti, zamjena vrijednosti i sumnja u povijesne priče, reflektira se u umjetnosti mijenjanjem i nepoštovanjem uobičajenih pristupa, tehnika i plasmana umjetničkog predmeta. Ritam civilizacije i neekonomičnost potrošačkog društva, nemogućnost apsorpcije informacije, višak sredstava za ugodu, brzo odbacivanje pomodnih oznaka i slične situacije koje kapitalizam skriva pod skute demokracije, pokazuje se ovdje u redefiniranom značenju. Nepredmetni svijet prisvaja realne oblike u segmentima koji postaju znak i nisu više citat.
Reciklaža kao način oblikovanja likovnog promišljanja čest je način još iz vremena Rodinovih grana, Braqueovih kolaža, Tatlinovih konstrukcija ili Duchampovih objekata. U rano vrijeme ideje asamblaža nudio se oblik konstrukcija iz tehnoloških ostataka, pa tako i karoserija automobila (John Chamberlain) ili svježiji rad Margarite Cabrera. Ready-made na rub smisla dovodi pokret dadaizma problematizirajući malograđansku atmosferu prve polovice prošlog stoljeća. Ponekad tendenciozno, ponekad vezano uz oblik, a ponekad dosjetljivo, stvarima se daju nove konotacije uvodeći ih u neuobičajeni prostor i dajući im drugačije značenje od onog zbog kojeg postoje. Klemen Zupanc također radi svojevrsni ready-made. On uzima fotografije automobila. Od njih sklapa sliku. Izabrano plasira kao montažu. Ali, suvremenost drugačije doživljava ostatke predmeta. Čini se da danas više razmišljamo o mogućem popravku, rekonstrukciji predmeta nego u XX. stoljeću. Kao da je vrijeme globalizacije donijelo restrikcije i pad standarda. Tako i na ove automobile na radu Klemena Zupanca gledamo s idejom štete i mogućeg popravka. Autor kao da usklađuje umjetnost i realnost. Jer: uloga umjetnika više se ne sastoji u tome da radi, već da izabire i/ili kompilira elemente. Socijalne konotacije ovdje postaju razumljive kao znak. Spoznati da su nam unaprijed namijenjene kutije uzrokuje nelagodu. Manipulacija ljudima dovedena je do perfidne simulacije sreće posjedovanjem nove kutije za vožnju ili kutije za pranje mozga, tzv. televizora.
Zapadna civilizacija je u krizi ovisnosti. Klemen Zupanc je svjestan ciljane uniformizacije svijeta ponudom simulakruma i onesposobljavanja osobne autentičnosti, što sve zajedno rezultira anuliranjem inicijativa. U ovisnost nas stavlja tehnologija koja virtualno nudi kao realno. Ekran ili fotografija, plošna slika, sredstvo je komunikacije. Očitost i sugestivnost ovom mediju daje moć, utjecaj i mogućnost manipulacije. Ovdje je dotaknuta ideja mentalnih slika. To su one slike koje ne postoje u realnosti, ali se nalaze u našim mislima. Srednjovjekovna je freska nudila na vjerovanje sliku sveca s pripadajućim atribucijama. Novovjeki mega-plakati ili spotovi na TV ekranu također nameću vjerovanje. Agresivno ponavljana ponuda zadržava se u memoriji. Promatrač od količine informacija ima osjećaj da sudjeluje u svemu, ali gubi kontakt s realnošću. Paul Virilio raspravlja o tome i obrazlaže da virtualne, informatičke, ali i televizijske slike kao „mentalni predmeti“ već postoje i kao takve imaju utjecaj na našu svijest. Više ne razlikujemo jesmo li negdje bili ili smo samo vidjeli sliku.
Ova izložba događa se u intervalu između perioda tzv. zrelog kapitalizma i njegovog raspada. Problematiziranje trenutka rezultira indignacijom. Nudi se jedina oznaka identiteta: posjedovanje. Uvriježeni načini pogleda na svijet urušavaju se jedan za drugim. Zanimljivo je da se ta dramatična promjena diskursa zapadne civilizacije događa među običnim ljudima koje je tzv. kriza odmakla od dosadašnjeg standarda. Ideja gomilanja materijalnih dobara koja garantiraju komfor, a koja karakterizira zapadna društvena uređenja i religije, gubi dah. Bankarsko-administrativni, socijalno nepravedni sistem nalazi se pred slomom. Za to vrijeme fizičari/filozofi kvantnom teorijom, bozonom i spoznajama redefiniraju realnost. Oni ne mijenjaju svijet revolucijom, ali mijenjaju doživljaj okoline i odbacuju načine ponašanja koja su zapadni kapitalizam i vjere stoljećima ruku pod ruku zlorabili. Tope se ovisnosti u koje smo skoro povjerovali. Univerzum više u našim shvaćanjima ne funkcionira kao mašina prema Newtonu, već kao (morfološka) polja energija koja se pojavljuju u različitim oblicima. Čovjek, osoba više nije kemijska reakcija, već energetski naboj. Umreženost svega uvjetuje i nas same.
Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Značajno je reći da umjetnik motive pronalazi u dječjim igračkama. Ova strategija signira paralelu „bijele kocke“ i prostora igre, ali i odlagališta za razbijene, dotrajale automobile. Možemo je doživjeti i kao reminiscencije na djetinjstvo. Mi postajemo svjedoci slike kojoj prepoznajemo podrijetlo. Jer promatrač i umjetnik uvijek sklapaju konvenciju. Trenutak prepoznavanja postaje događaj. Ako citiramo Paula Kleea koji kaže: „Umjetnost ne prenosi vidljivo, ona stvara vidljivim“, u tom slučaju Zupanc inicira, a promatrač je pozvan da doživi, ovisno o njegovu senzibilitetu.
Kad nam djetinjstvo postane prošlost, postajemo veliki, zreli. Tako kažu. Napuštanje djetinjstva i preuzimanje životnih uloga vremenom izaziva sjetu. Postajemo svjesni samoće. Samoća utječe na sjećanje. Memorija je suputnica samoće. Je li samoću potrebno pokazati? Je li podijeljena samoća manje bolna? Svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom neizbježno je svedena na stalnu interpretaciju i reinterpretaciju. No, zaokupljenost materijalističkom svakodnevicom remeti nam prepoznavanje tijeka. Vrijeme „moranja“ utječe na stanje i spoznaju. A što je spoznaja? Sjećanje umnoženo doživljajem. U anarhiji materijalnog, doživljenom se na silu odbraja konvencija. Rezultat je nemir. Trebamo li pristati na zadano ili srušiti barijere uobičajenog? Tolerancija i ravnodušnost odražavaju isti poriv: odvojiti vanjski svijet od one razine svijesti na kojoj se spoznaje povezuju s posljedicama. Da bi se spriječila ravnodušnost koja osiromašuje, brinu se umjetnici. Klemen Zupanc kao akcionist cilja u tom smjeru.
Eugen Borkovsky, V. 2019.
Biografija:
Klemen Zupanc rođen je 1989. godine. Akademiju za likovnu umjetnost i oblikovanje v Ljubljani, smjer slikarstvo, završio je 2016. godine. Dobitnik je Prešernove nagrade za studente, 2013. godine. Na kolektivnim i samostalnim izložbama učestvovao je mnogo puta: Celje, Ljubljana, Maribor, Ribnica, Solkan, Trbovlje, Velenje, (SLO); Gaza / Jeruzalem / Hebron, (IL); Solun, (GR); Tallinn, (EST); Grožnjan, Rijeka (HR); Betanzos, (E); Krakow, (PL); Kasterlee, (B). Radi u Ljubljani.
