U Češkom domu u Zagrebu u utorak 17. svibnja 2016. dostojanstveno je proslavljena 700. godišnjica rođenja Karla IV., znamenitog češkog kralja i cara Svetog Rimskog Carstva, najomiljnijeg češkog vladara koji je u europskoj onodobnici od Praga načinio europsku prjestolincu, u kojemu je 1348. godine osnovao glasovito Karlovo sveučilište, pritom izgradio i dvije najpoznatije praške graditeljske zanimljivosti Karlov most i katedralu svetog Vida obilježilo je u Hrvatsko-češko društvo i Češka beseda Zagreb sa svojim članovima
Zapaženo je govorilo više uglednih govornika na proslavi 700. godišnjice rođenja znamentog Češkog kralja Karla IV. u Češkom domu u Zagrebu, kao prvi nazočinima se obratio predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac, zatim Dubravko Dosegović i Marina Kolaček Novosel, potom i akademik Josip Bratulić, pritom je koju riječ kazao češki veleposlanik u Hrvatskoj Martin Košatka. Fotografije s proslave snimio je fotograf Tigran Ilić koji je i tajnik HČD
Fotografije snimio Tigran Ilić
Uvodno govoreći predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac ukazavši kako je riječ značajnom jubileju iz češke povjesnice, ali i iz povijesti hrvatsko-čeških odnosa, stoga jer Karlo IV. pripada osobama koje spajaju Hrvate i Čehe. „Karlo IV. spaja nas prije svega kao osnivač Karlovog sveučilišta na kojem su studirali brojni Hrvati, ali i kao osnivač samostana Na Slovanech u Pragu 1347. u koji je pozvao hrvatske benediktince s Pašmana, što je imalo dalekosežan utjecaj na razvoj češke kulture i duhovnosti“, kazao je Lipovac. Prema njegovim riječima, taj Karlov čin ima snažno simboličko značenje, jer osoba Karla IV. i njegova baština su među temeljnim odrednicama češkog nacionalnog identiteta, dok su glagoljaši i glagoljica jedna od temeljnih identitetskih odrednica Hrvata. „Mi Hrvati s pravom možemo zavidjeti Česima na Karlu IV. jer u povijesti nismo imali tako znamenitu osobu koja bi se mogla s njim usporediti. Karlo IV. učvrstio je češku državnost i zacrtao smjer razvoja Češke, što za posljedicu ima to da je danas Češka jedna od najprosperitetnijih europskih država kojoj se i danas divimo. Zato ga Česi s pravom nazivaju ocem domovine“, zaključio je Lipovac.
O životu Karla IV., rođenog 14. svibnja 1316., koji je vladao od 1346. do smrti 1378., studiozno je govorio Dubravko Dosegović koji je istaknuo kako se Karlo IV., kao pripadnik dinastije Luxemburg u onodobnoj Europi naročito ponosio svojim češkim korijenima, jer mu je majka bila iz češke dinastije Přemyslovića. Stoga i danas gotovo na svakom koraku u Pragu možemo opaziti koje kakvu znamenitost koja podsjeća na Karla IV. Na Češko prijestolje Karlo IV. stupio je s 30 godina postavši narodu omiljen i prihvatljiv vladar, kralj-intelektualac koji je imao dobru izobrazbu i govorio više jezika, među njima češki, njemački, latinski, talijanski i njemački, i koji se dopisivao s vodećim humanistima u cijeloj Europi, među ostalima i s talijanskim pjesnikom Petrarkom, kazao je Dosegović. Među Karlove zasluge Dosegović je istaknuo definiranje teritorija Zemalja Češke Krune među koje su, izim današnjih čeških područja Češke i Moravske pripadali i Šleska, Gornja i Donja Lužica, Gornja Falačka i Brandenburg. Kao car Svetog Rimskog Carstva, Karlo IV. definirao je samostalan položaj Češke u sklopu takve državne zajednice. Karlo IV. zaslužan je i za pretvaranje do tad zapuštenog Praga u onodobnu europsku prijestolnicu, s najstarijim sveučilištem sjeverno od Alpa. U sve to pritom je Karlo IV. napisao i svoj životopis na latinskom kojeg je naslovio Vita Caroli.
O čuvenoj češkoj kraljevskoj kruni baš kao i o češkoj kuhinji kao i o životu u Češkoj u razdoblju Karla IV. s kulturske razine vrlo zapaženo govorila je Marina Kolaček Novosel. Iscrpno i argumentirano ali vješto je govorila o svojim temama Marina Kolaček Novosel koja je iznosila mnoge nepoznate zanimljivosti znanstvenom razinom pred mnoštvom nazočnih posjetitelja, naročito detaljno je govorila o češkoj kraljevskoj kruni koju je dao izraditi baš Karlo IV. i njezinoj povjesnici, ali i o mnogobrohjnim zanimljivostima iz Karlove onodobnice. Primjerice kako su nastajali vinogradi u okolici Praga, pa i o kuhinji i prehrani kakva je bila i što se je sve jelo u doba Karla IV. u Češkoj, kao i o ovogodišnoj „Karlomaniji“ koja je diljem Češke zavladala i koja traje a, s kojom se danas Česi ponose.
O hrvatsko-češkim glagoljaškim vezama govorio je akademik Josip Bratulić koji je podsjetio na zasluge pojedinih čeških slavista koji su se bavili hrvatskim glagoljaštvom. Govorio je i o hrvatskim glagoljašima koji su došli u Prag s otoka Pašmana na poziv Karla IV., kazavši da su u Češku bili pozvani i došli kao učitelji, ali su se pretvorili u učenike nakon što su upoznali bogatu češku kulturu. Stoga su na hrvatski i na glagoljicu načinili prjevode čeških tekstova, među kojima i srednjovjekovnu enciklopediju Lucidar, a kasnije su se u hrvatskim glagoljskim brevijarima mogle naći i propovijedi Jana Husa. Rezultat djelovanja hrvatskih glagoljaša u Pragu su i slova s kvačicom, preuzetom iz glagoljičkog slova ž, koja danas rabe i Hrvati i Česi.
Stoga je u spomen na veze Karla IV. s hrvatskim glagoljašima u Zagrebu 8. svibnja u crkvi svetog Franje Ksaverskog na inicijativu Hrvatsko-češkog društva služena misa na staroslavenskom jeziku.
Na proslavi 700. godišnjice rođenja Karla IV. u Češkom domu u Zagrebu nazočio je i češki veleposlanik Martin Košatka koji je kazao da Česi tog svog vladara iz 14. stoljeća smatraju najvećim Čehom. Proslava ovog jubileja održana je u sklopu manifestacije Dani češke i hrvatske kulture u Zagrebu.
Zapažen istup Dubravka Dosegovića na proslavi 700. godišnjice rođenja Češkog kralja Karla IV. u Češkom domu u Zagrebu
Dubravko Dosegović PANOVANI KARLA IV
I potpuni stranac u Češkoj, a posebno u Pragu na svakom će koraku opaziti štogod što podsjeća na Karla IV – Karlov most, Karlov trg, Karlovu ulicu, Karlovo sveučilište, a drugdje u Češkoj Karlovy Vary, Karlštejn, Karlšperk, i morat će se upitati Tko je bio taj Karlo, koji je posvuda ostavio svoje otiske prstiju.
U povijesti skoro svake europske države naći ćemo vladara po imenu Karlo – ili Charles, francuski ili engleski, ipak s iznimkom Karla Velikog imali su prilično nelaskave nadimke (přizviska) – Karlo Ćelavi, karlo Debeli, Karlo Glupi, Karlo Ludi, Karlo Nevaljali itd. Naprotiv, češki kralj Karlo IV ostao je u povijesti zabilježen kao Pater patriae, otac domovine.
Karlo IV bio je iz roda Luksemburga; otac mu je bio Jan Luksemburški. Luksemburška dinastija došla je na češko prijestolje nakon što je ubojstvom Vaclava III 1306. u Olomoucu izumro po muškoj liniji rod Přemyslovaca koji su Češkom vladali još od mitskih doba, možda i punih sedam stoljeća, od čega su četiri stoljeća povijesno dokumentirana. Samo ubojstvo Vaclava III ostalo je nerazjašnjeno, jer je dvorska straža na licu mjesta ubila počinitelja, ipak nije se saznalo tko ga je poslao. U nastaloj zbrci nakon ubojstva na prijestolje je najprije došao Rudolf Habsburški, ali samo na nekoliko mjeseci, a za njim Jindřich Korutansky, koji nije imao autoriteta, pa je češko plemstvo počelo tražiti novog kandidata. U to doba Jindřich VII Luksemburški bio je vladar Svetog rimskog carstva, što je bila svojevrsna konfederacija brojnih vojvodstava, grofovija i kraljevstava u Srednjoj Europi, od Baltika do Jadrana, i češka delegacija predložila je da se njegov sin Jan, tad četrnaestgodišnjak, oženi osamnaestgodišnjom Eliškom Přemyslovnom, kćerkom Vaclava II.
Jindřich VII se složio, i do braka je došlo 1310, ali Jan je morao slomiti otpor Jindřicha Korutanskog, pa je poveo vojsku i osvojio Prag. Nakon smrti oca, Jan je naslijedio i titulu rimskog vladara, međutim u Češkoj nije se mogao složiti s češkim plemstvom, pa je radije boravio u Zapadnoj Europi nego u Češkoj, s kojom se nikad nije srodio, pa je stekao naziv (přizvisko) kralj tuđinac .Prvorođenog sina Vaclava poslao je na odgoj na francuskom dvoru, gdje je na krizmi dobio ime Karel. Jan Luksemburški bio je romantični vladar, volio je ratovanje i viteške turnire i sudjelovao je u gotovo svakom ratu koji se vodio u njegovom susjedstvu, i tako stekao reputaciju velikog ratnika. U tomu mu nije smetala ni očna bolest od koje je patio: dvaput si je dao operirati oči, i prvi je liječnik nakon neuspjele operacije bio pogubljen – zašiven u vreću bačen u rijeku, a drugi je unaprijed isposlovao amnestiju u slučaju neuspjeha, što je bilo mudro, jer je nakon nje kralj potpuno oslijepio. U tom ratovanju iscrpljivao je svu svoju energiju, i nije se trudio srediti stanje u svom kraljevstvu, a kad je Eliška nešto htjela samoinicijativno poduzeti, izolirao ju je i praktički zatočio u jednom dvorcu, a kad je umrla, oženio se Beatrix Burbonskom. Ni s mladim Karlom nije se baš najbolje slagao, i tek se pri kraju života, kad je ostao potpuno slijep, pomirio s njim. Na kraju je sudjelovao u ratu između Francuske i Engleske, koji je kasnije u povijesti ostao zapisan kao Stogodišnji rat (zapravo je trajao 116 godina). U bitci kod Crecyja (Kreščak) u kojoj je francuska vojska bila poražena, saznavši da je njegov sin Karlo ranjen i udaljen s bojišta, Jan je ponosno izjavio: Toho bohda nebude, aby česky kral z boje utikal. Dao se privezati uz dva vodiča i sa svojim jedinicama poveo samoubilački juriš na engleske redove, i tako poginuo.
Karlo IV stupio je na češko prijestolje u dobi od 30 godina, i već je prije bitke kod Crecyja bio izabran za vladara rimskog carstva. Bio je četvrti vladar imena Karlo u rimskom carstvu, i taj je naslov zadržao do smrti, iako je u Češkoj zapravo bio tek Karlo I. Odgojen i školovan na kraljevskom dvoru u Francuskoj, bio je za ono doba novi tip vladara – kralj intelektualac. U razdoblju dok su neki vladari bili još nepismeni, on je govorio (i pisao) pet jezika: češki, njemački, francuski, talijanski i latinski, a dopisivao se s vodećim humanistima u cijeloj Europi, među ostalima i s talijanskim pjesnikom Petrarkom, s kojim se i osobno sreo tijekom jednog svog putovanja u Italiju; nakon tog susreta Petrarka je zadovoljno konstatirao da je car više Talijan nego Nijemac. Za razliku od svog oca, Karlo nije uživao u ratovanju; proglasio je neutralnost rimskog carstva u ratu između Francuza i Engleza i ozbiljno se posvetio gospodarskom i kulturskom napretku češke zemlje. Nije se stidio češkog podrijetla, i s ponosom je isticao svoje přemyslovske pretke, uključujući i mitsku kneginju Libušu i Přemysla Orača. Za svoju krunidbu za češkog kralja dao je izraditi Svetovaclavsku krunu, koja je i danas simbol češke državnosti.
Kruna se sastoji od 1,74 kg zlata i 750 grama dragog kamenja i biserja, od kojeg je najveći plavi safir, jedan od najvećih na svijetu, težak oko 50 grama. U onodobnici brzo po dolasku na prijestolje počeo je sustavno izgrađivati Prag kao središte zapadnog kršćanstva. Počeo je izgradnju praškog Novog Mjesta, koje je danas središte modernog Praga.
Tridesetak kilometara od Praga sagradio je zamak Karlštejn, kao mjesto u kojem su se čuvale krunske dragocjenosti.
Formalnim aktom ujedinio je sve teritorije u Zemlje češke krune, koje su obuhvaćale češko kraljevstvo, moravsku mark-grofoviju, šleska vojvodstva, Gornju i Donju Lužicu i Brandenburg (Braniborsko). Odnos češkog kraljevstva i rimskog carstva regulirao je 1355. Zlatnom bulom.
Ustrajao je na daljnjem razvitku Praga i 1357. pokrenuo izgradnju mosta – današnjeg Karlovog. Doveo je u Češku poznate graditelje Petra Parleřa i Matijaša iz Arrasa, a pobrinuo se i za pojačanje utvrda oko Male Strane – poznatog Zida gladi, iskoristivši situaciju kad je zbog loše žetve zemlji zaprijetila glad, pa je radnike plaćao žitom iz državnih rezervi. A Franklin Roosewelt je mislio, da je New Deal njegova ideja!
Karlo IV nastojao je u Češkoj obnoviti slavensku pismenost i slavensku bogoslužbu i pozvao je u Prag glagoljaše iz Hrvatske, iz samostana s otoka Pašmana, koji su djelovali u samostanu i koji se i danas zove Na Slovanech. Također je izradio kodeks pod nazivom Majestas Carolina, koji je trebao regulirati odnos između vladara i plemstva, ali ga češko plemstvo nije prihvatilo, jer je previše ograničavao njihova prava. Kad kodeks nije bio prihvaćen, Karlo je bio dovoljno diplomat, da dalje ne insistira. Nastavio je izgradnju crkve Sv. Vita, koja se s prekidima gradila gotovo tisuću godina, od 10. do početka 20 stoljeća. No njegovo najveće djelo je osnivanje praškog sveučilišta 1348. godine – bilo je to prvo sveučilište u dijelu Europe sjeverno od Alpa, godinu dana starije od bečkog.
Na sveučilištu su se studirale prirodne znanosti, rimsko i kanonsko pravo, medicina i teologija, a posebno je bila bitna baš teologija, jer su pape koji su u to doba boravili u Avignonu, grčevito čuvali monopol pariške teologije. Karlovo sveučilište davalo je akademske stupnjeve bakalař, mistr, licenciat i doktor. Na sveučilištu je moglo biti dvije trećine čeških i jedna trećina njemačkih predavača i studenata, i sveučilište je stoljećima odolijevalo agresivnoj germanizaciji.
Uz ostalo, Karlo IV. napisao je svoj životopis na latinskom kojeg je naslovio Vita Caroli.
Vraćajući se iz Francuske, Karlo je sa sobom doveo suprugu Blanche – Blanku iz francuske kraljevske obitelji Valois. Bili su vjenčani još kao djeca, i bio je to politički brak, međutim kako je doba promicalo to je postao veoma skladan brak, pun ljubavi. Karlo je prema svojoj prvoj supruzi (ženio se ukupno četiri puta) bio iznimno nježan i pažljiv, i ostalo je zabilježeno da je u šumi oko njene rezidencije dao naseliti slavuje, kako bi je njihova pjesma uveseljavala za njegovih brojnih putovanja. Premda je bila strankinja, Blanka je ubrzo osvojila srca svojih podanika, jer je bila lijepa i prijazna, a potrudila se i naučiti češki. U braku s Karlom rodila je dvije kćeri – Marketu i Kateřinu, a kad je umrla 1351. u cijeloj je zemlji zavladala žalost. Ipak Karlo, iako je i sam bio duboko ožalošćen, bio je svjestan da njegov biološki sat nastavlja otkucavati, za nekoliko se mjeseci presvukao iz korotnog u svadbeno ruho i ponovo se oženio, da bi osigurao muškog nasljednika krune.
Druga supruga, Anna Falcka, bila je 13 godina mlađa od Karla, i iz toga im se braka rodio sin Vaclav. Na dvoru je zavladala velika radost koja nije dugo trajala, jer je dječak umro ne doživjevši dvije godine. Nedugo zatim umrla je i Anna od komplikacija u porodu
Treća Karlova supruga Anna Svidnicka bila je 23 godine mlađa od Karla. Nju je Karlo najprije bezecirao za sina Vaclava iz drugog braka (s Annom Falckom) ali kako je dječak ubrzo nakon toga umro, Karlo je pričekao desetak godina, da bi se oženio s njom sam U tom braku Karlo je konačno dobio nasljednika, sina Vaclava, kasnijeg Vaclava IV. Izim njega, imali su i kćer Alzbĕtu.
Nakon smrti Anne Svidnicke, Karlo se u dobi od 46 godina (za svaki slučaj) oženio i po četvrti put.
Četvrta supruga bila je Alzbĕta (Eliška) Pomořanska, 31 godinu mlađa od njega. Nije bila nikakva ljepotica, ali je imala neke druge predispozicije, bila je iznimno snažna, i poznato je kako je golim rukama lomila mačeve i trgala konjske potkove, a svom je carskom suprugu rodila više djece nego sve tri ostale zajedno: Anu (udala se za engleskog kralja Richarda II), Zykmunda (mađarski, hrvatski i češki kralj), Jana, Karla, Marketu i Jindricha.
U četiri braka Karlo je imao ukupno jedanaestoro djece, od kojih je sedmoro doživjelo odraslu dob, što je za ono doba bio solidan prosjek. Neki kroničari kažu, da tomu treba pribrojiti bar još toliko vanbračne djece, što se u ono doba nije smatralo ničim nepriličnim, bar kad se radilo o kraljevima. Kažu, da je bio dobar i nježan otac i da je u slobodnim trenutcima svojim osobnim rukama rezbario igračke za svoju mnogobrojnu djecu.
Pod kraj života Karlo IV otputovao je u Francusku posjetiti mjesta u kojima je kao mladić boravio
Nekoliko mjeseci prije smrti Karlo IV poduzeo je putovanje u Francusku i posjetio mjesta u kojima je boravio kao mladić. Među ostalima, susreo se i s vojvotkinjom burgundskom, sestrom svoje prve supruge Blanke, o čemu je kroničar zapisao da su oba počali silnĕ plakati, tak že to byla velmi smutna podivana. Nedugo po povratku s tog putovanja umro je u Pragu, v čestnem vĕku 62 a pul roku, kako je to zapisao kroničar (danas mu to ne bi bilo dosta ni za punu penziju), a neposredan uzrok smrti bila je zlomenina krčku stehenni kosti (dakle, osteoporoza!) i posljedice vezane uz upalu pluća.
Karla je na prijestolju naslijedio sin Vaclav IV, međutim njegova vladavina nije počela sretno. Godinu i pol kasnije izbila je u Češkoj epidemija kuge (černy mor), koja je izazvala krizu u do tad cvjetajućoj zemlji, a uz to se ni Vaclav nije pokazao kao osobito sposoban vladar. Imao je stalne konflikte s češkim plemstvom i s praškim nadbiskupom, pa ga je plemstvo zatočilo i interniralo. Ni puštanjem na slobodu nije u Češkoj zavladao mir, a došlo je do međunarodnog pada autoriteta češke države, pa je 1400 godine Vaclav bio skinut (sesazen) s prijestolja rimskog carstva. U Češkoj je u to doba popularnost postigao propovjednik Jan Hus, koji se počeo boriti za reformu crkve sto godina prije Lutera, i još više zakomplicirao život kralju. Nakon što je Hus bio osuđen i spaljen kao heretik, u Češkoj je izbila husitska pobuna; radikalni husiti bacili su omrznute savjetnike (konšely) kroz prozor Novomjestske vijećnice, a na tu vijest Vaclava je udarila kap.
Smrću Zikmunda sina Karala IV izumro je Luksemburški rod
Po Vaclavovoj smrti na češko prijestolje trebao je doći Zikmund, Vaclavov polubrat, koji je već bio rimski, ugarski i hrvatski kralj, ali husiti su se postavili protiv njega, zamjerajući mu ulogu koju je odigrao u pogubljenju Jana Husa. Zikmund je Husu prije puta u Constanz (Kostnice) dao salvus conductus, pismo kojim mu je garantirao sigurnost, međutim pokazalo se da je garancija bila bezvrijedna. Zikmund se 1419. dao okruniti za češkog kralja, ali su husiti taj čin proglasili nevažećim i poveli su rat protiv njega. Tek nakon što su Baselski koncil i Zikmund 1436. prihvatili tzv. kompaktat, kojim je husitima u Češkoj i Moravskoj priznato pravo na njihovo vjersko uvjerenje (naboženske vyznani), Zikmundu je prešutno (mlčky) priznato pravo na češku krunu, ali je nije dugo uživao. Već sljedeće godine vladar, koji je bolovao od raka, otišao je na put u Ugarsku, ali je putem umro u Znojmu. O Zikmundu možemo još reći, da je imao talent, da sam sebi stvara neprijatelje: kao hrvatski kralj upriličio je sabor u Križevcima, na kojem je ubijen hrvatski ban Lacković i neki drugi istaknuti plemići. Dio hrvatskog plemstva podupirao je njegovog protukandidata Ladislava Napuljskog, a taj je opet prodao Veneciji cijelu Dalmaciju za 100.000 dukata i nestao s novcima (s tom Europom nikad nismo imali sreće!). Smrću Zikmunda izumro je i Luksemburški rod.
Tri desetljeća Karlove vladavine bila su zlatno doba za Češku, a Prag je uz političko, gospodarsko i kultursko središte postao i središte mode. Prag se nalazio na glavnim trgovačkim putevima Europe; trgovci su iz dalekih zemalja donosili skupe materijale, a krojački zanat je cvao. U Pragu je zabilježeno 159 krojača, a bilo je i specijalista, (krejči kalhot, kabatnici, plaštnici).
Dame su imale bogate haljine, a muškarci su nosili uske hlače i umjetno kovrčali i bojili kosu. Neki zlovoljni kroničar opisao je to riječima: take divne rucho mĕjechu,, suknĕ kratke nosiechu, že im zadku nepřikyvachu; dobři lidĕ za to se stydiechu. Čak su i biskupi morali upozoravati niži kler (duchovenstvo), da se odijeva pristojnije.
Izim toga onodobno u modi je bila i osobna higijena. U Pragu je na Vltavi bilo više javnih kupališta, a propisom je određen i izgled radne odjeće poslužiteljica u kupalištima.
Nadam se da sam vam ovim predavanjem donekle uspio približiti sliku Karla IV, bez sumnje najpopularnijeg vladara u češkoj povijesti koji je posvud u Češkoj ostavio svoje tragove, i s čijom se popularnošću može usporediti jedino popularnost prvog čehoslovačkog predsjednika T.G. Masaryka.
