Kroz likovni iskaz mogu se ponuditi problematiziranja mnogih područja. Neka mogu iskazivati vizualne opise, neka dodirivati osobno ili kolektivno, a neka procjenjivati likovnost: iluzionističku moć dvodimenzionalnog predstavljanja prostora. Upravo na ovom posljednjem tragu umjetnik Andrea Verdelago predstavlja izbor svojih likovnih propitivanja.
Ponuđeni su radovi koji nemaju sliko-opisni, uobičajeni sadržaj. Ne možemo ih u potpunosti svrstati niti u geometrijsku apstrakciju. Ovi radovi, iako pripadaju likovnosti, zapravo ne propituju estetiku ili neki likovni smjer. Oni su, prije svega, promišljeni kao svojevrsne optičke provokacije, a likovna tehnologija autoru pomaže materijalizirati „zamke“ za gledanje, percepciju viđenog. On dosljedno unutar dvije dimenzije nudi treću. No, to radi uz ideju zagonetke, namjernog prikrivanja. Rezultat je iznenađenje otkrivanja.
Promatraču ovi radovi, u prvom naletu, izazivaju distancirano, moguće /ne/ zanimanje, te mogu uzrokovati i nesnalaženje. Iluziju koja u premisi određuje radove, promatrač mora otkrivati na pojedinom radu. To znači da postav mora biti krajnje reduciran i osmišljen na način da jedan rad ne smije remetiti silnice drugog.
Svaka pojedina slika traži pažljivo promatranje. Iluzionistička rješenja ili efekti otkrivaju nam se brže ili sporije. Ideje za neke umjetnikove radove prepoznajemo iz znanosti koje nisu vezane isključivo za umjetnost. No, svi se radovi oslanjaju na razmeđu pogleda, viđenja i psihološkog dojma oblika koji nudi pogled posredstvom oka. Iskustvo zapriječeno memorijom promatrača, na ovoj izložbi, može ga zavesti. Viđeno, koje se predaje iskustvu, izaziva privid, najčešće trodimenzionalnog prostora.
Analizirajući predstavljeno, nalazimo figure geometrijskih tijela. Često je to kvadrat. Radove možemo uvjetno podijeliti u grupe. U jednoj nalazimo prikrivenu treću dimenziju unutar plošnog formata podloge. Radovi druge grupe poigravaju se balansiranjem doživljaja plohe najčešće koloristički postignutim efektima. Iako glavni element nelogičnosti biva u boji podloge, iluzija je postignuta nekim drugim segmentom. Još jednu podgrupu možemo doživjeti prema oblicima koji asociraju kretanje, predstavljeni kao poliptih, u nizu, ili na istoj podlozi.
Ljudski sistem prihvaćanja vizualnih informacija na neki je način zaveden uobičajenim. Jedan od primjera naginjanju viđenom je kvadrat/trapez koji je prezentirao Gaetano Kanizsa, koji se bavio pitanjima percepcije. Druga od takvih poznatijih iluzija je Hermannova. Njegov raster pravilnih linija koje tvore mrežu kvadrata izaziva vidni organ koji bilježi nepostojeće mutne točke na sjecištima linja, uz rubova kvadrata. Uz ove fenomene postoje Adelsonova, Heringova iluzija, ili Műller-Lyerova varka gdje su sve vodoravne linije jednake duljine, ali nas zbunjuju krilca strelica na njihovim vrhovima. Pogled prenosi u mozak impulse koji se pokazuju nepouzdanim, jer se kasnijom provjerom uočava kako ili oblika nema ili su u drugačijem svojstvu prisutni na podlozi.
Ovim ciklusom autor slikarstvo podvrgava provjeri. Posebno jer koristi standardnu likovnu tehnologiju, crtež, ulje ili akril na platnu. On kao da proziva klasično, zanatsko uobličavanje približavajući se konceptualnom pojmovanju oblikovanja. Andreina igra postaje provokacija jer ju nalazimo na rubovima više područja ljudskih interesa. Uz to, ukazuje na zavodljivost i površnost ljudske percepcije. Tako se i pred svakim od radova Andree Verdelago moramo skoncentrirati i otkrivati. Upornom promatraču uskoro se otkriva svijet vizualnih prevara kojima nas umjetnik, u isto vrijeme grubo ali i šarmantno, obasipa.
Umjetnik svjedoči, naoko spornim područjem geometrije, o prožetosti svega oko nas i upozorava na izoštravanje pogleda. Ove radove ne možemo potpuno smjestiti u geometrijsku apstrakciju samu po sebi. Ovdje geometrija svjedoči o prožetosti svijeta koji nas okružuje, a da je na nama samima odgovornost za interpretaciju viđenog.
Možemo zaključiti kako pogled prenosi u mozak impulse koji se očitavaju kao postojeće plohe, kvadrati kojih u realnosti na platnu zapravo nema. Umjetnik komentira: „…oko vidi kvadrat koji nije nacrtan/naslikan na platnu, ali je ostvaren slikarskim sugestijama…“ Ljudski mozak je fascinantna struktura, ali nije bez mana. On čini ogroman posao pomažući nam preživjeti u realnosti, ali to često postiže pogađanjem i procjenom.
Eugen Borkovsky, II. 2019.
Andrea Verdelago je rođen u Trstu (I). Diplomirao je na odsjeku za psihologiju tršćanskog fakulteta, s tezom o vizualnoj percepciji. Potreba za oblikovanjem i sklonost slikarstvu vode ga na brojna likovna događanja: Ex tempore, likovne kolonije, i sl. Usavršava se tijekom godina 2003./2004., na tečaju slikarstva u Veneciji pod mentorstvom prof. Silvestra Lodia. Svoje je radove predstavljao na više od 300 kolektivnih izložbi u mnogim zemljama: Italija, Slovenija, Bugarska, Francuska, Austrija, Armenija, Romunjska, Rusija, Ukrajina, Makedonija, Japan i Hrvatska… Nagrađivan je nekoliko puta. Živi i radi u Trstu (I).
Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Otvorenje 23. II. 2019, u 19 sati
