Petar Tuškan: Process slices

Vizualizacija intuicije

Paul Klee: „Umjetnost ne prenosi vidljivo, ona stvara vidljivim“

Kolekcijom novijih likovnih razmišljanja, nizom sliko – crteža predstavlja se Petar Tuškan. Okosnica ove serije likovnih radova je doživljaj. Radovi djeluju kao apstraktne kompozicije. Listajući ih u slijedu čine se kao da su dijelovi istog ritualnog obreda.

Ovaj izbor radova Petra Tuškana nazvan je Izresci procesa. Realizirajući ih, autor se u velikoj mjeri prepušta kultiviranom instinktu. Petar Tuškan stalno je na rubu figuracije i apstrakcije. Ovaj ples po oštrici on izvodi instinktivno i do kraja pošteno rabeći energiju osobne imaginacije uz znanje koje je sakupio na raznim stranama svijeta. Interveniranje na podlogu kreće od gestualne akcije. U nastavku procesa, istraživanje / igranje, rasprostire se na dva područja. Na područje apstraktnih oblika i u smjeru igre fragmentima koji asociraju figuralno. U prvoj grupi oblika prevladavaju grafizmi, ponekad slični nekom znakovnom pismu. Oblici iz druge grupe detalja mogu nas asocirati na kukca, biće, dijelove pejzaža. Obje grupe karakterizira rukopis koji se približava dječjem, spontanom zapisu. Znalački kombinirani daju vizualnu informaciju koja primarno nije narativna. Obje grupe preklapaju se u stavu, premisi, postupku i rezultatu.

Prepoznavanje bjeline podloge gesta je olovke. Petar poštuje gestu. Inicira ju. On zna da potez materijalizira nesvjesno osjećanje. Početni, spontani oblici ponegdje bivaju prekriveni nanosom transparentnog tona. On dopušta i mrlji, fleki njen život. Snaga geste naslanja se na snagu boje. No, unutar kompozicije ostaje prisutan upravo početni naboj. Taj osnovni potez autor, ovisno o impresiji, raspoloženju ili emocionalnoj potrebi, nadograđuje slojem boje ili drugačijim grafovima. Njima umiruje čvrstinu poteza iz prve faze rada ili koncentrira oblik. Autor često koristi tonove toplih boja koji uz hladni crtež čine cjelinu. Nerijetko na radovima nalazimo tragove koje su nastali slučajno. Titravost i živahnost kasnijih poteza u korelaciji su s osnovnim. Radovi imaju autonomnost i slobodu bez obzira na moguće aluzije oblicima koji zadiru u područje akcionizma ili nadrealizma. Tuškan poštuje snagu. Materijalizirana energija poprima oblik mijena koje ni na gotovom radu nisu zaustavljene. Još uvijek se osjeća potez koji mijenja, nakupina koja govori. Svatko od njih je važan i nezamjenljiv. Trenuci su zgusnuti. Ono što se događa na površini nije slika već akcija.

Spontano činjenje rezultira spontanim uratkom. Elementi radova Petra Tuškana djeluju regresivno. Snatrenom obliku on poklanja razložnost postojanja. Kada je misao oslobođena percepcijske rutine može se vizualizirati logički nemoguće. Vizualne iluzije, iskustva iz snova i memoriranje vremena imaju logičku strukturu koja ne može biti oblikovana konvencionalnom logikom. Razlog tome može biti odvojenost od logičkih normi koje imaju karakter navika i ne utječu samo na mišljenje već i na percepcijsku interpretaciju. Radove pred nama možemo postaviti blizu ovih postulata. Tuškan vizualizira nemoguće ali ne želi ocrtavati snove. Situacija je bliža seizmografu stanja.

Recentno, poodmaklo postmodernističko vrijeme radnje odvodi nas na područje dekonstrukcije koncepcija stvarnosti. Tuškan uzima klasičnu podlogu i raznorodni materijal koji ostavlja trag i “troši“ ih za svoja promišljanja. Rješavajući se narativnosti i poruka autor podlogu doživljava na intimni način. Slikarski akademizam u kojeg, čini nam se, ipak sumnja, on prevazilazi odustajanjem od teme i prepuštajući se instinktivnom. Tako, demistificirajući trag oblika, uvodi određeni cinizam spram slike i slikarstva kao takvog.

Na svim radovima kompozicija je raspršena. Materijal je tretiran istovrijedno obliku, a odnos autora prema obama krajnje je intimistički. Na površinama nalazimo intervencije: potez, slojevanje, preklapanje poteza učinjeno olovkom, kistom ili drugim sredstvima. Planovi, linije, tonirane površine, odnosi elemenata ne traže proširenje kadra. Zapisi izlaze iz formata slike. Intenzitet ne prestaje pri rubu osim kad autor to izričito želi. Kompozicijski stabilni radovi su očišćeni od suvišnog. Autor je znao zaustaviti trenutak u kojem trag olovke ili kista dobiva suptilan likovni naboj. Onaj seriozni trenutak u kojem oblik postaje predmetom nove realnosti, novog značenja. Odupiranjem dosjetci, kao zavodnici i popuštanjem spontanosti i gesti, Tuškan ipak kontrolira oblikovanje. Frekvencija elemenata mijenja se od rada do rada i unutar kadra pojedinog rada. Potezima i mrljama je, zaustavljenim u nakupljanju ili rasprostiranju, sugerirana efemerna dinamika. Umjetnik namjerno miješa igru i elemente igre. Na bjelini podloge nalazimo oznake impresija pretočene u stanje. Škrt ali osmišljen izbor iz mogućeg obilja postaje završen rad.

Autor koristi ezoteričnost koja je čitljiva iz formi nedefiniranih oblika i asocijativnih obrisa ili mrlja. Iz zakutaka memorije izvlači i razrađuje oniričke oblike. Dosljedno ih razvija prema slijedu osobnog promišljanja. Instrumentacija traga grafita ostavlja mjesto za doživljaj i u konačnici dojam. Njegov bi se opus, kojeg ovdje predstavljamo, mogao tumačiti interesom za slikarski rad koji prestaje biti prijenosnik slika realnog a da progovara o nemoguće vidljivom ali spoznatom pojmovanju promijenljivosti svega u univerzumu. Vizualna euritmija ovdje se pojavljuje u izvedbi a rezultati su neka vrsta zaustavljenog trenutka kao dijela niza. Riječ "euritmija" označava način dobrog usklađivanja pojedinih dijelova jedne cjeline, odnosno – to je skladno i harmonično izražavanje snaga koje djeluju u govoru, glazbi i pokretu. Tuškan ovo iskustvo primjenjuje na komunikaciju s likovnom podlogom. Poniranje u izvanosjetilno i kretanje ka spoznaji univerzuma vodi nas teoriji organiziranog kaosa i doživljaju mijene kao stalnog tijeka svih stvari u nama i oko nas. Autor tijek i ritam spaja s osobnim doživljajem i čini ga vidljivim. Tako ovo promišljanje rezultira vizualnim naslagama spontanih pokreta. Bilježenje pokreta / mijene na podlozi, inicira kod promatrača uživljavanje. Prepoznavanje asociranih oblika i autoru i promatraču događaju se spontano, instinktivno. Tu je i osnovna kvaliteta i snaga ovih crteža. Stilska nedefiniranost i oblikovna nepredvidljivost omogućuju spontano čitanje ovih holograma stanja. Tuškan likovnim sredstvima prati vlastiti proces u koji ponire služeći se intuitivno likovnim obrazovanjem i iskustvom, služeći se instinktom i memorijom. Tijek je raspoređen u trenutke kako bi mogao biti nastavljen u svakom sljedećem trenutku. Ovim likovnim zapisima ublažene su granice između vidljivog i doživljenog. Likovnim jezikom, procesualnim postupcima, otvoreno je područje suočavanja s imaginarnom realnošću i vizualizirana fantastika osobnih doživljaja.

Za ovaj postav izabrani su radovi koji nose prikrivene sadržaje i pozive na razmišljanje. Sukladno suvremenim spoznajama neophodno je uvesti promatrača. Slijedom toga, percepcija ovog projekta vezana je za razinu imaginativnih mogućnosti svakog pojedinog promatrača. Čini nam se da Tuškan ne želi ništa poručiti sadržajem. On se promatraču obraća na nivou instinktivnog. Uobičajenu socijalnu interakciju umjetnika i promatrača, izložbu, on koristi za sučeljavanje. Ponuđeno nam je očitavanje odjeka naših, vlastitih (zapostavljenih) oniričkih doživljavanja. Ponuđeno nam je podsjećanje na instinktivno.

Petar Tuškan se povjerava krhkom mediju. On zna da gesta evocira sjećanje. Zna da mrlja može izgovoriti trenutak. Tretman podloge prepušten je spontanom iskazu. Potez je kontroliran memorijom. Integriranje poteza, tonova, nakupina postaje akcija koja rezultira artefaktom koji postaje umjetnički predmet u onom trenutku kad unutrašnjom logikom dijelovi postaju nedjeljiva cjelina. Ovim postupkom senzibilni autor ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku osjećaja. Ovdje je sliko – crtež oslobođen herojskih, idealnih ili aristokratskih konotacija. I još vise od toga: ovaj niz ne polazi od opće već od osobne situacije. Autor osobno pretvara u arhetipske znakove.

Ove lirske apstrakcije odišu dostojanstvom a ujedno i nemirom visoko estetizirane impresije doživljene slikarski. Nesmiljeno obilježujući doživljajne trenutke, Tuškan mnogo govori i o sebi. Naoko naivnom pasivnošću bilježi zloćudnu laž kao i iskreno čuđenje. Ne libeći se izreći stav ili doživljaj, poziva nas da posvjedočimo osobne istine i posumnjamo u pristojne. Gotovo od početka svog opusa Tuškan prezire građanske datosti koje opravdavaju zanimanje za umjetnost. On provodi ideju zabrane gledanja a uvodi doživljaj. On nije interpretator lijepih slika okoline već je tumač, zavodnik koji nas obasipa mogućnostima. Promatrajući ove radove shvaćamo nestalnosti oblika, osjećamo odjeke oblika. Autor istovremeno prikazuje i sakriva. Izaziva nas na promatranje a da nam pritom ne nudi gotov rezultat.

Veseli nas autorova svježina, gotovo dječja gestualnost i uz to odmjerenost količine elemenata. Poput nekih radova Paula Kleea ili Kandinskog, Tuškan nakuplja oblike koji mogu biti znakoviti a često i sasvim slučajni. Iako vjeran materijalu, a razapet između ideje materije i ideje oblika, umjetnik ne upada u klopke. Nevjerojatna spontanost a ujedno visoka estetiziranost karakteristike su ovih radova. Autor je uspio uskladiti doživljaj s apartnim, autorskim iskazom. Umjetnik osjeća bilo vremena i reagira. On traži svijet oslobođen represivnih stega intelekta i logičnih zakonitosti klasičnih pravila. On se ne slaže sa stavom većine slikara i položajem umjetničkog djela. Senzibilna duša progovara. On slika jer osjeća potrebu za time ali ne plasira ništa što bi moglo pojmovno obavezati promatrača. On ga pušta samog na vjetrometini asocijacija. Mami ga u galeriju da bi ga tamo ostavio samog sa sobom. Jer, ove slike izazivaju traženje unutar sebe. Umjetnik je tu da bi upozorio ali ne i ponudio rješenje. On oblikuje ogledala duha i traži da se u njima ogledamo. Tajnovitost predjela slikareve duše preljeva se u spoznaju da ne moramo savršeno razumjeti svijet oko sebe ali ga bez obzira na to možemo ne manje voljeti ili barem poštovati.

Eugen Borkovsky

Petar Tuškan je rođen 1978. godine u Zrenjaninu (Srb). Školovao se u SAD. Likovnu akademiju završio je 1999. godine u Novom Sadu, u klasi profesora Dušana Todorovića. Magistarski studij završava na istoj akademiji kod profesora Halila Tikvesa 2001. godine. Usavršava se HFBK u Hamburgu (D). Izlagao na grupnim i samostalnim izložbama: Sarajevo, Mostar (BiH), Grožnjan, Pula (HR), Bekescaba (Hu), Beograd, Kikinda, Kragujevac, Novi Sad, Zrenjanin (SRB), Pariz (F), Myrtle Beach (USA), Nagrađen na EX TEMPORE Grožnjan. Živi i radi u Berlinu (D).

Adresa:
Petar Tuškan, Kreuzbergstraße 22, 10965 Berlin, D

e-mail: petar_tuskan@hotmail.com