Neke osobe su slijepe na boje. Zovu ih daltonisti, a Purgeri kažu da su to farbblinderi. Imamo pak osoba kod kojih ne postoji osjećaj i rafinman vizualnog sklada, unatoć tome što su možda jako dobri crtaći, dobro kipare ili su majstori za hiperrealistička djela.
E pa za njih bi se, barem purgerski, moglo kazati da su ustvari vizualblinderi tj. osobe slijepe za vizualni sklad i harmoniju prostora.
Pri tome se vrlo često zaboravlja kako se neke stvari u životu jednostavno ne mogu naučiti. Zalud struka, magisteriji i doktorati, pa i crtački talent – ili imaš ili nemaš “sluha” za vizualno skladanje. A ako ga se ima tada se može edukacijom dotjerati i izbrusiti. Uostalom mnogi mogu naučiti svirati glasovir ili violinu, ali Pogorelić i Ninić su izuzetna rjetkost, koja je daleko više rezultat božjeg dara nego edukacije. Milka Trnina je veličanstvena zbog prirodnih predispozicija a ne zato što je bila štreberica.
Problemi nastaju kada visualblinderi oblikuju nešto u manjem ili većem prostoru, bez senzibilteta za usklađivanje sa zatečenim stanjem. Ukoliko su pak i naručitelji visualblinderi tada dobivamo ovakav Kvaternikov trg, koji je zaista primjer višestrukih promašaja (vizualnih, estetskih, prometnih pa i ekonomskih). Istovremeno u blizini nova tržnica sigurno ne djeluje nimalo velegradski, a niko im nije branio da naprave nešto dobro. A, ne znamo, možda i je. Primjera ima još. Recimo objekt u Cesarčevoj ulici tzv. Costa Concordia izgleda kao zalutala svemirska lađa na 60 metara od Trga bana Jelačića i to stoga što ni projektant ni naručitelji nisu bili dorasli zadatku a taj je da se novi sadržaj uskladi sa zatećenim stanjem. Dalo bi se još dosta toga nabrojati, no svakako treba spomenuti Muzičku akademiju, koja je svojim rješenjem najveća negacija glazbenih temelja kao što su sklad i harmonija te Hrvatskog narodnog kazališta kao objekta na trgu, pa i simbola. Ali tome se ne treba previše čuditi jer nažalost vlada uvjerenje kako je redizajniranje ovakvih prostora stručna zadaća, umjesto da se shvati kako je to dizajnersko umjetnička zadaća koja zahtjeva puno estetskog rafinmana, u kojoj ne smije biti mjesta za vizualblindere. Ali dokle se god dizajn, umjesto kreativnog čina bude tretirao kao struka, rezultat će skoro uvijek biti bruka.
No ima domaćih primjera koji ukazuju kako je moguće stvarati remek djela sastavljenih od “antipodnih” elemenata. Ustvari su antipodi dok god se nekreativno komponiraju u cjelinu. Dovoljno je otići na retrospektivu Brace Dimitrijevića i vidjeti pregršt vrlo skladnih vizualnih uradaka.Tu se jednostavno ne može naći niti jedan promašaj. Pogotovo kod stvaranja posthistorijskih triptiha. Imamo još dosta umjetnika koji zaista nisu visualblinderi. Recimo Zlatko Kauzlarić Atač što god napravi uvijek je skladno. Ratko Petrić je osmislio aleju skulptura na Savskom nasipu, koja je rijedak primjer osjećaja za vizualni sklad velikih prostora, a realizirana je s minornim, da ne kažemo smiješnim, javnim sredstvima. Osim toga svojevremeno je ponudio sjajnu skicu mogućeg Muzeja suvremene umjetnosti, koji premošćuje Savu i koji bi da je realiziran sigurno bio u popisu svjetski najzanimljivijih arhitektonsko kiparskih rješenja.
Pa gdje je onda problem. Najveći je problem najprije ako je naručitelj visualblinder koji zatim određuje žiri tako da se sastoji od ulavnom od visualblindera, nekog javnog radnika i dobro pozicioniranih činovnika, jer birokratska logika traži pismene dokaze o nečijoj doraslosti tj. diplome o stručnoj osposobljenosti. Ali na svijetu ne postoje ozbiljne škole koje bi izdavale diplome o nečijem potencijalu vizualne kreativnosti. Umjesto toga imamo jalove diskusije između “modernista” (koji znaju samo srušiti pa onda nešto napraviti) i “tradicionalista” koji nalaze stručno uporište u Zavodu za zaštitu spomenika kulture.
I tako zahvaljujući uglavnom visualblinderima nemamo skoro niti jednu svjetski relevantnu visualnu cjelinu. Kako smo sada dio Europske Unije možda bi mogli pokušati iznalaziti rješenje uz raspisivanje međunarodnih natječaja s međunarodnim žirijama sastavljenim od osoba kalibra Dimitrijevića, Kauzlarića, Mascarellia i sličnih kreativaca. Ukoliko ne krenemo tim putem, tada će i dalje dominirat svojevsna arhitektonsko oblikovna ksenofobija. Ali kao što je zatvoreno tržište ekonomski štetno, tako je i kreativna zatvorenost znanstveno i umjetnički štetna. Ali i društveno neodgovorna jer ne vodi računa što ćemo ostaviti našim potomcima.
