Aktualno u Gradu svjetlosti ulice vrve od njemačkih vojnika iz Drugog svjetskog rata, plašeci starije stanovnike isto kao i njihovi retro tenkovi, koje mladi Parižani, te uvijek brojni turisti bez prestanka – fotografiraju
Iako se snima još desetak filmova u okviru pariških vrata, najveca pozornost je na platou njemačko-američkog redatelja, 74. godišnjeg Volkera Schlondorffa, koji radi na dugometražnom ostvarenju pod nazivom “Diplomacija”.
Adaptiran prema djelu Cyrila Gély, film ima iste glumce koji su u teatru proslavili predstavu jednakog naziva. Radi se o nadarenom Francuzu Andréu Dussollieru koji tumači ulogu švedskog konzula Raoula Nordllinga, koji u rano jutro 25. kolovoza 1945. nastoji upotrijebiti svu svoju domišljatost i diplomaciju, da bi uvjerio njemačkog časnika u odustajanje od užasne i sulude namjere- uništenja Pariza.
Obližnji hotel “Meurice”, poznat kao idealno mjesto za predstavljanje modela kreatora visoke mode, je preobražen u filmski studio, je privlačan dekor za susret konzula s Nijemcem Choltitzom, koji je dugo u Hitlerovo ime, vladao gradom i imao odobrenje sravniti sa zemljom, najprivlačniju starokontinetalnu naseobinu, ako se porazi njemačke vojske- nastave. Njega tumači jako cijenjeni galski umjetnik danskog porijekla, Niels Arestrup.
Njihov susret je fiktivan ali je stari hotel, jedan od najprivlačnijih u Parizu koji ih broji nekoliko tisuća, bio omiljeno i uobičajeno mjesto susreta različitih, savezničkih diplomata s okupatorskim oficirima. Oba interpreta, inače veliki prijatelji koji se poznaju vise od 40 godina, igrali su predstavu oko 200 puta i dobili brojna priznanja, jednovremeno ističu kako je jedina razlika što su figuranti bolje odjeveni i našminkani. a hotelsko osoblje ljubazno i uslužno, što u teatru ne postoji.
Slavni redatelj koji dobro poznaje Pariz u kome je živio i radio, uvijek dobro raspolžen i spreman za razgovor, ističe : “Zanimaju me dva pristupa događaju od velikog značaja za epohu ali i za grad, pa i kontinet. Najprije nastojim realizirati sanjanu meditaciju, blisku gledištu i stavu današnje omladine, da bih postavio prošlost u perspektivu. Što bi se dogodilo, da general nije odbio poslušati Hitlera? Na ruševinama Pariza, francusko-njemalko pomirenje bilo bi nemoguće. S druge strane, postoji osobna dimenzija proučavanja karaktera kao i moralna refleksija, što izbjegava klišee i streotipe. Choltitz nije pozitivna osobnost, njegovi postupci nemaju ništa humano niti humanitarno, čak ni kulturno. Ako bi dobri ljudi činili samo dobro, a zli-zlo, svijet bi bio jako jednostavan i predvidljiv. Ponakad, iz još neotkrivenih razloga, pojedinci lošeg karaktera učine dobro djelo, donesu pozitivnu odluku, koja ima značajne poslijedice za milijune drugih žena i ljudi”.
