Djetinstvo obilježeno sedmom umjetnosti
Zadnji film upravo preminulog francuskog cineaste Alaina Resnea “Voljeiti, piti i pjevati” će čdom”- priznanjem Alfreda Bauera, na prošlomjesečnom Berlinaleu. Autor čuvenog ostvarenja “Hirošima, ljubavi moja” ili “Poznajemo pjesmu”, umro je prošlog weekenda u Parizu, okružen obitelji
Prije dvije nedjelje je proveo nekoliko dana u američkoj bolnici u predgradju Neuilly, pripremajući novi film nadahnut britanskom predstavom Alana Ayckbourna “Dolaženja i odlaženja”!
Rođen 1922. godine u Vannesu u apotekarskoj obitelji, studirao je kod Jezuita u Saint François Xavieru. Gledajući pejsaže Morbihana, slušajući bretonske legende, posvećivao je vrijeme crtanim romanima pa popularnim feljtonima poput Harry Dicksona. Sedma umjetnost je rano ušla u redateljev dječački život: sa 13 godina je u Nantesu, kupio prvu kameru i sam se kultivirao. Nije položio maturu ali je s uspjehom ušao u čuveni pariški IDHEC, najpoznatiju starokontinetalnu školu filma, odmah po njezinom osnutku, 1943. godine. U okupiranom Parizu se bavio fotografijom i posjećivao Kinoteku te čuveni Studio 28, oduševljen Guitryjem, Feuilledeom i Cocteauom.
Nakon rata Resnais se druži sa Chrisom Markerom, André Bazinom, Gérardom Philipeom i Danielle Delorme, grupi bliskoj THN-u Jean Vilar, gdje je Agnes Varda bila fotografkinja. Prvi filmovi su umjetničke serije portreta: “Van Gogh”, “Guernica”, “Kipovi takodjer umiru”. Svi ostaju modeli estetske analize i emocionalne efikasnosti- sudeći po mišljenju Jeana Loupa Passeka, poznatog kritičara poljskog porijekla i direktora brojnih institucija. Resnais je bio i asistent Nicole Vérdès, a montirao je i uratke Agnès Varde i ostvarivao brojne, specijalne efekte. U to doba redatelj je htio biti montažer jer je posebno nadaren za tu disciplinu, što je u srcu sedme umjetnosti. “Resnais je drugi svjetski montažer, odmah nakon Eisensteina” napisao je Jean Luc Godard analizirajući djelo “Pjev sirene” iz 1958. godine, kratkometržni film od 14 minuta o plasticnim matrijama, magistrano sastavljen iz 100 planova koji izgledaju kao jedan”!
Film je kolektivna kreacija
Resnais sebe nije smatrao autorom nego je na film gledao kao na kolektivnu kreaciju “umjetnosti iz ateljea”, smatrajući da treba imati istovremeni interes za stvaranje od strane scenariste, tehničara, i glumaca.
U šestom desetljeću proslog stoljeća se afirmirao kao strasni cineast formalnih izražavanja, potpisavši djela o tragedijama epohe. Započeo je 1955. godine sa ostvarenjem “Noć i magla” po tekstu Jean Cayrol. Godinu kasije snima remek djelo “Hirošima, ljubavi moja” što povezuje njemačku okupaciju Francuske s atomskom bombom u Japanu, miješaući ljubavni lirizam para, koji je zamislila Marguerite Duras.
Prošlost, zamišljena ili stvarna, tendecije društva i ogledala luksuznog palacea filma “Prošle godine u Marienbadu” su avatari, predstavljenom publici 1961. godine, kao najestetsko rediteljevo djelo sa referencama nijemog filma. Političku pozadinu je uzeo kao bazu ostvarenja filma “Muriel ili vrijeme povratka” iz 1963. o ratu u Alziru. “Rat je završen” snimljen tri godine kasnije, imao je za temu fantome civilnog rata u Španjolskoj, što su se uplitali u stope Yvesa Montanda.”Stavisky”, projiciran 1974. godine je istinska, posmrtna sinfonija sa pomalo dosadnim i beznadnim Belmondom. Nakon Cayrol, Resnais uzima za scenaristu poznatog španjolskog pisca Jorgea Sempruna. Na snimanjima je prisutna Florence Malraux, kcerka čuvenog Andréa, koju je cineast ozenio, nakon što mu je bila asistentica.
Diskretan o svom osobnom postojanju, Resnais ga je povezivao sa poslom. Skript Sylvette Baudot i dekorater Jacques Sanlier su ga pratili gotovo cijelu karijeru. Redateljeva druga obitelj su bili glumci Sabine Azéma, Pierre Arditi i André Dussollier.
Filmovi “Volim te, volim te” iz 1968., “Providencija” iz 1975 ili “Ujak iz Amerike”, snimljen 1980. godine su izrazili cineastovu naklonost ka znanstvenim eksperimentima. “Resnais je snimao mekanizme ljudskog ponasanja” izjavio je profesor Henri Leborit. Nakon ostvarenja “Život je roman” iz 1982 godine, na cijoj je dekoraciji i scenografiji radio Enki Bilal, autor crtanih romana i reditelj, porijeklom iz Ljubuškog, Resnais je ostvario kao zapanjujuću refleksiju o obrazovanju i utopiji. Slijedeći opus nazvan “Život do smrti” je meditacija o zagrobnom postojanju, iako je cineast volio podvuci “Ja sam mistični ateist”! Zatim ponovo prelazi na stare strasti: glazbenu komediju, teatar ili crtane romane pa snima dopadljivi “Mélo”, prema Bernsteinu sa već pomenutim, glumačkim triom i ženi glzvnu glumicu. Djelima “I Want Go Home”, “Smoking/No Smoking” ili “Znamo melodiju” pokazao je da nitko nije umio bolje od njega, spojiti znanstvenu i popularnu kulturu.
Zadnje ostavrenje “Voljeti, piti i pjevati” je snimao u studijima pariškog predgradja Plaine Saint Denis. Film će se projicirati u europskim kino dvoranama od kraja mjeseca. Resnais nije išao u njemačku metropolu ali je poslao cjelokupnu umjetničku i tehničku ekipu, sa producentom Jeanom Louisom Livim, nećakom Yvesa Montanda. Prilikom dodjele “Srebrenog medvjeda”, flm je okarakteriziran kao “Djelo koje otvara nove perspektive sedmoj umjetnosti i pruza inovirajuću estetsku viziju”, poput cijele karijere Alaina Resnaisa.
Džana Mujadžić
