Ljuba ili Ljubljana na Ljubačkoj kosi
PUTOPIS: KROZ RAVNE KOTARE I BUKOVICU
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju
LJUBAČKA KOSA NA POLOVICI DUŽINE IZMEĐU TROJE I TROYESA
TROJA, MIT I ZBILJA 14
Na meridijanskoj vertikali, koju polazno uvjetuje geografska širina Ljubljane, dobiva se niska vrijednih luka i gradova poznatih i vrlo starih u nastajanju.
Na karti Sredozemnog mora (K01e) točka T, točna polovica ukupne dužine između Troje i Troyesa (26,6 : 2 = 12,8 cm) geografski se ubicira otprilike na 44º17’N i 15º6’E što je područje Nina… to je pozicija sasvim bliska prapovijesno naseljenoj Ljubačkoj kosi (Ljubljani).
Današnja „službena“ Troja (het. Wilusa ili Truwisa, gr. Ilion i Troia, lat. Trōia i Īlīum, tur. Truva i Troia) nalazi se na južnoj obali zapadnih Dardanelskih vrata (39º57’27”N i 26º14’20”E).
Na sjevernim pak vratima Helesponta nalazio se antički grčki grad Lampsacus, izvorno poznat kao Pityusa ili Pityussa, u sjevernoj Troadi. Tjesnac, koji dijeli azijski od europskog kontinenta, prije izlaska u Mramorno more, dug je 61 km, a svega je širok od 1,2 do 6 km. Prosječna dubina iznosi oko 51 m, maksimalna pak 81 m. U takvim okolnostima, ukoliko nije došlo do drugih geoloških pomjeranja, morao je biti rasjed koji je, prije pleistocenske oledbe i podizanja razine mora za oko 60-90 m, sa svojom strmoglavom dubinom i rasponom bio nepremostiva prepreka prirodnom prijelazu s jednog na drugi kontinent. Međutim, njegovim „punjenjem“, što je omogućilo plovnost u posljednjih 7.500-10.000 godina, postao je prometno dostupan pa je i potreba podizanja grada-utvrde na samom ulazu, kao kontrolne točke plovidbe, postala nužnost. Stoga se ovdje razmatra geografska pozicija pronađenih ostataka grada na južnoj obali Dardanelskih vrata, kao doslovno najkardinalnije točke za plovidbu Sredozemnim morem.
Mapa Troje
Povezanost maloazijske Troje i francuskog grada Troyes
Neovisno što Schliemannova lokacija mitske Troje ima i svoje „protivnike“, prihvaćanje aktualnog lokaliteta na zapadnim vratima Dardanela, kao strateške polazne pozicije, donosi druge koristi sredozemno-europskoj geografskoj slici.
U pokušaju njihovog dokazivanja polazimo od stajališta o etimološkoj povezanosti dvaju toponima, maloazijske Troje i francuskog grada Troyes. Na suvremenoj karti Sredozemnog mora izrađenoj u Mercatorovoj projekciji, temeljni pravac koji ih povezuje prolazi kroz Rovinjsku matematičku točku što je ukaz i na geografsku sustavnost iskazanu u tumačenju Loretske legende. Stoga je nužno ponajprije se osvrnuti na prošlost francuskog eponima. Kao Augustobona Tricassium u rimsko doba, Troyes (48º18’N, 4º4’E) stoji kao raskrižje brojnih cesta, osobito na cesti Via Agrippa koja je od sjevera, Reimsa, vodila prema jugu, Langresu i, eventualno, Milanu te zapadno prema Poitiersu, Autunu i Orleansu. Naziv Tricassium ili Tricassae se drži korijenom današnjeg naziva francuskog Troyes („three“). Međutim, stvarni francuski naziv za mitsku Troju jest „Troie“, pa se u engleskom i germanskom izričaju, primjerice, pjesnik-trubadur iz kasnog 12. st., autor čuvenog Persifala, priče o svetom Gralu, Chrétien de Troyes, piše kao Crestien von Troies, odnosno Crestians de Troies. Iz tog bogatog grada potječe i Patroclus od Troyesa – Saint Patroclus, koji je mučenički umro oko 259., a ime je mogao dobiti po mitskom junaka iz Ilijade, bliskom prijatelju Ahilovom, Patroklu, sinu Menetijevu i Aktorovom unuku. Rijetki su primjeri nadijevanja kršćanskog sveca-mučenika imenom trojanskog junaka, pa je tim prije ovaj slučaj eklatantniji u tumačenju aktualnog naziva grada Troyesa.
Svetom Patroklu valja pridodati još nekoliko značajnih osoba i događaja koji dolaze iz tog grada.
Da, biblicista i tumača Talmuda Rashi (1040.-1105.); prvog Velikog meštra Templarskog reda Hughes de Payens (1070.-1136.), ujedno i viteza I. križarskog pohoda; Jacques Pantaléon – papu Urbana IV. (1195.-1264.) – u kratkotrajnom trogodišnjem pontifikatu (1261.-1264.). Baš u Troyesu sv. Bernard, za trajanja sinode 1128./29. u čuvenoj katedrali, sastavlja službeno pravilo templarskog reda koje će određivati njegov razvitak i napredak. Sinoda je i sazvana isključivo kako bi se pribavilo službeno crkveno priznanje templarskog reda.
Iako se ime grada povezuje čak i s galskim narodom Tricasses, čini se kako je povijesna kronologija toponima sklonija geografskom nego li entitetskom tumaču korijena.
Tomu zasigurno topografski prinosi jedan drugi krucijalni podatak: na karti Sredozemnog mora (K01e) točka T, točna polovica ukupne dužine između Troje i Troyesa (26,6 : 2 = 12,8 cm) geografski se ubicira otprilike na 44º17’N i 15º6’E što je područje Nina. Spram sitnog mjerila karte 1 : 7 500 000, ne može se odrediti baš precizno, ali to je pozicija sasvim bliska prapovijesno naseljenoj Ljubačkoj kosi (Ljubljana): nalazi se na oko 44º16’48”N, što odgovara mjerenju na karti, i 15º17’50”E, što je nešto istočnije od rezultata dobivenog mjerenjem. Budući da istraživanje preferira neko mnogo ranije prostorno mjerenje, kad je u pitanju geografska dužina takav rezultat se čini čak i vrlo pouzdanim, no to će biti naknadno pojašnjeno.
Grad Troie u Apuliji
Geografska dužina Ljubljane signifikantna je s još jednog motrišta.
Naime, povijesni grad Troie u Apuliji se nalazi (je li baš slučajem?) na jednakoj dužini od 15º18’E. Prije rimske kolonizacije poznat pod grčkim imenima Aika, Aikai i Ece, postupno je latiniziran u rimski Aecae. Prema legendi utemeljen je u 12./11. st. pr. Kr. u doba Diomeda koji je zajedno s Odisejom osvojio Troju u Maloj Aziji. Od kraja 12. st. svoj posjed u gradu imaju templari, o čemu svjedoče dokumenti iz 1295. i 1296. (prior domus Militiate Templi … bio je frate Berardo). Približnu geografsku dužinu ima i grad-luka Siracusa (15º17’E), star 2700 godina, rodno mjesto Arhimeda, utemeljen po doseljenicima Korinta i Teneae. To je i geografska dužina, za plovidbu Mediteranom strateškog, libijskog rta Misurata, koji zatvara zapadnu stranu Zaljeva Sidra. Naziv je dobio po obližnjem gradu Misratah, kojemu se pripisuje feničko podrijetlo od prije 1.000 godina prije Krista. Iako nema konsenzusa među različitim izvorima oko toga je li utemeljen po Feničanima ili Rimljanima, niti o tomu što je njegovo staro ime (Thubactis, Thubaqt, Tubartis ili Tobasitis), ipak prevladava mišljenje o lokalitetu kao jednom od trgovačkih feničkih središta, čije je podizanje započelo u 10. st. pr. Kr. na sjeverozapadnom dijelu libijske obale. Tako se zapravo na meridijanskoj vertikali, koju polazno uvjetuje geografska širina Ljubljane, dobiva niska vrijednih luka i gradova poznatih i vrlo starih u nastajanju.
Međutim, to nije pravi kuriozitet.
Pravi kuriozitet jest sljedeća vijest: projecirana iz točke „T“, pravokutna os (90º) pada u ušće najduže rijeke Tunisa Medjerde (450 km), na zapadnoj strani Tuniskog zaljeva, sjeverozapadno od Kartage, gdje se uvučeno na kopnu smjestio i fenički grad Utica (37º03’N, 10º44’E). Naziv dolazi iz feničkog atiq i znači „stari grad“. Tradicija drži da se radi o najstarijem feničkom gradu na tuniskoj obali koji je nastao oko 1100 pr. Kr. Arheolozi, međutim, osporavaju to vrijeme i nastanak grada datiraju oko 800. pr. Kr. Pod Augustom uzima ime Municipum Julium Uticense, a kao rimska kolonija, za Hadrijana, postaje Colonia Iulia Aelia Hadriana Augusta Uticense. Područje između Utice i Kartage, na koordinatama 36º57’N i 10º7’E, je, dakle, vršna točka geometriji prostora podređenog istokračnog trokuta, s po dva kraka od 16,9 cm od Troje do Troyesa. Zapravo su to dva zrcalno okrenuta raznostranična pravokutna trokuta, s visinom u točci „T“, čiji kvadrati nad hipotenuzama su jednaki zbroju kvadrata nad dvjema katetama. Bitan je tu geografski podatak da ovaj pravac prolazi preko naglašeno isturenog talijanskog brda i rta Circeo na tirenskoj obali gdje se smjestio gradić San Felice Circeo, nekada kontaktna točka Fokejaca s unutrašnjošću poluotoka (u špilji Blanc pronađeni su ostatci čeljusti djeteta datirani oko 50.000 godina prije Krista). Ime „Circeo“ se povezuje s legendom o Odiseju, družici mu Kirki (Circa) i njihovim sinovima. Tako i ovaj toponim nosi oznake mitske Odiseje, pa se opravdano potvrđuju sumnje kako su upravo Grci donoseći priče o legendarnoj Troji započeli i postupak eponimskih naimenovanja kontaktnih lokaliteta, poglavito rtova i naseobina na njima.
Odisejeva lutanja
Osnovica trokuta od Troje do Ljubljane
Ne smije se zanemariti ni činjenica da pravac, tj. osnovica trokuta od Troje do Ljubljane, nadilazi i otok Thasos.
Taj prethistorijski lokalitet vrlo rano je koloniziran od Feničana najvjerojatnije zbog rudnika zlata, što je zabilježio Herodot za posjeta tom otoku („ … najbolje rudnike na otoku su otvorili Feničani na istočnoj strani otoka okrenutoj Samotraki“). Od 720. ili 708. pr. Kr. postaje grčka kolonija Parana.
Nezaobilazna je također informacija da krak trokuta od Troje do Utice prolazi središtem talijanskog grada Reggio Calabria koji se smjestio na istočnoj obali južnih vrata Messinskog tjesnaca. Radi se o još jednom starom pomorskom strateškom gradu čija prva naseobina Erythra datira u 3. tisućljeće pr. Kr. u doba Auzonaca i njihovog posljednjeg kralja Italusa. Poslije, u 8. st. pr. Kr., postaje jedna od najstarijih kalcedonskih i mesenijskih grčkih kolonija (Rhegion) i jedan od najznačajnijih gradova Velike Grčke (Magna Grecia). Bitno je pripomenuti da taj krak trokuta u nastavku u smjeru jugozapada slijedi liniju gradova Constantine (fenički Sarim Batim, „kraljevski grad“, poslije preimenovan u Cirta, čija je luka bio grad Skikda, također fenički i poslije rimski imenovan Rusicada), Setif (rimski Sitifis), Oujda, Fes i Meknes, a završava minuciozno u luci Casablanca.
Pravi geografski „biser“ predstavlja nastavak istog pravca u suprotnom smjeru sjeveroistočno od Troje.
Pravac, naime, tako precizno prolazi crnomorskim rtom Bafra te ušćem rijeke Kizil, da se doimlje nestvarnim. Geografska pozicija istoimenog grada, tj. njegova geografska dužina, će biti potvrđena kao radikalna u sustavu određenja krajnjih točaka Mediterana. Nova je pravilnost da na istočnu obalu Crnog mora pravac pada u grad i luku Ochamchira, nekadašnju starogrčku koloniju Gyenos (42º42’N i 41º27’E).
Ostatci feničkog grada Utica u današnjem Tunisu
TROJA SE U DOBA TROJANSKOG RATA ZVALA WILUSA
Troja, hetitska Wilusa ili Truwisa, je bila jedan od značajnih gradova Hetitskog carstva između 1600. i 1200. pr. Kr. (Troja VII – od 1300.-950. pr. Kr.), čiji je prvi poznati vladar nosio ime Libarna Hatušil. Hatuša (Hattusa, današnji Boğazkale) je, naime, bila prijestolnica carstva, smještena na izvoru rijeke Büyükkaya Deresi. Neke od pronađenih hetitskih glinenih pločica i hijeroglifa sadrže i tekstove poruka između hetitske kraljice Puduhepa i Ramzesa II. te kraljice Nefertari, ali postoji i spomen imena grada Troje. Spram značaja te prijestolnice znakovito je da se nalazi na istoj geografskoj širini, 40º1’N, kao i južni rt ulaza u Dardanelle, što je zapravo najbliže drevnoj trojanskoj luci Bešik, u današnjem zaljevu Beşik (Troja je na kopnu ekvidistantno udaljena od Dardanella i Egejskog mora za oko 6,5 km). Upravo tu se, po Homeru, iskrcao Paris s otetom Helenom. Trojanska luka, zajedno s obližnjim otočićem Tenedos (eponim po heroju Tenesu koji se borio na strani Trojanaca, a ubio ga je Ahilej), vršila je stalnu kontrolu plovidbe tjesnacem. Što se pak tiče geografske dužine Hatuše (34º37’E), nalazi se samo 1′ zapadnije od grada-luke Mersin, koja ljudsku prisutnost bilježi već od 9. milenija pr. Kr.. Kroz Mersin su prošle sve civilizacije uključujući i ranu hetitsku. To je i pozicija današnje egipatsko-izraelske obalne granice kod Gaze. Hatuša je, dakle, pozicija koja zatvara pravi kut između Dardanella i Mersina, dviju kardinalnih točaka u plovidbi istočnim Sredozemljem. Ovoj pojavi moramo pridodati još jednu činjenicu koja upućuje na sustavnost projekcije. Geografska dužina Irakliona (25º8’E), što je ujedno i geografska dužina Knososa (25º8’E), odgovara i dužini prve sljedeće zapadnije egipatsko-libijske obalne granice. Kuriozitet je pak meridijanska os koja tada prolazi sjecištem pravca Troja – Es Mercadal i dijagonale pravokutnika od t. „M“ do pozicije u Zapadnoj egipatskoj pustinji (Mut), koju uvjetuje ortogonala iz Anazarbusa. Indikativno je da se sjecište nalazi na samoj crti sjeverozapadne obale mitskog otoka Limnosa, zabilježenog još u Ilijadi. Bio je, naime, posvećen Hefestu, grčkom bogu ekvivalentu rimskom Vulkanu, sinu Zeusa i Here.
Naziv Troia je vrlo amblematičan u numerološkom smislu, odgovara grčkom „tria“, što znači „tri“. Troada, pak, je značenjski i etimološki najbliža „trijadi“ (grč. trias, 2. -ados) – trojstvo, troje.
Pitanje, međutim, kadjei štojeomogućiloplovnostovim prostorom. Suzdržanost se temelji na hipotezi morskih biologa W. Ryana i W. Pitmana koji drže da je Bospor, star tek oko 7.500 godina, nastao nakon oledbe i snažnog porasta vodene mase Sredozemlja (5.600 godina prije Krista), što je dovelo do probijanja prevlake prema Crnom moru koje je do tada bilo unutrašnje more u dubodolini površine znatno ispod današnje. Međutim, u Epu o Gilgamešu i Knjizi Postanka, ima navoda koji ukazuju da poplave voda idu u suprotnom smjeru – iz Crnog mora u Mramorno more – 7.000 ili 8.000 godina prije Krista.
Akademija-Art.hr
17.09.2011.
){kind=link}