Donosimo tekst o pok. Tomislavu Lazareviću Janjiću. Njegov kratak život, kao i sama smrt, bili su neobični. Pokopan je (kao zaslužan Hrvat) na vojničkom groblju na Mirogoju. Obitelj nije nikada saznala za grob koji je, kao i svi ostali vojnički grobovi na Mirogoju zatrt (preoran) i uništen bestraga po komunističkim vlastima jer su bili “nepoćudni”
Naš gradački kraj sve do 40-ih godina nije imao školovanih ljudi, sveučilištaraca, izuzmemo li naše dume.
Prvi pođoše na studije u Zagreb nadareni mladići: Vlaho Lovrić, Markov, r. 1914.g, iz Duži, i završio nadbiskupijsku gimnaziju u Travniku, pa u Zagrebu na Filozofskom fakultetu diplomirao klasične jezike. Lazarević Tomislav, Ilijin, r. 1919. g. na Hotnju, završio tagođer Isusovačko jemenište u Travniku te gimnaziju u Zagrebu, pa 1939. god., upisao Tehnički fakultet u Zagrebu i Ljubo Raič, Ivanov, r, 1921. g u Hutovu, sada (2009. g) živi u Kanadi gdje je izbjegao nakon1945. g.
Tomislav je sin Ilije Lazarevića-Janjića i Janje r. Tapalović, a imao je još 4 sestre. Ime mu dadoše u čast prvog a hrvatskog kralja..
Otac Ilija je bio domaćin brojne kućne zajednice u kojoj su živjele 4 familije.[1] Ilija je bio vrlo nadaren i pismen čovjek, jer je kao dječak od 10 godina služio i učio kod strica Don Nikole Lazarevića župnika u Klepcima.[2]
Mali Tomislav je bio izuzetno nadareno dijete, čiju je želju za znanjem prvi otkrio gradački župnik Don Mitar Papac, kojem je Ilija od prvoga dana bio od velike pomoći u župnoj zajednici (čitao Poslanice i kupio lemozinu i dr.). Kad je Tomislav pošao u školu redao je samo petice[3].
Župnik Mitar je forsirao maloga za sjemenište. Tako i bilo. U Travniku u Nadbiskupijskom sjemeništu Tomislavovu nadarenost je zablistala punim sjajem. Bio je najbolji đak u sve četiri godine školovanja, i to u zasigurno najprestižnijoj obrazovnoj ustanovi koju je BiH ikad imala. Isticao se uzornom vjerskom disciplinom koju su i profesori cijenili prestrogom .Ljetne ferije je provodio kod roditelja na Hotnju, a u stvari više je provodio vremena u Gracu družeći se sa Dumitrom i još nekoliko tadašnjih naših sjemeništaraca.
Majka je otvoreno počela prigovarati ćaći mu Iliji da ga ne forsiraju toliko – pomalo se ljutila i na dumu.
Kućna čeljad, iako brojna, teško je morala crnčiti da bi se prehranila ali nitko nije ni najmanje spočitavao izdatke i troškove oko Tomislavova školovanja. Dapače, bili su ponosni na njega.
Ali kad je maturirao, (dakako; sve s odlikom), u njemu se nešto prelomilo i odlučio se upisati u Državnu klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Tu je također bio najbolji i u svibnju 1939. g. oslobođen je polaganja pismenog dijela mature.
Ocu Iliji ovo je sigurno bio veliki šok, sve je to teško podnosio. Ali, ne vjerujemo priči da ga je otac prokleo , ne bude li ono za čega ga je «Bog odredio» tj. ako ne postane svećenik.[4]
Već se u starijim razredima gimnazije Tomislav, se uveliko zanimao politikom.
Učlanio se u Hrvatsku stranku prava i postao članom tajne Ustaške Hrvatske Revolucionarne Organizacije. Družio se i dopisivao s istaknutim sveučilištarcima i pripadnicima zabranjenog ustaškog pokreta Mladenom Lorkovićem, Zdenkom Blažekovićem a posebno je bio prisan s Božidarom Kavranom. Više puta je odabrano društvo posjetilo (tajno) umirovljenog AU generala Slavka Kvaternika.[5]
Od naših domaćih ljudi u Zagrebu se najviše družio s profesorom Vlahom Lovrićem iz Duži, Đurom Pavlovićem Pjevušinim iz Podgajnice, a redovito je bio gost kod Đure Pavlovića – Markešića, koji je sve do 1945. držao hotel u Ilici u Zagrebu, na najprestižnijoj lokaciji
Kad je Tomislav 1939. godine upisao studij Tehnike – smjer građevinski, postao je članom Hrvatskog akademskog društva «August Šenoa» koje je djelovalo na ZG sveučilištu i članom Hrvatske sveučilišne mladeži.
Onog a proljeća prije već je upiso Tehniku, bio je za uskršnje blagdane doma na Hotnju.
Tu mi jedno popodne iznenada pozlilo. Imao je glavobolju, a glas mu se izobličio. Trpio je jake bolove. Otišao netko javiti bratiću mu Marku koji je orao volovima u Gracu; Marko izjarmio i pustio volove, pa direktno po dumu. Dumitar je došao uvečer na Hotanj i zatekao ga u takvom stanju. Pružio mu bolesničko pomazanje i odriješio ga.[6]
Do nekoliko se vremena nenadano oporavio i otputovao u Zagreb. Nastavio je nauke jednakim uspjehom, ali pod težim uvjetima po njega, jer se od kuće nije više stizala dostatna potpora. I ovdje se itekako oskudjevalo i jedva krpilo.
Preko Rijeke i Dubrovnika dolazio je više puta»ćirom» u Popovo polje gdje je sa suradnicima vršio neka mjerenja.
Zato se pobrinuo sam za se, pa se ozbiljno dao na davanje instrukcija, đacima i studentima, ponajviše Židova. Nekom svojom posebnom i učinkovitom metodikom za čas bi ospososobio i one najmanje darovite učenike. Nadasve je tu bio uspješan u matematici, fizici, kemiji i klasičnim jezicima (grč. i lat.). Zato i jest bio cijenjen od gospode, ali je uvijek otvoreno, jasno i najdirektnije iznosio svoje političke stavove.
U proljeće 1941, g., odmah po uspostavi NDH, poslabio se. Iako je bio u zvaničnoj delegaciji Sveučilišnog stožera koju je primio Poglavnik, bilo mu je jasno da mu njegovo zdravlje neće dopustiti da svom snagom, znanjem i srcem pomogne stvaranje mlade hrvatske države. Svi njegovi prijatelji su ga već vidjeli u samim vrhu ustaške državne vlasti, nimalo ne sluteći da je Tomislav zapravo bolestan.
Veliki mu je udarac bilo saznanje da slijedi krvavi rat, a posebno teško mu padaju progoni i deportacije zagrebačkih Židova. Za neke se, koliko je uspio, zalagao i kod samog Pavelića.
Pisao je protestno pismo Paveliću protiv tzv, Rimskih ugovora.
Naglo je oslabio i izgubio 20 kg. Imao je učestale proljeve.
U takvom stanju nije mogao prihvatiti nikakve značajnije dužnosti koje su se nametale iz vrha a i željama prijatelja. Za njega se znalo da je naobražen, sistematičan i pouzdan za državne poslove
Za Božićne blagdane 1941. je došao kući. Kažu da se rijetko netko svome radovao kao njegova čeljad, a i selo, kad je pomolio s Prisoja. Bilo uoči Badnjeg dana. Za večerom sjetno nekako govori: »Eto, došao sam da još jednom vidim ove naše fine običaje božićne. Vjerujte, nigdje nije ovako lijepih i pobožnih običaja». Zar, slutio što će s njim biti. I bio je svečan taj Božić 1941. na Hotnju. Nikada tako!
Sutradan Božića iskupili se ozbiljni iz sela ljudi u Janjića, pa će netko postaviti pitanje, onako usput. «‘Ko će dobiti rat ?». Tomislav se malo zamisli, pa tiho odgovori: » Prvo pare, pa opet pare i opet pare!». To je ne malo zbunilo nazočne,jer zaboga, svi su znali da je Njemačka pregazila zamalo svu Europu.
Nakon 10 dana se vratio u Zagreb i sa njim načelnik općine Hutovo. Izbavio je nekolika vaguna hrana iz državnog skladišta u Zagrebu za ovdašnji gladni narod.
Bolest se opet ogoršala pa je na proljeće otputovao na Frušku goru, na Iriški Vjenac u sanatorij. Ni to nije ništa pomoglo. Čeljad kod kuće nije ni slutila šta se s njim odigrava. Sve rjeđe je pisao tek usput spominjući male zdravstvene tegobe.; prehlada i sl. A onda šok.
Pošla čeljad na sv. misu u Gradac, a ono, narod ih čudno gleda. Otac Ilija sjedi kod crkvenog hajata s ljudima i razgovara. Uto mu priš’o neki Raič iz Hutova te će: „E, moj Ilija ,da ti je živa glava; umro je Tomislav, došla crna knjiga na općinu“[7]
Svi se ljudi skameniše, a Ilija naglo ustade, uze štap i hitrim, dugim korakom krenu uskom ulicom kući. Nije ni riječi izustio.
U Gracu je nastala opća žalost. Pok Dumitara potresla ova vijest pa, iako jaka ličnost, ne imade snage da prvi kaže Iliji.
Otac je još poživio 10-tak godina, a nikada se nije oporavio. Kad se u bratića Marka rodio sin, on će zaiskati strica Iliju i strinu Tapalušu da djetetu dadnu ime Tomislav. Ilija je nerado prihvatio! Jedva ga supruga nagovorila.
Kasnije tog malog nikada ne zazva po imenu,a neizmjerno ga volio. Toliko je bila jaka u njemu očinska bol.
Bojeći se represije nove vlasti, obitelj je dala uništiti sve Tomislavove knjige, spise i pisma kojih je bila puna soba[8]
[1] Janjića se velika kuća prvi put dijelila 1898.g (1 godinu iz smrti pok Don Nikola), i to braća Don Nikolina
Jozo i Mato. Jozina se zajednica dijeli 50 godina poslije, u jesen 1948. g, Matina se grana podijelila (unuci mu
Mato i Pero) 1956. godine
[2] Još je jedini od seljaka u našoj župi prije 1900. g. bio Jakov Butigan koji je učio kod duma u Vidonjam.
[3] vidi preslik svjedočanstva iz IV razreda
[4] po svemu sudeći župnik Don Mitar je to drukčije primio; nekako s razmjevanjem, pače je i Iliju pokušavao urazumiti
[5] Kvaternik je 1941.g, u ime Pavelića proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku
[6] tom prilikom Don Mitar je odnio sa sobom punu zobnicu knjiga za koje je rekao da su dragocjene i da ih
mora dobro proučiti. One su vjerujemo nestale kad je Dumitar otjeran u zatvor
[7] Tomislav je umro u bolnici Rebro u Zagrebu dana 08.srpnja 1942. g, a sahranjen je na vojnom groblju na Mirogoju, ali su jugosl. vlasti to groblje uništili i poravnali pa mu se za kosti ne zna.
[8] Kad je 1970. godine, u jeku radova buduće hidroelektrane Čapljina, Ivo Lazarević u Hutovu upoznao glavnog inženjera, ovaj mu otkrio da u Zagrebu postoji Tomislavov diplomski rad sa idejnim projektom iz 1940. g koji regulira vode Trebišnjice i predviđa hidrocentralu u Svitavi.
Slavko Katić
