SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI (5)
Knez ili kralj Trpimir
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
KNEZ TRPIMIR, ILI KRALJ TRPIMIR [1]
Trpimir je u Bijeloj, odnosno Dalmatinskoj Hrvatskoj, došao na vlast u posebno povoljni povijesni trenutak. On je 845. godine naslijedio kneza Mislava, baš u trenu kad je s jedne strane franačko Carstvo dobrano uzdrmano, dok je s druge s Bizantskim carstvom vladao nedorasli Mihajlo III.
Od prvotnoga malog prostora hrvatske države na tlu Liburnije, sada se Bijela Hrvatska proteže do Kupe i Save, a na istok do Drine, gdje graniči s Bugarskom. Pri ovoj tvrdnji, međutim, valja upozoriti na neke povijesne činjenice. Mnogo će autori tvrditi kako je već u 9. stoljeću dokumentirano «da su na području nekadašnje rimske provincije Dalmacije imena Sclavi i Hrvati bili sinonimi» (I. Mužić). Po Katiću to proizlazi baš iz Gottschalkova izvora o Trpimiru i isprave poznate kao Trpimirove darovnice. Pojam Dalmacije dugo, naime, nije bio vezan samo uz gradove što potvrđuju i bizantski izvori, jer se tu često misli na historijsku provinciju Dalmaciju. Tada je i Slavonija u kojoj se nalaze Hrvati, kao i Bosna, samo jedan dio Dalmacije. Mate Suić će razmatrajući pojam imena Dalmacije reći: «Tu je pojam Dalmacije uzet u širem smislu riječi i ne označava samo bizantsku temu, pa tako u tu Dalmaciju ulaze brojni otoci i naselja koji su bili izvan temata. Uz tu širu Dalmaciju pruža se već tada ono Dalmatičko more», kao i za Krešimirove, pa i Trpimirove vladavine.
Granice Trpimirove kneževine
Kad u djelu «De administrando imperio» Porfirogenet spominje «more Dalmata», M. Suić kaže da misli na hrvatsko Jadransko more: «Trgovci o kojima je riječ su, po caru, Hrvati, lađe kojima plove su hrvatske, a gradovi uz more koje posjećuju su i hrvatska naselja, a ne samo stari romansko-bizantski kastroni. Oni plove uz hrvatsku obalu, sve do Venecije, a more kojim brode zove se «more Dalmacije». Izvanredno vrijedan, prvorazredan dokument za ranu hrvatsku povijest traktat je samostanca, glasovitog benediktinca Gottschalka, koji je zbog govora, pisama i širenja nauke o predestinaciji, pobjegao iz Furlanije u Dalmaciju, u Hrvatsku, na dvor kneza Trpimira 849. godine. Prema Katićevim izvorima Gottschalkova originala, a onako kako ih je donio Ivan Mužić u knjizi «Podrijetlo i pravjera Hrvata», u cijelosti donosim ovdje dva važna pasusa:
«…Kad je naime Trpimir, vladar Sklavina (rex Sclavorum), krenuo protiv Grka i njihova patricija, a naš dvorac bijaše na samoj granici budućega rata, rekao sam mu (Gottschalkovu učeniku) da ide i da priskrbi sve što je potrebno kralju i njegovoj vojsci, a to mu je i dužnost. Ali ga ipak strašno zakleh Gospodinom Bogom, da ne uzimlje oružja niti ide s vojskom, nego da jaše za njima i da pomljivo pazi kakvo će biti držanje onoga našeg konja. Prema nedavnim naime događajima posve sigurno sam znao da će pobjeda pripasti onom dijelu ljudi (onoj strani) i da će njihova biti pobjeda čiji konji budu veselo išli i svojim pobjedničkim držanjem pokazivali radost. A tako se naskoro i dogodilo, kako je nagovijestilo i unaprijed otkrilo držanje konja koji se veselo poigravao. (…)
Natpis kneza Trpimira
Tako se dakle za Boga govori Boštvo i Božanstvo. Isto tako Dalmatini (homines Dalmatini), kao i Latini uza sve to što su podložni grčkom carstvu, po svojoj veoma dugoj zemlji («per totam Dalmatiam longissimam revera regione(m)» nazivaju zajedničkim nazivom: kralj i car, kraljevstvo i carstvo. Kažu naime: «Bili smo pred kraljevstvom» i «Stali smo pred carstvo» i «Tako nam je reklo kraljevstvo» i «Tako nam je reklo carstvo». Ali ne misli, da to oni govore s omalovažavanjem.» Iz Gottschalkova isticanja da je Dalmacija «veoma duga zemlja», sa sigurnošću se može reći da teritorij Dalmacije u 9. stoljeću nije bio ograničen samo na nekoliko dalmatinskih gradova, kao što je Zadar, pa je točno Katićevo mišljenje kako Gottschalk «uzimlje Dalmaciju u starorimskom opsegu».
Ivan Mužić piše: «Katić je analizom Gottschalkova teksta izveo više točnih zaključaka, osobito u detaljima. Točna je njegova tvrdnja da Trpimir pobjedonosno, i to u navalnom ratu, ratuje protiv grčkoga naroda (bizantske države). Katić kaže da je Trpimir juridički priznavao franačku vlast, ali da je njegovo ratovanje na svoju ruku protiv Bizanta dokazuje njegovu stvarnu vladarsku samostalnost, o čemu svjedoči i njegov naslov «Trpimirus dux Chroatorum, invatus munere divino». Katić vjerojatno ima pravo kada drži da se Gottschalkova tvrdnja «barbara Regna» u jednom pismu odnosi i na Trpimirovu vladavinu. Pozivajući se na Du Cangea, koji je iznio više primjera iz kojih se vidi da regnum i rex u ranom srednjem vijeku pa sve do X. stoljeća mogu značiti kneževinu i kneza, Katić je rex preveo riječju knez. Oznaka «rex» u VIII. i IX. stoljeću ne znači samo okrunjenoga kralja, već i kneza i vladara uopće, pa se tako u franačkim državnim analima arapski kalifi i emiri nazivaju kraljevi».
Činjenica je, međutim, da vrlo učeni opat Gottschalk Trpimira naziva «rex» i da se u jednoj ispravi Trpimirova vladavina nazivlje «regnum», ali se on inače titulira «dux». Hrvatski vladari uz kraljevski naslov nose i dvorsku titulu arhonta i patricija, kao što su to do Karla Velikoga nosili gotski i franački vladari, pa otud moguće da «dux» prvenstveno označava vojskovođu, kako ističe H. Wolfram. Titulu «rex» u hrvatskoj historiografiji najcjelovitije je obrazložio Mate Suić: «Regnum (od glagola regnare» glagolska je imenica, znači dakle «vladanje». Nadalje, regnum označava i teritorij nad kojim se vlada, bez obzira na sam oblik, odnosno hijerarhijski stupanj vladavine i vladara. Može dakle značiti «kraljevstvo», «kraljevina» ili jednostavno «područje vlasti». To npr. vidimo iz jednog Vergilijeva mjesta, gdje kaže da je legendarni Antenor stigao do Padove per regna Liburnorum, dakle preko područja kojim su dominirali Liburni. Očito je da to s kraljevskom vlašću nema nikakve veze. Regnum napokon označuje i vladalački dom, mjesto gdj je locirana vlast (upravljanje), pa onda i kraljevski dom. Sada je moguće utvrditi s kakvim se značenjem riječ regnum pojavljuje u epitafu kraljice Jelene. Prvi je put regnum glagolska imenica i nesumnjivo označava «kraljevanje», kojega se ona smrću «odrekla», dakle ne «kraljevina» ili «kraljevski dom». U elogiju, po našem mišljenju, regnum označava upravo vladarsku kuću, dakle znači isto što i regnum kneza Trpimira po svjedočanstvu Saksonca Gottschalka: ire ad regnum znači ići u dom (na mjesto) gdje živi vladar, koji svakako i nije bio kralj».
Svjedočanstvo opata Gottschalka o Trpimirovoj vojni
Boravak učenog benediktinca Gottschalka iz Orbaisa na Trpimirovu dvoru od 846. do 848. godine, koji će u svoje djelo «Odgovori na različita pitanja», unijeti i zanimljivosti iz hrvatske nacionalne povijesti, ima i neka druga, kasnija, dalekosežna značenja. S nastankom suvremene hrvatske države kod nas se već za prvih Trpimirovića utemeljuju i prvi benediktinski samostani. Benediktinci će vrlo brzo, doista u povijesti postati graditelji hrvatske kulture. Vidjeli smo naprijed, da benediktinac Gottschalk poučen činjenicom da životinje imaju istančan predosjećaj, savjetuje Trpimiru, pred bitku s Bugarima, da prouči raspoloženje konja. Ako konji pred bitku budu bezbrižno skakutali, hrvatski vladar sa sigurnošću može očekivati pobjedu.
Bugarski je knez Boris, inače, mislio pokoriti Hrvate i izići na Jadran pa je 855. godine i digao vojsku s tom namjerom. Trpimir je, mađutim, toliko bio jak, o čemu svjedoči i Gottschalk, da mu Bugarin ne samo nije naudio, već mu je zbog svoje drskosti kasnije bio prisiljen dati i darove. Tako Trpimir i Boris sklopiše mir i prijateljstvo, nakon čega je moćni i sigurni hrvatski knez, koji na svoj dvor može primiti i bjegunce sa Zapada, pokušao obnoviti i urediti Hrvatsku po uzoru na europske zemlje. Kad Gottschalk piše o uspješnom Trpimirovu ratu protiv «naroda Grka i njihova patricija, neki povjesničari, kao Margetić, drže da se Trpimir sukobio s bizantskom vojskom na čelu sa strategom baš ovdje na području Zadra. Ako je ova tvrdnja točna, a po mnogo čemu čini se da jest, onda bi se lako mogao izvući zaključak kako se Trpimir bar u času napada na zadarskog patricija nalazi u ninskoj stolnici, a ne u Klisu kako se misli. Uostalom, zadarsko zaleđe, Ravni kotari i Bukovica, iznimno su važni za sve hrvatske narodne vladare redom. Toma Arhiđakon je u pravu kad opisuje smještaj Kureta iz čega proizlazi da su Hrvati nastavali nekadašnji teritorij Liburna, iz kojega su se potom selili na nekadašnji teritorij Dalmacije. Činjenica je da ovdje Trpimir, kao i ranije Višeslav, a kasnije Branimir, kao i ostali hrvatski knezovi, sve do krunjenih hrvatskih vladara, nose samo jedno ime, i to redovito narodno, koje bi se moglo «barem formalno dovesti u vezu s imenima kakva nose u kasnoj antici rimski građani» (Rendić Miočević) na ravnokotarskom području, što bi moglo, također, upućivati na starosjediteljski etnik, o čemu sam ranije pisao. I Vesna Jakić-Cestarić srušila je tezu kako imena u svom osnovnom obliku na zadarskom području ne moraju biti siguran etnički znak. Ovako ili onako, Trpimir je bio iznimno značajan vladar, podrijetlom s ovoga područja, kojemu, vidjeli smo, Gottschalk daje naziv rex, bez obzira kako ga znanost danas tumačila. Legenda kaže da je Trpimira i hrvatski narod zvao kraljem, odnosno da se Trpimir sam zbog ugleda i moći proglasio kraljem.
){kind=link}