Skip to content

Sisak – S. Abadžić: Pariz-skice za portret

Foto galerija Siscia obscura, I.K.Sakcinskog 2, Sisak
Stanko Abadžić
Pariz – skice za portret grada
Od 03. 09. 2010. (u 20.00 sati)

Može se pogledati 40 fotografija od ukupno 100 koje su ove godine premijerno izložene u Gliptoteci HAZU, a fotografirane su ove godine tijekom dva mjeseca za vrijeme boravka Stanka Abadžića u Parizu. Nakon Siska izložba seli za Maribor, Prag i druge gradove u Europi.

Pariz – Skice za portret grada

Pariz, grad svjetlosti, kod Stanka Abadžića pojavljuje se kao grad sjenâ. Na neki način to je oblik egzorcizma: jednako kao što crno-bijela fotografija, nastala iz svih boja ali colore perennius, jače veže prizore uz neprolaznost. Ciklus „Pariz“, nakon niza drugih zemljopisnih ogleda, želio bi reći da na svijetu još uvijek postoje razlike: barem na razini amblematičnih motiva, barem na planu gotovo heraldičkih znakova. Tako se na slikama prepoznaju Nôtre-Dame. Seina, Eiffelov toranj, ali nije rečeno da su oni jače viđeni nego rekonstruirani ili zapamćeni. Oni zapravo služe kao natpisi nad izlozima. A ispod njih je pravi krajolik koji nije sasvim od ovoga svijeta, koji je maglen i gotovo lišen ljudske prisutnosti, koji miješa živo s mrtvim i metaforu s izvornikom. Taj krajolik projicira duša i može ga projicirati bilo kamo i bilo gdje, jer je prijenosan kao cirkuski šator.

Od Praga do Tokija, pa i u Parizu, sjene se jednako bore za tijela, lutke jednako žele postati bića, strukture moderne arhitekture tvore stroge strofe, a napuštene stvari putokazi su na drugi svijet. Ako se Pariz nečim posebno očituje u toj homogenoj (gotovo onostranoj) panorami, to je njegova narav grada-palimpsesta. <<Fantazije oronulog zida>> navode na odgonetavanje tajnovitih pisama, ali lektira ne ostaje na razini zatečenog. Slojeviti grad povijesnih mrlja navodi jednako na princip prepoznavanja mogućih (budućih) poruka. Jer sjene prepisuju, produžuju, skraćuju ornamente, grafizmi okupljeni magnetom slučaja recitiraju zborna značenja. Fotografija je zaista u stanju izigrati stvarnost, svemoćnim kadrom koji može zanijekati i poništiti sve preko svoga ruba i transformirati sve unutar njega. Tako Abadžićeve rezane cjeline dobivaju nadrealan naboj. Osamljene životinje kreću se u njima kao neke poveznice s udaljenim biološkim svijetom. Fotografija Stanka Abadžića ponekad napominje velike, klasične fotografe između dva rata. Ona je, međutim, manje motivirana općim i socijalnim, a sva je u ovjeravanju pojedinačnog i egzistencijalnog. Tragovi su tu, ali gdje su bića koja ih ostavljaju?

Željka Čorak

Miro Arbutina
fotoarbe@gmail.com

Akademija-Art.hr
01.09.2010.