Sasvim ljudsko
Ljudi se prepoznaju, simpatiziraju i druže prema sasvim nepredvidljivim razložnostima. Druženja mogu prerasti u prijateljstva ili čak u ljubav. Uobičajeno, ljudski je komunicirati ali kreativna komunikacija zauzima vrh međuljudskih odnosa. Ostaviti ćemo sociolozima seciranje teme općenja među ljudima. Ovdje ćemo progovoriti o likovnom projektu kojeg je iznjedrilo SASVIM LJUDSKO upoznavanje pretvoreno u kreativno druženje.
Četiri autora upoznaju se, sprijateljuju i, iz razloga što su sva četvorica likovnjaci, kreću skladati ideju zajedničkog nastupa. Svatko od njih, bez povezane namjere ili zadane teme, na isto mjesto iznosi radove. Tako se dogodilo da je svatko od autora prinio djela koja se mogu svrstati u zajednički projekt a da je projekt spontano dobio temu: Sasvim ljudsko.
Krenimo redom:
Ivo Dejanović predstavlja slikarske radove. Radi se o svojevrsnom tematski povezanom triptihu. Radovi prikazuju tri različita tekstilna prekrivača / marame koje se elegantno opuštaju niz formate platna. Sva tri komada tekstila s gornje strane ulaze u područje slike kao da su prebačeni na moguću siluetu. Iluzija prostora naglašena je sjenama predmeta. Nadrealnu, mističnu atmosferu podcrtava nedefinirana pozadina te uporaba snažnog kolora. Kao da je predmet načas zaustavljen u prolazu kroz kadar. Realni objekt uklopljen je u nadrealnu okolinu. Iz formata izlaze i donji rubovi nacrtanog predmeta ili njegove sjene. Promatrač stječe impresiju filmskog isječka imaginarnog prostora.
Autor, slikarskim sredstvima, uspijeva postići dojam otpora površine izglačanog plemenitog tekstila, ovješenog u valovitim naborima preko nedefiniranog oblika. Rupci po šarama pripadaju ženskom asortimanu odjevnih predmeta pa se asocijacija usmjeruje na mogući tekstilom obgrljeni suptilni ženski torzo.
Saša Dejanović pažnju usmjeruje na lice. Lice je osnovna oznaka identiteta. Lice govori o unutarnjem stanju ili nosi željenu grimasu. To je dio tijela koji je neponovljivo osoban. Dio tijela koji nas označuje kao pojedinca.
Umjetnik motivima ne prikazuje ambijent u kojem bi se lica mogla nalaziti. On ih izrezuje, izolira. Svakom portretu dodaje brižljivo osmišljenu pozadinu. To je uvijek površina prekrivena, ponekad i snažnim, jednakomjernim kolorom. Na nekoliko radova obris lica moramo potražiti unutar odmjereno razrađene pozadine. Čini nam se kao da određeni tretman boje odgovara stanju motiva ili da određeni ton motivu pojačava izraz koji autor želi izgovoriti.
Moguća analiza, komentar, traži od nas odgovornost doticanja mnogih područja koje umjetnik svjesno ili nesvjesno apsolvira kako bi dobio rezultat koji nam podastire. On se ne zadovoljava prikazom oblikovnog stanja, već napor usmjeruje k preciznom oslikavanju karaktera ili psihičkog trenutka modela. Prikazati ljudsku dušu slikarskim tehnikama nije lagan pothvat. Kad se laća problematiziranja osobnog, Dejanović poznaje pravila tradicije, zna koja značenja od prikazivanja lika očekuje umjetnik, a koja promatrač. To su fizionomski te postularni identitet modela. Relacija percepcije je formalno opisiva odnosima između linija, tonova i kompozicije, no, ovdje je zagonetniji socijalni ili – još preciznije – intimni kontekst. Kroz radove se provlače prikriveni odnosi osobe i okoline. Očito je da je Saša Dejanović model doživio kao umjetnik istraživač, a manje kao interpretator oblika. Umjetnikovo promišljanje raščlanjuje konvencionalnu sliku stvari ili – preciznije – raščlanjuje pristup motivu. Umjetnik je motive doživio kao senzibilna osoba bez obzira na to je li ih vidio očima, prenosio sa fotografije ili osjetio nutrinom. Radovi su nastali na temelju portreta, no ovo nije izložba portreta. Pred nama je kolekcija stanja. Zbirka emocionalnih situacija modela doživljenih kroz prizmu autorovog doživljaja.
Dragan Karlo Došen, kao likovni ali ne samo likovni eksperimentator i istraživač, također se pridružuje temi ljudskosti. On predstavlja video rad. Od prvog kadra svjesni smo da ćemo prateći projekciju biti iznenađivani situacijama koje slijede. Konstanta koja se provlači kroz cijeli video rad je urbana situacija. Autor problematiziranje ambijenata i situacija, iako naoko pasivno u stvari predstavlja s nemalom dozom cinizma.
Niskobuđetni video uradak započinje problematiziranjem stanja i pozicije spomenika Ivanu Pl. Zajcu. Realistična metalna figura na udaru je izmeta golubova. Plavo nebo, monument važnom čovjeku, let ptice u plavetnilu, pojava tenora koji pjeva religioznu ariju završava dodavanjem oslonca – štapa za hodanje koji se odlično uklapa u prostor skulpture.
Drugi čin ovog video rada događa se na slijedećem gradskom trgu. Kip, postavljen u čast mljekarica koje su nosile mlijeko, autor preljeva – mlijekom. Tako se smisao skulpture udvaja, oživljava. No, pas koji ulazi u kadar i liže proliveno mlijeko sarkastično demistificira situaciju.
Slijedeću javnu gradsku skulpturu autor uzima na zub komentirajući ju doslovnom asocijacijom. Pored skulpture koja bi trebala simbolizirati morski val, autor postavlja surfera sa daskom. Čini nam se da čak i surfer sumnja u uvjerljivost i dojmljivost artističkog objekta.
Ista daska za jedrenje pojavljuje se i u dva kadra koji slijede. U jednom, uz reljef zaštitnika Rijeke, Sv. Vida autor izduženi oblik daske uspoređuje sa perom koji je svečeva atribucija. Slijedeći, posljednji kadar ovog video rada animira slučajnog prolaznika koji dasku za surfanje pronosi i naposljetku naslanja na okomite dijelove suvremenog mosta / spomenika.
Dosjetljivost, sarkastičnost i određena neambicioznost osnovne su odlike Došenovog video rada. On, bez obzira na iskazano problematiziranje ne iskazuje stav. Autor započinje komentare tema a nama ostaje da ih nastavimo promišljati.
Goran Gromsky Skorup unutar ovog projekta predstavlja seriju fotografskih radova. Iako niz fotografija nije istoznačan niti po formatu niti po pristupu, mogu se odlično sastaviti u jedan iskaz. Radi se o fotografijama sa putovanja Tunisom. Autor nam, od izobilja radova želi prikazati dojam i atmosferu egzotične zemlje. Tako nam nudi vizualni opis najekstremnije situacije – pustinje i nekoliko portretnih fotografija na kojima je pored fizionomija na uvid ostavljen ambijent. Lica na fotografijama nose karakteristike tamošnjih domaćih ljudi raznih generacija, od lijepe mlade djevojke do muškog lica izboranog vremenom. Autor širi kadar pa bivamo upoznati sa karakterističnom odjećom i detaljima okoline u koju su akteri uronjeni.
Autor snažno doživljava pustinjske predjele radom snimljenim iz zraka. Struktura pješčanih formacija jednakomjerno je raspoređena na cijelom formatu. Prema gornjem dijelu fotografije perspektivno se oblici smanjuju. Nemamo točan dojam kolike bi pješčane nakupine mogle biti. Ne znamo da li se radi o mikro i makro kozmosu. Tek u pažljivijem čitanju uočavamo pri vrhu sitne figure ljudi a percepcija nam se ustaljuje u realnoj procjeni gabarita strukturirane površine.
