Fonticus – Penka Mincheva: My mind

Pogledajte galeriju radova!

Izložbu, u nazočnosti autorice, predstavlja Eugen Borkovsky.

Specifičan pristup oblikovanju i plasmanu likovnog promišljanja nudi nam Penka Mincheva. Projekt sadrži raspon radova od crteža preko objekata do video rada. Teško je komentirati izloženo a da se ne upustimo u tumačenja znakovnog repertoara. Pored toga, možemo razmišljati o autorskim i tehničkim postupcima koje primjenjuje ova izuzetna umjetnica. Radovi Penke Mincheve, zaustavljeni na putu od dosjetke ka znakovitosti, uznemirujući su. Začudne, halucinatorne kombinacije, promatrača dovode u nesigurnost perceptivnog dojma.

Cijelu prezentaciju ugrubo možemo podijeliti u tri grupe radova koji se ne moraju razlikovati tehnologijom ali se, iako čine cjelinu, razlikuju pristupom oblikovanju. Likovni projekt umjetnica zaokružuje video radom. 

Prvu grupu sačinjavaju grafiko-crteži na papiru, velikog formata. Radi se o motivima oblikovanim otiskivanjem malog pečata s ugraviranim tekstom MY MIND. Autorica udaranjem pečata i slojevanjem otisaka formira crteže koji prikazuju simbolični prijelaz kroz doživljajno propitivanje osobnog stanja. Ovaj niz sačinjavaju skicozni autoportret u poziciji dubokog promišljanja i scena mehaničkog stroja kao drugi kadar. Niz se nastavlja s dva rada koji predstavljaju očišćenje: plahta ovješena na konop i pričvršćena štipaljkama te, kao četvrti kadar, rad koji govori o mediju očišćenja: nemirnoj morskoj površini. 

Druga grupa radova predstavlja predmete koji asociraju na, prema uvriježenom shvaćanju, problematiziranje ženskog pitanja: plahta i jastučnica. Autorica za rad koristi prave predmete na kojima intervenira nelikovnim tehnikama. Plahtu „ukrašuje“ pri gornjem i donjem rubu nakupinama pečatnih otisaka sa istim tekstom MY MIND. Intervencije, ovisno o postavu, mogu predstavljati nakupine vode prilikom vješanja plahte na sušenje. Drugi predmet ove serije je jastučnica sa čipkom kojoj umjetnica dodaje bizarni dodatak. Oko otvora dekoriranog čipkom raspoređuje pribadače kojima formira oblik koji asocira na ženski spolni organ. U prvi mah pomislimo da su u pitanju dlake ili krzno. Tek podrobnijim pogledom prepoznajemo oštre iglice i bivamo neugodno iznenađeni.

Treća grupa sastoji se od dva objekta. Umjetnica uzima sjajnim aluminijem obložene kuverte i na njima oblikuje intimne dlakave dijelove, muškog na jedan i ženskog tijela na drugom. To čini pribadačama čija metalna oštrina opet izaziva nelagodu jer je nakupina oštrih premeta u smislenom kontrastu s mekim dlakama i nježnom kožom tih dijelova tijela. Ovaj rad možemo uzeti kao ključ za razumijevanje cijelog projekta.

Video rad prikazuje vijorenje tekstila / ženske haljine na vjetru. Rad je očišćen od ijednog drugog elementa osim tekstila i sjena koje se poigravaju nošene strujanjem zraka.

Zbunjujući oblici i neobični odnosi traže od nas, navikle na dešifriranje jednostavnih poruka mega plakata, znatan napor očitavanja. Već iz opisa niza radova koje autorica sintetizira u projekt, vidljivo je da tematski dodiruje problematiku muško – ženskih odnosa. Promišljanje osobnog statusa događa se na dva nivoa: trenutnom shvaćanju / prihvaćanju / očišćenju osobnog stanja i reskom propitivanju opće pozicioniranosti žene (a i muškarca) u društvu.

Kompozicije većine plošnih radova funkcionalne su i uvijek naglašavaju sadržaj. Na svim radovima ponuđeno je prepoznavanje motiva. Pomaci, poneka necentriranost u kombinaciji s drugim detaljima u službi je dramaturgije radova. Oskudni kolor, monokromatska paleta bogata je rasterima i tonovima. Između crne i bijele postoji spektar sivih tonova postignutih gustoćom udaraca pečata da bi ponegdje izbio odsjaj rastera metalnih elemenata. Objekti postavom dobivaju provocirajuću smislenost na rubu sarkazma. 

  
identifikacijski odnos. Krpa / plahta postaje medij. Ona intervenira na predmetima kojima intervencijama ne mijenjaju status. Tek kasnije iščitavanje odaje dodatni smisao predmeta i uklapanje u projekt. Pristup i rezultat umjetničinog djelovanja u materijalu priziva misao o prisutnoj promjeni produktivnog društvenog poretka u potrošački usmjereno reproduktivno društvo. Mincheva uzima funkcionalni predmet i “troši“ ga za svoja promišljanja. Ova svojevrsna reciklaža kontradiktorna je i sami se moramo odlučiti hoćemo li taj čin doživjeti kao produkciju ili reprodukciju.

Plahta postaje polje prepoznavanja unutarnjeg stanja. Tako niz radova nosi identifikacijski kod: ugrađeni doživljaj autorice. Nesmiljeno obilježujući psihološke trenutke, ona mnogo govori i o sebi. Naoko naivnom pasivnošću bilježi zloćudnu laž kao i iskreno čuđenje. Ne libeći se izreći stav ili doživljaj, nudi nam dokument i poziva nas da posvjedočimo osobne istine a posumnjamo u pristojne.

Postajemo svjesni da nam se život dramatično promijenio zbog utjecaja medijskih sustava pa se društvene konvencije (konformizam i kontrola), više ne daju objasniti samo na osnovi tradicionalnih društvenih normi i vrijednosti. Opet se osvrćemo znanosti, ali ona opet razočarava: Znanost je dala glavne mehanizme društvenih podjela i nadzora i uz to nudi sredstava za umirenje pri ublažavanju stresnih problema. Vrijeme poslije Postmodernizma donosi nov način gledanja na svijet. Stare teorije i paradigme obitelji, naobrazbe, religije i sl. moraju se preispitati u novom svjetlu. I ovaj projekt nudi nam inicijaciju za uspostavljanje drugačijeg senzibiliteta novog doba. Poput Christiana Boltanskog, tjelesne referencije pozivaju na odluku o prevazilaženju stečenih, nametnutih reakcija. Penka Mincheva se igra s promatračem. Nudi intimno aktivirajući nelagodu. Konvencije prema dlakama, obraslim dijelovima tijela, dovedene su u pitanje. Jer, osim kose, svi ostali dlakama pokriveni dijelovi tijela mistificirani su i određeni posebnim statusom. 

Niz Penkinih predmeta karakterizira ljudskost. Ona snažno sugerira tjelesno. Situacija postaje nepodnošljiva. Poput zametka u formalinu ili poput podivljalog eksperimenta koji prelazi gabarite zadanog prostora. Umjetnica sumnja. Sebe nalazi na razmeđi između cinizma i želje za mijenom. Ona se igra. Pri tom ostaje vedra ali s tragovima gorčine. Znakove povezuje u priču. Ona kreće i dalje: kao u križaljci, gdje se usklađuju pojmovi koji jedan s drugim nemaju neke logične veze. Priklanja se suvremenom gdje, umjesto estetskog, alter – postmodernizam poštuje instinktivno. Naglasak je stavljen na igru, a ne na pravilo.

Materija zadržava, pamti misao i postupke izvedbe rada. Umjetnica to vješto koristi ne poštujući dosljednost već kombinira crtež, grafiku, kolažiranje kako joj to nalaže trenutak oblikovanja ideje. Autorica objekte koje obrađuje / prikazuje, stavlja u znakovite odnose. To su dosjetljiva promišljanja. Ponekad dramatično, ponekad karikaturalno Penka izgovara angažirani pristup. Iako na radovima nailazimo i na društvene i socijalne komentare, umjetnca ostaje intimistički raspoložena. Pred nama su autoričine osobne impresije i reminiscencije na viđeno / doživljeno. Simbol, metafora, skrivena poruka, prikriveni osjećaji, preneseni su u materijal kao oznaka na barometru osobnog.

Ideja o prolaznosti i promjenjivosti svega percipiranje postavlja na područje senzibiliteta. Penka Mincheva upušta se u upozoravanje o stanju svijeta. Uređenje svijeta zahtijeva spoznaju o njegovoj neuređenosti. Ona pribjegava vizualnim i smislenim senzacijama, koje čine novu stvarnost, u kojoj je moguće realizirati i ono što se ne može u svakodnevici. Penka ne gubi vrijeme na obrazlaganje, već svoja osobna iskričava promišljanja izgovara snažno i direktno. Naznake poretka stvari vežu na čitanje. Radovi pred nama propituju zapadnu konvencionalnost. Pridaju značenje interaktivnom, promjenjivom, osobno doživljenom društvenom i kulturnom miljeu. Autorica ovim projektom nudi provokativan doživljaj svijeta i osobni stav unutar datosti trenutka. Ona, oslanjajući se na svoju memoriju i hrabrost priznanja, evocira povezanost statusa i drugačijosti. Opipljivog, općeg i osjećajnog, osobnog.

Umjetnica slobodno pristupa oblikovanju i pri tom ruši tradicionalni smisao umjetničkog predmeta. Ona gradi sasvim osoban rukopis. Impulsi koje možemo čitati s radova mogu se naslanjati na prijelomnicu nadrealizma i enformela. Penka inzistira na poziciji između sadržaja i značenja. Problematizirajući opća mjesta spolnih uvriježenih oznaka poigrava se s osnovnim elementima koje pretvara u znakove tvoreći mitsku vokaciju ovog projekta. Poput ideja Cobre, ona upotrebljava umjetnost kao egzistenciju u što je moguće čišćem stanju. Pronalazeći motive i situacije u osobnom doživljaju svijeta oko sebe, podastire nam situacije na koje nas upozorava i koje komentira na, zaista, osebujan, dosjetljiv, ali uvijek autorski način.

Možemo citirati Groysa: «…Inovacija ne operira sa predmetima koji su izvan kulture, već s kulturnim hijerarhijama i vrijednostima. Inovacija nije u tome da na svjetlo dana izađe nešto što je bilo skriveno, već da prevrednujemo vrijednost onoga što smo već vidjeli ili upoznali…»