Galerija ULUPUH, Tkalčićeva 14, Zagreb
Irena Sušac
Izložba kazališnih kostima
Od 16. 09. (u 19.00 sati) do 27. 09. 2010.
Izložba kazališnih kostima
Od 16. 09. (u 19.00 sati) do 27. 09. 2010.
Izložbom se obilježava dvadeseta obljetnica umjetničkog rada Irene Sušac, članice ULUPUH-a, dobitnice brojnih nagrada za kostime: Marul (Split, 1997.), Nagrada hrvatskog glumišta (Zagreb, 1998.) i dr. U Galeriji ULUPUH predstavlja se izbor njenih kostimografskih radova nastalih između 1990. i 2010. godine, putem skica, kostima, fotografija i video snimaka iz predstava održanih u nacionalnim kazališnim kućama u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku te DK Gavella. Izložba na taj način široj javnosti predstavlja najreprezentativnija ostvarenja ove autorice, u ambijentu galerije koji naglašavaju njihove likovne vrijednosti i nude ih na ocjenu stručnoj likovno-kritičkoj (ne samo kazališnoj) javnosti. Uz izložbu je tiskan opsežan katalog/knjižica od 60-tak strana, bogato ilustriran kostimografskim skicama i fotografijama iz predstava.
Kostimografkinja Irena Sušac
Govoriti o kostimografiji Irene Sušac znači govoriti o svim onim temeljnim i kompleksnim značenjima koje u kazalištu nosi kostim kao znak, kao značajanelement likovnosti određene predstave te kao sredstvo stvaranja drugačijeg, kazališnog svijeta (…)
Nekoliko bitnih, ali u kostimografijama ne uvijek prisutnih komponenti određuju i označavaju rad ove autorice; prije svega to je utemeljenost u znanju o povijesnom kostimu te, uvijek u njezinu radu vidljivo, poznavanje povijesti likovnosti koje prati specifičan senzibilitet za promišljanje suvremenih likovnih tendencija. To znanje nikada nije nametnuto u prvi plan, štoviše ono je interpretirano, s njime se poigrava čak i u situaciji povijesno situirane predstave (…)
Najvažnije obilježje kostimografskog rada Irene Sušac jest njezina suživljenost s likovnošću vremena i suvremenog kazališta te, napose, njezina čvrsta autorska povezanost unutar dramaturgije predstave u potpunom skladu s redateljskim konceptom, odnosno poetikom određene predstave. No i unutar toga postaje aktivna suradnica koja u svojoj komponenti propituje, eksperimentira, predlaže, isprobava različite mogućnosti kostima…
Uklopljenost kostimografije u promišljanje određenog predloška, određene poetike te pokušaj probijanja uobičajenih granica kostima kao dekora tijela, a da pritom uvijek pazi na život i zadatke izvođača na sceni, razvidna je unutar raznolikosti svih žanrova, predstava i produkcijskih mogućnosti unutar kojih je autorica stvarala svoje kostimografije. Njezini su kostimi uvijek značajna likovna i dramaturška komponenta predstave, bilo da se radi o velikom opernom broju kostima ili o komornoj dramskoj ili plesnoj predstavi. Inzistirajući na individualiziranosti i karakterizaciji kroz kostim ili stvarajući ujednačenu masovnu sliku kloniranih kostima, razvidan je rad na detalju, dorađenost kostima u svim elementima tehnologije i u svim komponentama likovnosti. Stoga je zanimljivo da, bez obzira na produkcijsku obimnost, ukupnost kostima unutar predstave uvijek nosi zajednički nazivnik i time stvara zasebnu i kompaktnu likovnost koja je uklopljena u dramaturgiju i poetiku predstave.
Irena Sušac u pripremanju predstave, uz iznimne skice skuplja i priprema bezbroj likovno referentnog materijala koji postaje inspiracija za nadogradnju, za daljnje promišljanje moguće kazališne predstave. Svojim skicama podstavlja materijale, ali ih i argumentira ili dijalogizira s njima masom drugih likovnih činjenica, kako iz interpretacije likovne prošlosti tako i iz suvremene likovnosti. Iz dijaloga s likovnošću svojega vremena, autorica kostimografijom stvara autentično suvremeno likovno djelo utemeljeno u dramaturškoj i poetološkoj strukturi predstave. (…)
Već je u počecima njenog rada vidljiv put interpretacije povijesnog kostima u snažnom likovnom tretmanu, kako bi se stvorila reinterpretacija određenog povijesnog kostima u odnosu na potrebe suvremene pozornice. Takvi su primjeri predstave Verdijeva Nabucca na Splitskom ljetu ili Turandot u HNK u Rijeci. Ovaj pristup autorica na neki način transponira, uspostavlja novi dijalog s povijesnim vremenom iz suvremenosti ili iz strukture predloška, a što je vidljivo u predstavama Attila G. Verdija i Judita F. Paraća na Splitskom ljetu. Takav povijesni tretman prilično je ironiziran u Offenbachovu Orfeju u podzemlju u Splitu te u Maderninu Satyriconu na Zagrebačkom ljetu. (…) U slijedećoj fazi odabire interpretaciju realnog, svakodnevnog kostima koji u scenskom spoju rezultira nerijetko nadrealnom slikom što je vidljivo i u Rossinijevu Il Turco in Italia i u Verdijevu Rigolettu.
Kostimografsku groteskizaciju autorica stvara spajanjem različitih naoko realnih elemenata kostima i šminke da bi sve to u spoju s izvođačem i redateljskim konceptom rezultiralo istinskom unutrašnjom groteskom koja svoje domete doseže i u duhovitosti i na pragu tragičnosti.
Upravo su takve interpretacije unutar dramskog teatra ono najzanimljivije u ove autorice. Supostavljanje različitih kostimografskih i likovnih tradicija kroz interpretaciju forme iz kazališne suvremenosti razvidno je od Kafkina Procesa do Paljetkova Posljednjeg ljetnog cvijeta gdje se autorica poigrava najrazličitijim likovnim tradicijama da bi u Solumovu kraju P. Marinkovića sveukupnost tradicija različitih formi i utjecaja nadogradila snažnim eksperimentiranjima u formi i materijalu.
U slijedećoj fazi Irena Sušac sudjeluje u projektima koji bi se kostimografski i likovno mogli označiti kao minimalistički. Kostimi su sve jednostavniji i u funkciji izvođača ili priče te autorica ulazi u jednostavnost boje i forme kao u predstavama M. U. R. ili Proljetno buđenje, a funkcionalnost kostima i dorađenost u detaljima vidljiva je u njezinu radu u kazalištu Gavella kroz čitav niz predstava unutar kojih realističnim kostimom uspostavlja zadane komponente svijeta (Sudnji dan, Sinovi umiru prvi, Ptičice, Orfej silazi).
Prirodno je da ove faze rada nisu odjelite te da u njima ima svojevrsnoga prelijevanja utjecaja jedne na drugu. No, valja napomenuti kako u autoričinu radu postoji svojevrsna konstanta bavljenja povijesnim kostimom, uvijek u autorskoj interpretaciji koja kreće iz suvremenosti – one likovne i kazališne – i neprestano je određeno autoričinim kostimografskim nervom. Unutar toga razvidan je slijed predstava od Pustolova pred vratima u Banjoj Luci, preko Braće Karamazova u Splitu, Figarova pira u Osijeku i Sarajevu, do La Gioconde i Adrianne Lecouvreur uRijeci (…)
Treba spomenuti i doprinos Irene Sušac u strukturiranju i organiziranju kazališnih radionica, gdje njen način radauvijek ostavlja traga na usustavljenoj organizaciji kostimske produkcije.
Pedagoškim se radom autorica na Akademiji dramske umjetnosti postupno počela baviti posljednjih nekoliko godina, postavši vanjskom docenticom nakon izuzetnog i utemeljenog nastupnog predavanja. Kvaliteta njezinih predavanja odraz je upravo svega onoga što kao kostimografkinja i jest.
Irena Sušac iznimna je kostimografkinja po svojem znanju o povijesti i tehnologiji kostima, upućenosti u likovne trendove te specifičnom likovnom senzibilitetu. Isto tako ova autorica ima i izuzetan kazališni senzibilitet tako da su njezine kostimografije poetološki i dramaturški značajni elementi kazališnog projekta. Likovno se i dramaturški poigravajući, Irena Sušac neprestano na umu ima još dvije komponente– izvođača u predstavi te svijest da se kazalište događa danas i ovdje te da i vizualna komunikacija s publikom kreće upravo iz te činjenice.
Ozren Prohić, Preuzeto iz emisije „Portret umjetnika u drami“, III. program Radio-Zagreba, listopad 2009.
Irena Sušac je rođena je 1960. godine u Zagrebu, gdje je diplomirala odjevni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu. Do danas je potpisala više od 200 kostimografija u svim kazališnim kućama u Hrvatskoj, te u Sarajevu, Mariboru, na HTV-u i OTV-u. Članica je ULUPUH-a (Sekcija za kazališnu i filmsku umjetnost).
Svoje radove izlagala je na grupnim izložbama "Kostim i scena" 1995. u Galeriji ULUPUH, "Hrvatska suvremena kazališna i filmska scena" 2002. u HNK-Zagreb, "Otvorena scena" 2003. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, te „100 godina hrvatske scenografije i kostimografije 1909 – 2009“, 2009. u Domu HDLU u Zagrebu. Sa grupom umjetnika predstavljala je Hrvatsku na svjetskoj izložbi scenografije i kostimografije "Prague quadrienalle" 1995., 1999., 2003. i 2007. godine.
Svoj je umjetnički senzibilitet izgrađivala kroz rad s većinom istaknutih domaćih dramskih i opernih redatelja i koreografa, a likovnu suradnju ostvarila je s gotovo svim hrvatskim scenografima.
Od opernih naslova ističe Verdijeve opere "Nabucco", "Aida", "Rigoletto", "Attila", "Don Carlos", „Krabuljni ples“ i „La Traviata“, Puccinijeve "Turandot" „La Boheme“, "Gianni Schicchi" i "Plašt", Rossinijeve "Mojsije", "Turco in Italia" i „Seviljski brijač“, Mozartov "Figarov pir" te „Giocondu“ Ponchiellia.
Radila je kostimografije klasičnog dramskog repertoara od kojih su istaknuti: Euripidova "Medeja", "Mahniti Heraklo" i "Alkestida", Sofoklov "Kralj Edip", Shakespeareov "San Ivanjske noći", "Tit Andronik", "Komedija zabuna", "Tako je kako vam se čini", Kafkin "Proces", "Braća Karamazovi" Dostojevskog, Čehovljev "Ivanov", "Majstor i Margarita" Bulgakova, "Vassa Železnova" Gorkoga, Ibsenov "Neprijatelj naroda" i "Kad se mi mrtvi probudimo", Wedekindovo "Proljetno buđenje", "Liliom" F. Molnara, „Dundo Maroje“ Marina Držića te "Pustolov pred vratima" M. Begovića. Od suvremenih dramskih autora radila je komade D. Harrowera, J. Fossea, M. Crimpa, B. Friela, I. Bakmaza, L. Kaštelan, L. Paljetka, E. Bošnjaka, P. Marinkovića, N. Nuić, T. Zajeca i drugih.
Za svoj je rad višestruko nagrađivana, a ističe Nagrade hrvatskog glumišta i Marul.
Kao vanjska docentica vodi kolegije iz kostimografije za studente kazališne režije i produkcije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.
