Buje – Darko Brajković: Slojevi realnog

Slojeviti dnevnik ili Dnevnik u slojevima

Darko Brajković Njapo, iako mlad autor, već do sada ima veliku količinu artističkih predmeta koje svakodnevno proizvodi. Iz tog konglomerata promišljanja u materijalu i na likovni način, ovdje izdvajamo radove učinjene fotografskom tehnologijom koji predstavljaju jedan zaokruženi ciklus. Autor u mnogim situacijama tehnologiju, u ovom slučaju fotografsku, ne uzima kao nedodirljivu već eksperimentira istražujući njene mogućnosti što rezultira sadržajnim raznolikostima.

Autor se u premisi obraća realnom. Na razmeđi mladosti, obrazovanja i potrebe za likovnim izrazom, Darko Brajković uzima analogni fotografski aparat. Potrazi za motivom pridaje pažnju. Fascinaciju okolinom umjetnik prenosi naglašeno ekspresivno. Transmisirajući viđeno i doživljeno, odlučuje se za slojevanje isječaka motiva. Njegov bi se opus, kojeg ovdje predstavljamo, mogao tumačiti interesom za likovni izraz koji prestaje biti podražavanje realnog. Tu intenciju duguje instinktivnoj osobnoj maštovitosti kreativca. Na neki način on želi izmjestiti umjetnost iz njenog kulturnog i urbanog konteksta. On realizira čin odbijanja građanskog tretmana umjetničkog djela. Brajković propituje smisao i svrhu umjetničkog čina.

Mijena i kretanje su srodni pojmovi iako ne moraju biti uvjetovani jedni drugim. Mijena kao dio tijeka u vremenu i prostoru ne znači nužno i kretanje. Pitanje sudjelovanja u mijeni izaziva više odgovora. Darko Brajković, u slojevima nižući motive, problematizira mijenu kao vizualni događaj. Autor bira elemente i njima sklapa novu realnost. On intuitivno i djelomično analitički prenosi doživljaj, fascinaciju. Autor nas bombardira detaljima na radovima. To može biti pogled kroz prozor, grupa ljudi, pojedinac, predmet, slika na ekranu ili tuđa fotografija. Nameće se dojam napučenosti formata. Ove nadrealističke situacije odišu energijom i doživljenom impresijom. U tom smislu, iako nastali djelomično slučajno, autor ih može predstaviti kao svoj iskaz i bez treme potpisati.

Darko Brajković osjeća bilo vremena i reagira. On traži svijet oslobođen represivnih stega intelekta i logičnih zakonitosti klasičnih pravila. On se ne slaže sa stavom većine slikara i položajem umjetničkog djela. Ovo nisu političke reakcije iako politika ima snažan utjecaj na pojedinca. Ovo su reakcije na ljudsko. Poput dnevničkih zapisa. Senzibilna duša progovara. On fotografira pa opet fotografira na isti materijal jer osjeća potrebu za tom igrom On pušta promatrača na vjetrometini asocijacija. Mami ga u galeriju da bi ga tamo ostavio samog. Ovi radovi traže dešifriranje i doživljavanje. Autor smatra da je njegovo djelovanje usmjereno na upozorenje ali ne nameće rješenje. On nije kreator lijepih slika okoline već je tumač, zavodnik koji nas obasipa mogućnostima. Promatrajući ove radove shvaćamo nestalnosti oblika koje naziremo. Kroz autorovo slojevanje, preklapanje, uočavamo efemernost realnog. Autor istovremeno prikazuje i sakriva. Izaziva nas na promatranje a da nam pritom ne nudi gotov rezultat. Uklapanje iskustva potrebno je pri promatranju ovih radova. Tako autor aktivira promatrača. On mu ne daje čistu situaciju, već mu nudi svoj doživljaj tijeka. Fotografska tehnologija pokazuje se idealnim medijem. Nakana autora osmišljena je tehnološkim mogućnostima objektiva.

Gotovo od početka bavljenja likovnošću Darko Brajković prezire građanske datosti koje opravdavaju zanimanje za umjetnost. On u ideju zagledanja uvodi snažan doživljaj. Ekspresija vizualnim a još više oblikovanje u najrazličitijim materijalima, autora odvodi u neku vrstu izolacije. Izolacija se događa na planu socijalne komunikacije s autorima koji samosvjesnije od njega „proizvode“ umjetnost i na otklonu od klasičnih građanskih pravila. Svoj poziv umjetničkom oblikovanju doživljava kao poziv a ne kao posao.

Moguća analiza, komentar, traži od nas odgovornost doticanja područja koje autor svjesno ili nesvjesno percipira kako bi dobio rezultate koje podastire. Ovi radovi nisu lagano štivo. Znatna količina emocionalne napetosti proviruje iz ovog ciklusa. Možemo ih čitati kao dnevnik simulakruma. Elementi koji autoru privlače objektiv nose oznake ispovjedne iskrenosti. Pred nama su sasvim obični, svakodnevni motivi koji su autorovom igrom pretvoreni u netipične nakupine oblika. Ovom igrom Darko Brajković inicira spoznaju da ne moramo savršeno razumjeti svijet ni ljude oko sebe ali ih bez obzira na to možemo poštovati.

Sumnja je oznaka promjenjivosti. Dok ne sumnjamo, stvari su zaustavljene. Onog časa kad se rodi sumnja, pokrećemo misao ka promjeni bez obzira oslanjamo li se na doživljaj ili mišljenje. Tijek stalnih promjena, opisan u teoriji organiziranog kaosa i dokazan na području kvantne fizike, utječe na percepciju svijeta oko nas. Tijek možemo povezati sa sumnjom. Darko Brajković sumnja, rastačući impresiju okruženjem u slojeve i ponovno ih taložeći na formatu radova. Doživljaji postaju senzibilne nakupine. Tijek je zaustavljen u trenutke kako bi mogao biti nastavljen u nekom sljedećem trenutku. Tijek autorove izvedbe ove ponude nastavlja promatrač. Medij je vizualna percepcija autora i promatrača. Pred nama je zaustavljeno svjedočenje o dijalektičkoj teoriji sudjelovanja. Izdvojeni promatrač i stvari koje prepoznajemo na radovima u interaktivnom su sustavu mijene. Oni jedni druge preoblikuju. Oni i proizlaze jedan iz drugoga. Oni su uvjetovani jedan drugim: kad ne bi bilo onoga koji oblikuje, ne bi bilo promatrača. Uvođenje iskustva promatrača neophodno je pri opisivanju sustava.

Darko Brajković se laća problematiziranja osobnog ali i općeljudskog. On voli ljude. Na ovim radovima uvijek nalazimo ljudske figure. Autor dodiruje temu izbjegavanja svijesti o materijalnosti tijela. Naša civilizacija mnogo ulaže u ideje bijega od tijelesnosti. Sve moderne religije sadrže naglašeno neprijateljstvo prema tijelu i fizičkom svijetu. Autor je tu beskompromisan. Koristi baš sve što mu se našlo u žiži interesa. Možemo citirati Groysa: «…Inovacija ne operira sa predmetima koji su izvan kulture, već s kulturnim hijerarhijama i vrijednostima. Inovacija nije u tome da na svjetlo dana izađe nešto što je bilo skriveno, već da prevrednujemo vrijednost onoga što smo već vidjeli ili upoznali…»

Eugen Borkovsky, IX. 2010.

eugen.borkovsky@gmail.com

Akademija-Art.hr
18.09.2010.