16. Performance Art Festival: Politička tijela |

Osijek, 14. – 15. listopada 2016.

Maria José Arjona, Maria Adela Diaz, Siniša Labrović, Marko Marković, Teresa Margolles
Kustosica: Radmila Iva Janković

16. Performance Art Festival pod nazivom „Politička tijela“ održat će se u Osijeku 14. i 15. listopada 2016. Kustosica 16. izdanja festivala je Radmila Iva Janković, a festival predstavlja umjetnike: Mariu José Arjona (Kolumbija), Mariu Adelu Diaz (Guatemala/Kalifornija), Sinišu Labrovića (Hrvatska), Marka Markovića (Hrvatska/Austrija) i Teresu Margolles (Mexico). Organizator festivala je udruga M-art, uz suorganizatore: Muzej likovnih umjetnosti Osijek i Grad Osijek. Festival se održava u Muzeju likovnih umjetnosti i na lokacijama u javnom prostoru.

PROGRAM FESTIVALA

Petak, 14. listopada

Maria José Arjona: Birdcage / Kavez
19:00 – 21:00 h, Muzej likovnih umjetnosti

Teresa Margolles: Incision / Rez
video, 25’52’’, 2016. (dokumentacija performansa, Zürich, Löwenbräu, 1. 6. 2016.)
Ljubaznošću galerija: mor charpentier (Pariz) i 12-14.org contemporary (Beč)
21:30 – 22:30 h, Muzej likovnih umjetnosti

Siniša Labrović: Umjetnika boli kurac za sve
22:30 – 23:00 h, Muzej likovnih umjetnosti

Marko Marković: Pogledaj sine
00:00 h, parkiralište ispred teretne porte Vodovoda Osijek
(prilaz iz Ulice Tina Ujevića, na kraju Ulice Adama Reisnera, pored vrtića Potočnica)

Subota, 15. listopada

Maria Adela Diaz: In Transit / U tranzitu
11:00 – 14:00 h, na rijeci Dravi, u blizini pješačkog mosta

Razgovor i završno druženje sa sudionicima festivala
16:00 – 17:30 h, Muzej likovnih umjetnosti

POLITIČKA TIJELA

Danas, baš kao i kasnih šezdesetih, kada se performans tek pojavio kao medij iskazivanja otpora i neposluha, umjetnici ništa manje radikalno tijelom reagiraju na političku stvarnost.

Francuski sociolog i filozof Henri Lefebvre tijelo je definirao kao sredstvo kojim proizvodimo sebe kao društvena bića, kojim proizvodimo društveni prostor. Umjetnici svojim gestama potvrđuju i reprezentiraju tu tezu, makar češće u obrnutom smjeru, budući da taj isti društveni prostor u odnosu na tijelo djeluje i kao razarajući agens.

Tijelo, kako ga tumači Giorgio Agamben, priziva eksplicitnu pojavnost, goli život (zoe), i istodobno njegovu političnost (bios). Nositelj je potencije – duboko individualnog osjećaja slobode, ne samo u smislu činjenja, nego i ne-činjenja koje odbija biti moranje podređeno nekoj izvanjskoj moći, ali istodobno je i stalna meta represije, mjesto poroznih granica u koje izvanjska moć neumoljivo prodire već samim njegovim postojanjem.

U kriznim situacijama, u kojima dolazi do odvajanja humanitarnog i političkog te rascjepa između ljudskih i državljanskih prava, definicija umjetnosti koju je ponudila kubanska umjetnica Tania Bruguera doima se okrepljujućom: „Umjetnost je prostor ranjivosti u kojemu se rastvara ono što je društveno kako bi se stvorilo ono što je humano“. I uopće nije slučaj da performans kao umjetnički oblik otpora, kao neprestana potreba za ponovnim preispitivanjem pojmova integriteta, identiteta, isključenosti, drugosti i drugačijosti, još uvijek i istom snagom izranja na prostorima i u vremenima izraženih političkih i socijalnih tenzija.

Velik poticaj u odabiru teme koja u posljednjih dvadesetak godina ne prestaje biti aktualna na hrvatskoj sceni bili su, primjerice, prvi ratni, ali i kasniji performansi Slavena Tolja, u kojima tijelo umjetnika, izloženo neprestanoj vjetrometini, reprezentira poprište križanja i sudaranja osobnih i društvenih procesa. S druge strane, otkrivanje bogate i žive, ali u Hrvatskoj malo poznate umjetničke scene Južne Amerike pokazalo se kao izazov koji je presudio o odabiru teme. Sučeljeni sa situacijom kršenja ljudskih prava, dugoročnim posljedicama građanskih ratova, nasiljem, kriminalizacijom žrtava, kulturom šutnje, dubokim socijalnim i ekonomskim nejednakostima, gubitkom povjerenja u korumpirane strukture moći, ali i globalnim stanjem politike kada je riječ o ‘drugosti’, južnoamerički umjetnici, a napose umjetnice posljednjih godina u svojim snažnim iskazima reagiraju – tijelom.

Radmila Iva Janković

OPŠIRNIJE O UMJETNICIMA I PROGRAMU

Maria José Arjona: Birdcage / Kavez
petak, 14. listopada, 19:00 – 21:00 h
Muzej likovnih umjetnosti, Europska avenija 9

Kolumbijska umjetnica Maria José Arjona potpuno je posvećena mediju performansa. U svojim radovima često ostvaruje kontakt s publikom preko vlastita tijela kao instrumenta nijeme komunikacije. U performansima dugog trajanja umjetnica preispituje vlastitu psihičku i fizičku izdržljivost, nastojeći sublimirati različite senzacije kao što su bol, napetost ili nasilje, no isto tako stvara atmosferu u kojoj njezino vlastito tijelo i tijela publike stvaraju energetsko polje u kojemu se odvija proces promjene percepcije.

Peformans “Birdcage” neposredan je odgovor na umjetničina duga i besciljna lutanja tijekom rezidencijalnog boravka u Londonu, kada njezinu pažnju intenzivno zaokupljaju golubovi: „Golubovi su (za mene) postali metafora fleksibilnosti i otpora pomoću koje sam shvatila strah koji imamo od “drugoga” kada to nije nešto što možemo kontrolirati.” U ovom performansu, koji prvi put izvodi u Londonu na vrhuncu migrantske krize, šiljci za zaštitu od ptica postaju kavez u kojemu je teško razlučiti tko se nalazi unutra, a tko vani.

Maria José Arjona predstavila se svojim radovima u brojnim muzejskim i galerijskim institucijama diljem svijeta: Kunsthalle Osnabruck; Barbara Thumm Gallery, Berlin; Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; La Caixa Forum, Madrid; Flora Ars Natura, Bogota; MFA Boston; NC Arte Bogota; DOIT, Manchester; 43 Salon Nacional de Artistas de Colombia; Marrakech Biennale; Museo del Banco de la Republica, Bogota; Location One, New York; Kvadrienale, Rijeka; Abramovic Studio at Location One, New York; MoMa, New York; Museo Madre, Napulj; Brot Kunsthalle, Beč; Haus der Kulturen der Welt, Berlin; Third Guangzhou Triennale; Centro de Arte Contemporaneo de Maracaibo Lia Bermudez, Maraciabo/Venezuela; Museo del Barrio, New York; Museo del Chopo, Mexico City; Bass Museum, Miami; Museo de arte contemporaneo La tertulia/Cali; Exit Art, New York itd.

U svojem umjetničkom radu Teresa Margolles je zaokupljena temama nasilja i smrti, koje intenzivno osvještava radeći neko vrijeme u svojoj primarnoj profesiji, kao forenzičarka. Mrtvačnica tako postaje ishodištem brojnih njezinih radova, mjesto koje ponajbolje odražava društvo zemlje u kojoj živi, a u kojoj su smrti najčešće uzrokovane narko-mafijaškim kriminalom, siromaštvom i političkom krizom. U svojim radovima njeguje minimalistički suzdržan jezik, kojim progovara u ime ušutkanih pojedinaca – „bezimene statistike kolateralnih žrtava društva u kojemu je nasilje postalo navikom i alegorijom, a neosjetljivost na bol, nedostatak solidarnosti i individualna borba postaju sve očiglednijima.“ (T. M.)

U najnovijim radovima Teresa Margolles se bavi tragičnim sudbinama transeksualnih osoba, koje su u meksičkom društvu, istodobno konzervativnom i kriminalnom, izvrgnute najtežim oblicima nasilja. Tijekom Manifeste 11 u Zürichu umjetnica je namjeravala realizirati kolaborativni rad s transrodnom seksualnom radnicom Soniom Victoriom, koja živi u Zürichu, i dvjema transrodnim prostitutkama s kojima je nekoliko godina surađivala u Meksiku. No jedna od njih je ubijena, dok je druga završila u zatvoru u El Passu. U Osijeku se prvi put prikazuje dokumentacija performansa koji je izvela Sonia Victoria, a u kojemu na kraju, poput otvorene rane, na zidu ostaje zjapiti rupa.

Teresa Margolles rođena je 1963. u Culiacánu (Meksiko) i jedna je od najznačajnijih južnoameričkih umjetnica aktivistica. Izlagala je u prestižnim umjetničkim institucijama kao što su Museum für Moderne Kunst, Frankfurt am Main; Guggenheim Museum, New York; Museo MADRE, Napulj; Musée d’art contemporain de Montréal, Montreal; El Paso Museum of Art, El Paso; Galerie Peter Kilchmann, Zürich; Migros Museum für Gegenwartskunst, Zürich; Art Basel Unlimited, Basel; Museo Universitario de Arte Contemporáneo (MUAC), Mexico City; Glasgow Sculpture Studios, Glasgow; Museion, Bolzano; Museo de la Ciudad, Querétaro, Meksiko; Kunsthalle Fridericianum, Kassel; Museum of Contemporary Art, Fortaleza, Brazil; Project Arcaute Art Contemporaneo, Peking; Kunstverein für die Rheinlande und Westfalen, Düsseldorf itd. Njezini radovi zastupljeni su u brojnim muzejskim zbirkama, među kojima su Castello di Rivoli Museo d’Arte Contemporanea, Torino; Centro Galego de Arte Contemporánea, Santiago de Compostela; Colby College Museum of Art, Waterville; Spain Colección Fundación ARCO; BANK Kunstsammlung, Frankfurt; Fotomuseum Winterthur, Winterthur; FRAC Lorraine, Metz; France Hirshhorn Museum and Sculpture Garden, Washington; Kunsthaus Zürich; Museum of Modern Art, Varšava; Tate Modern, London. Predstavljala je Meksiko na 53. bijenalu u Veneciji 2009. godine, a ove je godine sudjelovala na Manifesti 11 u Zürichu. Dobitnica je ugledne nizozemske nagrade Prince Claus Award.

Siniša Labrović: Umjetnika boli kurac za sve
petak, 14. listopada, 22:30 – 23:00 h
Muzej likovnih umjetnosti, Europska avenija 9

U djelovanju u kojem umjetnik, revidirajući stvarnost, priziva gorčinu i osjećaj nemoći pojedinca da nešto promijeni (iako nikad bez suzvuka ironije, pa i nježnog humora) česti su performansi u kojima je primarni medij vlastito tijelo, hotimično dovodeno do stanja trpnje.

Riječ je o još jednom performansu koji Siniša Labrović dodaje “Frazama”, seriji performansa u kojima se Umjetnik provodi kao bos po trnju (2004.), liže pete publici (2005.), pliva na suhom (2008.), jede travu (2007.) i jeftino prodaje svoju kožu (2010.).

Siniša Labrović rođen je 1965. u Sinju. Godine 1997. diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Vizualnim umjetnostima počeo se baviti 2000. godine. Izlagao je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama, izvodio akcije i performanse, kao i urbane intervencije u Hrvatskoj (Dubrovniku, Zagrebu, Zadru, Puli, Rijeci, Splitu, Osijeku, Poreču…) i inozemstvu (Novom Sadu, Beogradu, Ljubljani, Grazu, Carlisleu, Reykjaviku, Regensburgu, Dundeeju, Istanbulu, Parizu, Kopenhagenu, Bruxellesu, Veneciji, Budimpešti, Berlinu, Dresdenu, Beču, Bratislavi, Pragu, New Yorku, San Sebastianu, Lodzu…). Godine 2005. privukao je pažnju svjetskih medija radom “Stado.org” (Flock.org). Dobitnik je treće nagrade na 1. T-HT/MSU natječaju u Zagrebu. Godine 2010. osvojio je nagradu Vjetar za izvedbu performansa “Gloria” na 16. Međunarodnom festivalu kazališta – PUF u Puli. Njegovi radovi zastupljeni su u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Galerije umjetnina u Splitu i Umjetničke galerije u Dubrovniku. Izlagao je na 11. Istanbulskom bijenalu 2009. Predstavljao je Hrvatsku na 13. Venecijanskom bijenalu arhitekture 2012. zajedno s Pulskom grupom, Hrvoslavom Brkušić, Igorom Bezinovićem i Borisom Cvjetanovićem. Kao slobodni umjetnik živi u Zagrebu.

Marko Marković: Pogledaj sine
petak, 14. listopada, 00:00 h
parkiralište ispred teretne porte Vodovoda Osijek
(prilaz iz Ulice Tina Ujevića, na kraju Ulice Adama Reisnera, pored vrtića Potočnica)

Djelujući u različitim medijima, Marko Marković u svojim radovima kritički promišlja političke strukture, bavi se ekonomijama te pozicijama inferiornosti i superiornosti pojedinca u društvu. Kao performer, ispitujući granice vlastite izdržljivosti, pripada među najradikalnije izvođače na hrvatskoj sceni. U ciklusu “Samojed”, primjerice, koji je započeo 2009. i traje do danas, umjetnik izražava politički protest koji tumači kao „suprostavljanje cinizmu državnotvorne moći na vlasti, koja od ljudi – poslušnih, poniznih građana – oblikuje vampire s autokanibalističkim strategijama preživljavanja“.

Autobiografski performans koji će izvesti u kontekstu “Političkih tijela” u Osijeku ipak je sasvim drugačije prirode. Rečenica koju je jedne ratne noći na tom istom mjestu tiho izrekla njegova majka odjeknut će poput potresa u tijelu i zauvijek promijeniti njegov životni put…

Marko Marković rođen je 1983. u Osijeku. Diplomirao je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu i završio Pedagoški fakultet u Zadru. Godine 2016. upisao je poslijediplomski studij Art and Science na Sveučilištu primijenjene umjetnosti u Beču. Aktivno izlaže od 2005. Sudjelovao je na brojnim izložbama, rezidencijama i festivalima u zemlji i svijetu. Umjetnički je direktor performans festivala DOPUST/ Dani Otvorenog Performansa. Osnivač je udruge za istraživanje i promicanje izvedbenih umjetnosti Dopust. Bio je jedan od frontmena u ex-punk bendu Ilija i Zrno Žita te u electro bendu Porno Suicid. Dobitnik je nagrade Radoslav Putar / Young Visual Artists Award 2011. za najboljeg mladog vizualnog umjetnika u Hrvatskoj. Od 2012. do 2014. radio je kao asistent u Matthew Barney studiju u New Yorku, SAD. Organizirao je i kurirao izložbe i performans programe The Crew i The Crew 2, u kojima su se predstavljali umjetnici iz Matthew Barney studija. Izlagao je u Anthology Film Archives, New York; ISCP New York; The Kitchen, New York; na Bijenalu suvremene umjetnosti u Moskvi; u Kunstlerhaus u Beču; Parallel u Beču; na festivalu Croatia La Voici u Parizu; u Galeriji Uquam u Quebecu; Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu; Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci; Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu; Bela Fondazione u Milanu; Galeriji La Esmeralda u Mexico Cityju; na Mediteranskom bijenalu u Thessalonikiju; Art Rotterdamu itd. Godine 2016. izlagao je u hrvatskom paviljonu na Bijenalu arhitekture u Veneciji.

Maria Adela Diaz: In Transit / U tranzitu
subota, 15. listopada, 11:00 – 14:00 h
na rijeci Dravi, u blizini pješačkog mosta

Već gotovo dva desetljeća umjetnica performansa Maria Adela Diaz, podrijetlom iz Guatemale, svojim tijelom ali i drugim medijima poput videa i instalacija prosvjeduje protiv patrijarhalnih vrijednosti, političke obmane i ideologije diskriminacije, kako bi zavela i isprovocirala promatrača u neočekivanim, svakodnevnim kontekstima.

Za razliku od dosadašnjih performansa ove umjetnice u kojima je njezino tijelo glavni medij otpora, u performansu “In Transit” uključuje i druge sudionike.

“Tisuće migranata s drugog kraja svijeta umiru ili budu ubijeni u pokušaju da pređu granice u potrazi za boljim životom. Postavljam pitanja o činu riskiranja vlastitog života. O političkim implikacijama onoga što za čovječanstvo znači čin neovlaštenog ulaska na druge teritorije uz rizik po vlastiti život i živote naših obitelji širom svijeta.” (M. A. Diaz)

Maria Adela Diaz rođena je 1973. u Guatemali. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u institucijama širom svijeta, uključujući Centre Pompidou u Parizu, Exteresa Arte Actual u Mexico Cityju i Museo de Arte Contemporáneo u San Joseu, Costa Rica, a njezin rad predstavljen je i u antologiji “Imagining Ourselves: Global Voices from a New Generation of Women”, koju izdaje Međunarodni muzej žena u San Franciscu. Diaz danas živi u Los Angelesu.

KUSTOSICA FESTIVALA

Radmila Iva Janković, kustosica ovogodišnjeg Performance Art Festivala, likovna je kritičarka i kustosica u Muzeju suvremene umjetnosti. Diplomirala je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tekstove o vizualnoj umjetnosti počinje pisati 1994., kontinuirano objavljujući osvrte, recenzije, kritike i eseje u časopisima za umjetnost i kulturu te u radijskim i televizijskim emisijama. Od 2000. do 2007. kustosica je u Galeriji proširenih medija. Priredila je i nekoliko većih tematskih izložbi, među kojima je i svojevrsna trilogija, od kojih je svaka preispitivala jednu od pozicija umjetnika u kontekstu suvremene umjetnosti: “U prvom licu”, 2004., “1:1, među(o)sobno u suvremenoj umjetnosti”, 2006. (suradnja s Evelinom Turković), “Gledati druge”, 2009. Od 2001. do 2004. organizirala je međunarodnu manifestaciju posvećenu umjetničkim intervencijama u javnom prostoru “Zadar_uživo”. Od 2007. kao kustosica u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, vodi zbirku Atelijer Kožarić. Dobitnica je godišnje nagrade AICA-e za 2012. godinu. Nedavno je objavila knjigu “Unutra, prema van” (HS AICA, Durieux, 2016.) s izborom njezinih tekstova o likovnoj umjetnosti.

16. Performance Art Festival realiziran je sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Organizator: M-art, Ribarska 1, Osijek
Suorganizatori: Muzej likovnih umjetnosti i Grad Osijek

Mjesto održavanja:
Muzej likovnih umjetnosti, Europska avenija 9
Lokacije u javnom prostoru (parkiralište ispred teretne porte Vodovoda Osijek, prilaz iz Ulice Tina Ujevića / pored vrtića Potočnica; na rijeci Dravi, u blizini pješačkog mosta)

Direktor festivala: Ivan Faktor
Kustosica: Radmila Iva Janković
Asistentica kustosice i koordinatorica festivala: Ana-Marija Koljanin
Vizualni identitet: Ivan Klis

Zahvale:
Galerija mor charpentier, Pariz
Galerija 12-14.org contemporary, Beč

Posebne zahvale:
Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
Motonautički klub Neptun, Osijek

Fotografije: Maria Jose Arjona, Birdcage, 2015., performans, Performance Space, London, Fotografija: Lisa Palomino