Centar za kulturu Čakovec, Izložbeni prostor
Davor Curić
Posljednja oaza
Od 28. 06. do 13. 09. 2010.
Posljednja oaza
Gotovo u potpunosti oslobođeni svake namjere, nastali neobvezatnim lutanjima preostalim zelenim površinama velegrada, recentni fotografski uradci Davora Curića nisu tek vizualna izvješća o krajoliku, zabilježeno vrijeme u kronološkom ili meteorološkom smislu, već snimke iskonskog ritma prirode. Izbor trenutaka koji odbijaju biti sudbonosnima, koji promiču samo vlastitu egzistenciju i sabiru našu cjelokupnu pozornost na njihovu pojavnost i prolaznost, utjelovljuje misao izrečenu naslovom – «Posljednja oaza» – mjesto na koje je priroda bila primorana povući se.
„Posljednju oazu“ čini izbor od 39 fotografija, dio ciklusa nastalog kroz posljednje tri godine. Odabrani radovi vjerodostojno interpretiraju autorov stav prema životu – usmjerenost prema prirodi koja zaokuplja njegovu percepciju od samih početaka bavljenja fotografijom. Začudno i značajno je to što su ove snimke nastale na području Zagreba – riječ je o Maksimiru, Savici, Jarunu, Medvednici i livadama oko samog grada. Nošeni ubrzanim ritmom rastućeg grada, zaokupljeni vlastitim preživljavanjem, svakodnevni gradski prolaznici često su nesvjesni zelenih titraja prirode u njihovoj neposrednoj blizini.
Pri izboru motiva autor se prepušta impulsu prirode. Smirena ljepota, mekoća i osamljenost krajolika unutar gradske cjeline, impresije su Davora Curića. Često su to tek iz prikrajka, iz daljine, plaho uhvaćeni prizori među kojima se ističe rascvalo cvijeće te sitne životinje u makro-prikazima. Curić ne bilježi nesvakidašnjost običnog, već odabirom neatraktivnih, nemonumentalnih motiva, što čine sliku svačijeg svijeta, pokušava zadržati dragocjenost prirodne baštine silom narušene sve snažnijom i nezaustavljivom urbanizacijom krajolika koji u postindustrijskom dobu postupno nestaje. Fotograf mirno i staloženo, istovremeno s prisnošću, ali i s iskazanim poštovanjem, snima intiman život prirode.
Punctum fotografija su dnevni, u svijetu prirode ničim iznimni, no neosporno značajni događaji poput zamaha leptirovih krila, odmora bubamare na listu, teškog uspona puža, povijanja granja na vjetru ili pak pčela pri oprašivanju cvijeća. Krupnim kadriranjem Curić izdiže motiv iz ugroženog okoliša pridajući mu tako monumentalnost koju zaslužuje.
Ono što bitno određuje Curićev rukopis jest centričnost. Autor ne teži dinamičnosti stvarajući napete i pomaknute slike, već ustraje u elementu čvrstoće i sređenosti. Curićeve su fotografije lako čitljive. Dominiraju stabilni, središnje komponirani kadrovi izoštrenih centralnih motiva nad zamućenom pozadinom. Autoru kao da je ekološki aspekt izazovniji od likovnog: iza sažetog ‘zamrznutog’ prizora pulsira prigušen, no stvaran život. Odabirom stabilne kompozicije svu pozornost usmjerava na odabrani motiv – nježan i krhak te stoga u neposrednoj ovisnosti o okolnoj stabilnosti i redu.
U suvremenom tehnicističkom društvu, zagušenom trivijalnošću i banalnošću, u kojem prevladavaju senzacionalističke i prenapregnute fotografske snimke, zastajanje i promišljanje nad ljudskim krajolikom predstavlja istodobno stvaralačku svježinu i svjesno odabran anakronizam. Pejzaž je kao polazna točka kritičkog mišljenja u suvremenoj likovnosti izgubio na snazi koju je imao sve do vremena povijesnih avangardi i modernizama. No, razvojem novih medija i tehnologija, kao što je fotografija, omogućena je nova razina realističkih prikaza te bi se ovakav vid fotografskih slika mogao shvatiti kao nova grana pejzažizma, određeni supstitut umjetnosti krajobraza u slikarstvu. Svojim intimizmom prirode Curić ne svjedoči o nekom subjektivnom vremenu i prostoru već, stvarajući univerzalne slike, govori o općem stanju i osjećaju zajedničkom svima.
Davor Curić slijedi onu liniju suvremenih hrvatskih fotografa koji moć mirne percepcije pretpostavljaju svedominantnoj brzini i šarenilu. Odnosom prema sadržaju, fokusiranom motivu, Curić istodobno otkriva i sebe kao senzibilnu i pronicavu osobu. „Posljednja oaza“ tišinom svoga izraza i teme glasno upozorava na narušavanje neophodnog nam prirodnog sklada, ona je poticaj na buđenje uspavanih osjetila.
Martina Marić
