Hommage à Nadar
U ovo današnje vrijeme kad posvuda, pa i u fotografiji, prevladavaju suvremene tehnologije, kompjutori, mobiteli i selfiji, Željko Nemec je svojim ciklusom foto-portreta, pod nazivom Hommage à Nadar, želio iskazati poštovanje prema klasičnoj fotografiji i slavnom majstoru portreta Gaspardu Félixu Tournachonu, poznatijem pod pseudonimom Nadar (1820.–1910.). Nizom poznatih portreta istaknutih suvremenika, Nadar je ušao u povijest fotografije kao jedan od vrhunskih svjetskih portretnih fotografa, a njegov stil ostao je zabilježen kao svojevrsni „kanon“ klasične ljepote umjetničkog foto-portreta: ne samo po tome što je, uz znalačko vladanje metjeom, svoj izričaj gradio na jasno istaknutim likovno-estetskim principima, nego i po tome što je znao ući u karakter portretirane osobe. Postao je tako – i do danas mnogima ostao (pa tako i Željku Nemecu), uzor klasičnog pristupa portretnoj fotografiji i karakternog foto-portreta.
Nadar je, kako su ga mnogi opisali, bio „renesansno-svestrani čovjek 19. stoljeća“: pisac, umjetnik, karikaturist i fotograf, ali i aeronaut-balonist, kojeg je zanimala znanost, i koji je Jules Vernu poslužio kao inspiracija za likove u njegova dva romana. Oko Nadarova foto ateljea, na Boulevard des Capucines u Parizu, kojeg je otvorio 1854. godine, okupljala se umjetnička i intelektualna krema ondašnjeg vremena. Tamo je „foto-portretirao“ brojne slavne suvremenike iz svijeta likovne i glazbene umjetnosti, književnosti, kazališta, politike (Charlesa Baudelairea, Camillea Corota, Gustava Courbeta, Eugènea Delacroixa, Franza Liszta, George Sand, Sarahe Bernhardt, Julesa Vernea, Théophila Gautiera, Émila Zolu, Gioacchina Rossinija, Giuseppea Verdija, Hectora Berlioza, Ivana Sergejeviča Turgenjeva…), uvijek na neutralnoj pozadini i u opuštenoj pozi. Imao je veliki dar za igranje svjetlom i sjenom i vrlo je dobro poznavao tehniku, pa je na „rembrandtovski“ osvijetljenom licu, na kojem su se živo isticale oči, znao majstorski uhvatiti duh i prirodu portretirane osobe. Njegovi portreti i danas, nakon više od 150 godina, djeluju na gledatelja svojom osobnošću, ali i neusiljenošću i prirodnošću, pa su zato bliski i razumljivi u svim prostorima i vremenima. A mnogima su, kao Željku Nemecu, uzor i inspiracija.
Bez obzira na veliku vremensku, prostornu, pa i kulturološku udaljenost od Nadara, Nemec s njim pronalazi mnoštvo bliskosti, ponajprije onih stvaralačkih: likovno-estetskih, znalačko-metjerskih… Slično Nadaru, on je također (ali na mnogo tiši, samozatajniji i skromniji način) umjetnički svestran autor, pa se pored fotografije (gdje se osim portreta okušao i u drugim žanrovima), bavi i slikarstvom, grafikom, animiranim i dokumentarnim filmom, grafičkim dizajnom… Ali – isto tako i pedagogijom. Premda nije neupućen u suvremenu računalnu tehnologiju, a znane su mu i sve tajne digitalne fotografije, kod foto-portretiranja ustrajni je i uvjereni klasičar, vjeran filmu i crno-bijeloj fotografiji. Kao educirani likovni umjetnik izgrađenih estetskih principa, senzibiliziran na likovnost, svijet doživljava vizualno, pa fotografska izražajna sredstva koristi na slikarski način, pogotovo svjetlo i sjenu. To osobito dolazi do izražaja u ovom ciklusu foto-portreta njegovih suvremenika, izvedenih klasičnom tehnikom (Hasselblad kamera, Ilford film), gdje je inspiriran Nadarom, ali ga, pritom, i na svoj način interpretira. Ciklus je strukturiran kao svojevrsni dnevnički portretni niz, pri čemu su portreti snimljeni u uvjetima prirodnog svijetla, i na neutralnoj pozadini (sličnost s Nadarom), kako bi se istaklo lice portretirane osobe i mimika, te tako što bolje ocrtala individualnost. Vizualni vokabular je tu sintetičan, jednostavan, sveden na govor bijeloga i crnoga, svjetla i sjene – i baš zbog toga izrazito ekspresivan, jer na licima portretiranih osoba, baš kao i kod Nadara (ili po uzoru na njega), stvara „rembrandtovske“ odnose zatamnjenja i zasjenjenja, čime se pojačava izražajnost, plasticitet i „vizualna opipljivost“. Uz to, u igri sjena, u grču ili osmijehu, u naboru čela ili u pogledu očiju, otkriva se priroda portretirane osobe, njezin karakter i njezino unutarnje stanje – emocije, energija, duhovnost, intima, referirajući se time, na autorski način, na Nadarovu portretistiku i njegov pristup portretnoj fotografiji.
Svojim ciklusom suvremenih foto-portreta realiziranih u čast Nadara, velikog francuskog fotografa druge polovice 19. stoljeća, Željko Nemec, kroz prizmu klasičnog povijesnog nasljeđa, priča o suvremenosti. I time komprimira prostore, vremena – i iskustva u sličnu vizualnu matricu, pritom nas intrigantno uvlačeći u čudesnu ambivalentnost individualne univerzalnosti, vječne aktualnosti i udaljene bliskosti. Ali, i u svoj svijet vlastite osobnosti i profesionalne vjerodostojnosti.
Višnja Slavica Gabout
Željko Nemec rođen je 1947. godine u Varaždinu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1970. godine u grafičkoj klasi prof. Marijana Detonija . Kao animator i režiser crtanog filma radi u „Zagreb filmu“ od 1972. do 1982. godine, potom djeluje kao slobodni umjetnik- dizajner, da bi posljednjih petnaestak godina radio kao likovni pedagog. Voditelj je likovnog odjela, ogranka Samobor, Matice hrvatske. Zaljubljenik je u fotografiju, njome se bavi već duži niz godina, a u posljednje vrijeme vrlo intenzivno. Izlagao je dosad na dvadeset pet samostalnih i tridesetak skupnih izložbi (Galerija Lotrščak – Zagreb, Starogradska vijećnica – Zagreb, Gradska galerija – Krapina, Dvorac Bežanec, Galerija Lang – Samobor, Muzej grada Samobora, Galerija Prica – Samobor…). Za svoj dosadašnji rad višestruko je nagrađivan (za dokumentarni i animirani film, za dizajn, za fotografiju), između ostalog nagradom Skupštine grada Zagreba za promicanje ljepote grada. Član je HDLU-a. Živi i radi u Samoboru.
