Tina Gverović i Siniša Ilić
Neuporedivosti. Nastajanje sumnjivog stanja
Od 8. 09. (u 19.00 sati) do 25. 09. 2010.
Tina Gverović i Siniša Iić prvi put su zajedno surađivali na instalaciji „Noiseless" (ISCP, New York, 2006.) baveći se materijalnom nevidljivošću teksta i slike te provociranjem pažnje publike, i na radu „Rekonstrukcija" (Kontekst galerija i Magacin, Beograd, 2007.), koji se bavi sjećanjem, utjecajem politike na doživljaj realnosti i samih sjećanja, i pozicijom onog koji/ja se sjeća. U sklopu 25. memorijala Naežde Petrović „Ja sam to što jesam", u rujnu 2010. realizirali su zajedničku publikaciju „Neuporedivosti. Nastajanje sumnjivog stanja".
Crteži prikazuju korporacijski prostor, institucionalno promatranje i kontrolu. Prizivaju slike nematerijalnog rada, forme suvremenog rada koji se događa „svugdje i nigdje". Ruke polagano dotiču i osjećaju tipkovnicu, kompjuterski miš, ekran, stolicu, kosu… Iako se čini da su likovi zaokupljeni laganim ili na prvi pogled nedjelotvornim radom, oni istodobno djeluju ranjivo i u nemogućnosti da prepoznaju svoje djelovanje. Iznenadni udari prekidaju i razdiru virtualni prostor, guraju ga prema nadolazećoj katastrofi. Katastrofa je ovdje unutarnje i vanjsko, sveprisutno stanje. Katastrofa koju prikazujemo je politička, emotivna, i ona koja se tek ima dogoditi. (T.G. i S.I.)
Distopijski prostor izbrisanih granica u kojemu je jedina čvrsta točka struktura nadzora ili korporativne kontrole u radu Tine Gverović i Siniše Ilića nastanjuju nepomični likovi zadubljeni u svjetlost kompjuterskog ekrana, prozora u svijet obećanom prostoru slobode ili tek medija za proizvodnju nemjesta spajanjem snimki s bezbrojnih nadzornih kamera razasutih diljem svijeta. U distopijskom konstruktu u kojemu je svatko pozvan, ili preciznije, dužan sudjelovati, uloge promatrača i promatranog ulančane su u odnose koji tvore svijet. Iz su/djelovanja i su/odnosa raste prijetnja prezasićenog prostora, u prividnoj se praznini panično spajaju agorafobija i klautrofobija, ostavljajući svoje žrtve bez prostora za uzmak. Nadolazeća se katastrofa pomalja iz zgusnutih pukotina Stvarnog, koje prodire u svijet lišen fizičkog napora u kojemu se nitko ne kupa u znoju lica svog. Te napukline navaljuju iz narušene strukture rešetki, organičke simulacije prirode, invazije repetitivnog niza manualnog i prljavog vatrenog oružja ili alatki. Krhki se narativni i deskriptivni elementi bezuspješno nastoje spojiti u cjelinu, ali kao da ih svaki takav pokušaj još više slabi. No kao tračak uzaludne nade uvijek nam ostaje svjetlost ekrana, barem dok je osiguran dotok električne energije.
Jasna Jakšić, iz teksta „Svjetlo na kraju ekrana"
Akademija-Art.hr
07.09.2010.
