ovoga je umjetnika toliko nadahnula da se bez opterećenja i gotovo neshvatljivom lakoćom igra s tehnikom vitraža i akvarela koje većina suvremenih slikara najčešće zaobilazi.
Nije lako nastaviti raditi u tehnici vitraža u kojoj je u povijesti umjetnosti mnogo toga dovedeno do savršenstva. Nije lako upustiti se u izazov i uvjetno rečeno konkurirati europskim crkvama, točnije katedralama, u kojima su vješti majstori srednjega vijeka posebice oni francuski, kada je u pitanju vitraž, dali svoj maksimum kojemu se divi cijeli svijet. Samo oni najhrabriji žele se upustiti u ovakav izazov. A Mate Ljubičić je očito slikar spreman na izazove i to dokazuju i tehnike kojima se služi u svome umjetničkom izričaju.
Njegovi vitraži šalju jasnu poruku vjere, a umjetnička igra s obojenim staklom okupanim u svjetlosti, koji svoj vrhunac dostižu upravo u sakralnim objektima, spaja smirenost koju u čovjeku može stvoriti samo duhovnost prožeta religijom i umjetnošću. Nema čovjeka kojega trenuci iz Isusova života bez obzira bio on vjernik ili ne nisu naveli da se na trenutak preispita. Ljubičić je svoju umjetničku refleksiju usmjerio na život i uskrsnuće onoga koji treba spasiti svijet. Stoga nije čudno da vitraži s tematikom iz Isusova života, kao i oni koji simboliziraju život u duhu svetome ili u prirodi koja nas okružuje kao što su sunce, mjesec, zemlja i vjetar u sebi nose veliku snagu svjetlosti, a sama svjetlost oduvijek je bila simbol nade.
Igra s rimskim brojevima s kojim je Ljubičić uspio dočarati postaje na križnome putu na ovdje predstavljenim vitražima, svakako je idejno i umjetnički jedinstveno rješenje, koje u svojoj jednostavnosti nije izgubilo, ni na umjetničkoj, ni na duhovnoj dimenziji onoga što je umjetnik htio prikazati.
Ljubičićevi akvareli posebna su priča. Malo je onih koji su ovu tehniku izabrali da bi njome iskazali psihološka stanja čovjeka, a u ovome slučaju Čovjeka-Boga, jer lik Isusa Krista je najčešći motiv njegovih akvarela. Očito mu njegova jasna vizija čovjeka-Boga omogućuje da se boja razlijeva s vodom stvarajući dubinu u kojoj osjećamo Isusovu blagost, patnju, bol, nadu, vjeru u uskrsnuće i život vječni. Akvarel je nemilosrdna tehnika za one koji njime nisu ovladali, jer ne trpi metode pokušaja i pogrešaka, a svaka dodatna intervencija ne može izbjeći oku promatrača, pa čak ni onome površnome i to je i razlog zašto mnogi slikari izbjegavaju ovu tehniku. A ako se već odluče za nju onda njome najradije oslikavaju prirodu, a najčešće stvaraju, uvjetno rečeno, vodu vodom, pa su tako najčešći akvareli oni koji su vezani uz morsku tematiku. Ljubičić kao što već rekoh slikar je izazova i u svome je izazovu krenuo dalje, svoju je dušu otvorio i kao da je s vodom izljeva na papir stvarajući savršene, rijetko viđene akvarele. Snaga i svjetlost koja izvire iz njegovih djela djeluje na osjetila promatrača i ne ostavlja ga ravnodušnim bez obzira traži li u Ljubičićevim djelima religioznu ili svjetovnu poruku.
Odlika Ljubičićevih djela je jednostavnost, ali i neka čudna mistika, kojom zrače njegova ostvarenja, u kojima sve izgleda tako jednostavno i jasno, a upravo je to najteže postići u susretu čovjekove psihe i likovnoga svijeta.
