Ilija Šoškić: Entscheidungsproblem

Komentirati životno opredjeljenje Ilije Šoškića, ideju koja je okosnica kreativnog stvaranja tijekom pedesetak godina njegovog umjetničkog života, nije mali posao. Još je veća odgovornost kad surađujete sa čovjekom koji je kreiranje potpuno stopio s osobnim. Koji 24 sata u danu živi kreativnu ideju. Iako je ova prezentacija bila okvirno dogovorena, unaprijed nisam znao što će se odigrati. To je izazov ali i odgovornost za likovnog kritičara koji je na neki način posrednik između umjetnika i publike a mora „ugristi i prožvakati“ ono što se događa. Ovaj osvrt dovršavam nakon Šoškićeve performativne komunikacije s publikom, krajem IX. mjeseca 2010. godine, u Gradskoj galeriji Fonticus, na Grožnjanu – Gradu umjetnika. Tada sve postaje jasnije: komentiram odjeljak autorovog kontinuiteta urezan u sjećanje promatrača.

Premisa stvaralaštva Ilije Šoškića oslanja se na ideju dematerijalizacije umjetnosti. Njegovo višegodišnje intelektualno – vizualno djelovanje, koje sadrži reference fluxusa i konceptualne umjetnosti, zalazi u bliski, formalni odnos s njegovim životom. Navodim biografske podatke koji oslikavaju ovaj intenzivni život. Ilija Šoškić rođen je 1935. godine u Dečanima, Polazio je Školu primijenjenih umetnosti u Herceg Novom, Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu i Accademia di belle arti u Bologni. Od 1969. do 1972. godine živio je u Bologni. Poslije živi i radi u Rimu (od 1993. do 1995. na otoku Hidra kod J. Kounellisa). Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća postaje jedan od začetnika video i performans umjetnosti u bivšoj državi SFRJ. Otkada 1969. godine odlazi u Italiju, njegovo djelovanje biva zapaženo i ubrzo zauzima respektabilno mjesto na međunarodnoj umjetničkoj sceni. Od 1974. godine djeluje u Galeriji GAP i Galeriji l’Attico u Rimu. Tijekom osamdesetih ne pristaje na promjenu paradigme obnavljanja slikarstva u vidu transavangarde već zadržava osobnu kritičko ideološku i politički angažiranu poziciju. Negdje od 1997. godine pažnju mu zaokupljaju pitanja matematičkih sistema, kroz koja razmatra i pitanja o smislu umjetnosti. Nizanjem dijelova ciklusa ENTSCHEIDUNGSPROBLEM javno se predstavlja od 2001. godine, samostalno ili u okviru kolektivnih projekata.

Ustoličujući se kao autonomna jedinka na marginu prevladavajučeg sistema umjetničkog oblikovanja on i danas dosljedno potvrđuje kritički stav prema sistemu recentne suvremene umjetnosti. Samostalni nastup Ilije Šoškića, site – specific projekt na Grožnjanu, predstavlja segment ciklusa bavljenja aksiomom entscheidungsproblem (svaka data formula podliježe provjeri, ne prihvaća datost). Ideja se preklapa sa intuitivnom spoznajom neprestanog gibanja, promjena i nestalnosti pojava u prirodi a paralelno s time, u nama samima. Spoznaja stalne mijene prelijeva se na reinterpretaciju percepcije samog autora, odnosa prema okolini i socijalnih odnosa. Umjetnik uvijek, temeljem iskustva, informacije ili najčešće osobnog osjećaja vremena, biva uz ili često ispred znanosti. Čini mi se da je Šoškić ušao, iz klasične ideje problematiziranja o kvadraturi kruga, u relativno svježe ali uvjerljivo problematiziranje kvantnih teorija. U našem slučaju Šoškić je krug, kojeg je sam obilježio privremenim sipkim materijalom, problematizirao kao utočište za trenutak. Pažljivim promatračima poklonio je nešto informacija o svom kreativnom životnom putu a dodirnuo je pitanje tijeka, pitanje trenutka u odnosu na mijenu. Spoznajući da nema stalnosti, da nema definiranosti, autor promatračima prenosi dojmove prihvaćanja mijene kao jedine moguće datosti bivstvovanja.

Ilija Šoškić ovim performanceom, osjeća i prenosi pojam trenutka koji se ne može ponoviti. U pitanju je tijek, stalna mijena, kretanje, koje smo civilizacijski saželi u pojam vrijeme. Umjetnik djelom / akcijom ublažuje granice između disciplina kao što su umjetnost i znanost. Procesualnim postupkom, otvara područje problematiziranja realnosti vizualizirajući osobne doživljaje i spoznaje. Jer, ponuđena je nova mogućnost percepcije okoline i sebe. Teorija organiziranog kaosa i teorija relativnosti s početka 20. stoljeća, otvorili su univerzum kvantne fizike i poljuljali kartezijsko – newtonovski sustav. U pitanju je pouzdanost znanja i uma, kao nedodirljivih entiteta pomoću kojih smo opisivali realnost kroz nekoliko proteklih stoljeća. Na scenu stupa intuicija, pretpostavka. Nova je znanstvena spoznaja riješila mnoge dvojbe ali i otvorila nove, prije svega, promjenu u percepciji, od fiksne spoznaje ka spoznaji frekventnih promjena tijeka stvari. Princip determiniranosti je pokazao da ne možemo sa sigurnošću precizno odrediti uzroke, položaj i vrijeme događanja u osjetilnom i materijalnom svijetu. Možemo tek odrediti postojeće tendencije događanja. U suprotnosti s mehaničkim pogledom na svijet, svijet se pokazao kao organska, ekološka i nadasve interaktivna pojava. Novim shvaćanjem na udaru je i vjera i znanost. Sumnja je pala na uobičajene spoznaje nametnute tzv. običajima iza kojih se skriva interes moćnog kapitala vješto provučen u institucionaliziranu religioznu ideju koja nam se, skoro neprimjetno, prikrivenim medijskim kampanjama uvlači u „osobno mišljenje“ da bi nas lagano trovala i zamućivala naše osobno razmišljanje.

U bjelini galerijskog mira, u trenutku kruga, nalazimo oznake propitivanja: sigurna pitanja i nesigurne odgovore. Ili obrnuto. Pojam Šoškićevog, nestalnim materijalom označenog prostora, prepoznaje se kao prostor – trenutak unutar tijeka promišljanja. Ono se događa kao međustanje gibanja dviju mogućih lokacija. Ilija Šoškić doslovno postaje čestica, subjekt u krugu koji djeluje nepredvidljivo ali uvijek unutar svoje životne ideje. Naravno, ideja nije čvrsti stav već propitivanje. Kao da su pulsiranje i stalne promjene u univerzumu našle utočište u multimedijalnim umjetnikovim interpretacijama.

S dokazima važnosti utjecaja i međusobnoj interakciji između promatrača i promatranog, nudi se drugačija spoznaja o našoj percepciji. Uvedeno je iskustvo promatrača kao bitna činjenica pri opisivanju sustava. Pokazalo se da je potrebno brisati stari pojam „promatrač“ i na njegovo mjesto staviti novi pojam „sudionik“. Ovako pojmljenu participatorsku realnost čine osnovni koncepti spoznaja i osjećaja kroz koje doživljavamo prostor, realnost, vrijeme i svijest. Ilija Šoškić se iz promatrača premeće u sudionika. On materijalizira problematiziranje i ne iznosi ga kao tezu u obliku klasične slike već svojim tijelom, uz uporabu promišljenih atribucija, sudionički kreće u preslagavanje svijeta. Autor ne glumi nešto što je unaprijed smislio. On ostaje sam u određenom prostoru kruga kojeg je sam odredio. Ne nudi nam nikakve estradi slične fascinacije. On priča o sebi, o svom putu kreativnog promišljanja. Tu je Šoškić velik. Ne teži predstavi već izgovoru trenutka. Na nama je da taj trenutak priklonimo svom trenutku. Trenutak umjetnika i promatrača ovdje se nalaze u idealnoj ravnoteži. Preporučujem promatraču: ne trudi se prepoznati, pokušaj osjetiti!

Eugen Borkovsky, rujan-listopad, 2010.

 

 

Ilija Šoškić rođen je 1935. godine u Dečanima. Likovno obrazovanje započinje na Umjetničkoj školi u Herceg Novom te nastavlja na Akademiji Likovnih Umetnosti u Beogradu. Ilija Šoškić je multimedijalni umjetnik, na likovnoj sceni od ranih 60-ih. Tijekom kreativnog rada prakticira mnoge medije izražavanja: inter-akcija, performance, tableau-vivant, fotografija, gestualni objekt, interaktivna instalacija, video…
 

Izlagao, nastupao na respektabilnim manifestacijama u prestižnim galerijama i muzejima, te na samostalnim prezentacijama diljem Europe: Beograd, Berlin, Cetinje, Ferrara, Grožnjan, Gubbio, Graz, Ljubljana, Pariz, Rim, Venecija, Zagreb, itd. Živi i radi u Rimu (I).